Kako se biraju terapijski psi, što rade ‘na poslu’, a što nakon radnog vremena, vole li mačke…
Klinički bolnički centar Split u svibnju ove godine dobio je vlastitog terapijskog psa – Doru.
Kraljevska pudla, koja sada ima nešto manje od dvije godine, postala je tako dio Odjela za psihologiju i edukacijsku rehabilitaciju Klinike za dječje bolesti KBC-a Split. Uz klasične pristupe, djeca će imati mogućnost i inovativne metode terapije koja u terapijske postupke ili aktivnosti s djecom uključuje posebno educiranog psa. Metoda je to koja je dostupna u brojnim zemljama Europe i svijeta, a Klinički bolnički centar Split je prvi u Hrvatskoj koji pruža takvu vrstu intervencije.
S Dorom i djecom radi radna terapeutkinja i voditeljica terapijskog psa Matea Videk, koja je za portal Doktore, hitno! otkrila sve što bi vas moglo zanimati o terapijskim psima, ali i psima u obitelji, općenito.
Znamo da je Dora kraljevska pudla. Zašto ste se odlučili baš za tu pasminu?
– To nije moja odluka. To je propisano standardima o terapijskim psima. Kraljevske pudle jesu po svjetskim standardima pogodne za terapijske pse, odnosno spadaju u pasmine koje se biraju za ovu svrhu.
Koje su njezine vrline?
– Ono što je meni super, ona je potpuno atipična kraljevska pudla i to mi je reklo više ljudi koji se bave kraljevskim pudlama, ta njena privrženost djeci, odnosno zainteresiranost za djecu. Vjerojatno su je iz tog razloga i izabrali iz legla da bude baš terapijski pas. Kada sam je preuzela, ljudi su me upozoravali: ‘Psi su psi, a pudle su pudle’. Nisam znala što to znači dok nisam vidjela kako moje raspoloženje može utjecati na nju. Ako sam ja lošije volje, ona izražava empatiju. I ona će cijeli dan ležati i gledati film sa mnom.
Jesu li općenito kraljevske pudle takve ili je Dora jedna od rijetkih s tim vrlinama?
– Većinom jesu empatičnije. No, Doru su zasigurno iz legla izabrali jer je ona imala istančaniji osjećaj od ostalih.
Kako je Dora postala terapeutski pas? Kakvu je obuku morala proći?
– Bitno je da su psi čistokrvni, iz provjerenih legla. Kada psi navrše dva mjeseca pregledavaju se legla i postoje neki standardi. Ti štenci moraju imati predispozicije da bi uopće mogli na obuku. Nakon ta dva mjeseca života oni ulaze u socijalizacijske obitelji, koje najčešće ne mogu biti oni koji će biti stručni voditelji tih terapijskih pasa i tamo su godinu dana. U to vrijeme prolaze treninge, obuke i socijaliziraju se s ljudima, uče osnovne stvari. Nakon te godine dana ide prava obuka za svrhu za koju će se pas koristiti, potom dolaze kod nas, radnih terapeuta.
Postoje li roditelji koji ne žele da se Dora približava njihovoj djeci u bolnici?
– Do sada nisam imala takvih iskustava. Na obuci su nas učili da postoje takvi roditelji. Zapravo, to se poštuje. Postoje i privole koje roditelji moraju potpisati da dopuštaju uključivanje psa u terapiju. To se zove animalno potpomognuta terapija. To je, zapravo, odabir roditelja. Ja do sada nisam susrela ni jednog roditelja koji je odbio uključivanje Dore u terapiju. Izgleda da su ljudi u Dalmaciji dosta otvoreni, iako su nas upozorili da bi moglo biti poteškoća. Čak nam ljudi kucaju na vrata, traže suradnju, pogotovo za hospitaliziranu djecu i mi , nažalost, ponekad nemamo toliko vremena kolika je možda stvarna potreba za uključivanje Dore u liječenje.
Biste li preporučili roditeljima da svojoj djeci, bez obzira na njihovo zdravstveno stanje, nabave psa?
– Ono što sam vidjela u radu, odlično je što djeca od malih nogu dobiju taj osjećaj brige o psu. Dolaze kod nas djeca koja imaju manje i veće poteškoće i taj moment brige o Dori je odličan, bilo na način da joj donose hranu, miluju je, provjeravaju ima li dovoljno vode, brinu je li se umorila. Što se tiče djece s poteškoćama u razvoju oni, preko naše Udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, mogu dobiti pse pomagače. To su zapravo terapijski psi koji su specifično obučeni baš za njihove potrebe. Tada takva djeca imaju pravo s takvim psima ići u sve institucije, kao što ja mogu s Dorom koja je radni pas.
Koju biste Vi pasminu preporučili za obiteljskog psa?
– Retriveri, definitivno. Oni su manje ‘zeznutiji’ od pudli. Pudle imaju malo svog ‘karaktera’. Ipak, više se treba raditi s njima. Retriveri su pravi obiteljski psi, dosta reagiraju na hranu. Pudle su malo izbirljivije za trening hranom.
Kako Dora provodi slobodno vrijeme izvan bolnice?
– Nakon bolnice, s obzirom na to da je to za nju jako mentalno zahtjevno, idemo u šetnje, posvećujemo se razbibrizi. Skidamo joj prsluk, rasterećujemo je bilo kakve poslušnosti, ne govorimo joj govorimo da ne skače, da ne trči… Jednostavno, damo joj potpunu slobodu volje kako bi se mentalno ispuhala. Nakon rada imamo par psećih prijatelja, slavimo pseće rođendane, često smo na Zvončacu… Tamo ima slobodu. Uglavnom, to vrijeme pokušavamo provesti što je više moguće izvan kuće. Ako je loše vrijeme, ležimo i gledamo televiziju.
Dora živi sa ženkom vučjaka Belom. Kako se slažu?
– Odlično. Bela je pas mog dečka. Prošli smo proceduru uvođenja, jer nismo znali kako će reagirati. To smo odradili po preporukama udruge i sve je prošlo odlično. Sada su njih dvije kao sestre. Dora se ponaša kao mlađa sestra koja stalno zove na igru, ali su zapravo odlično došle jedna drugoj, upravo u tom momentu Dorinog mentalnog odmora. Baš po tom ugovoru o radu za Doru ona je obvezna družiti se s drugim životinjama u svoje slobodno vrijeme, tako da smo taj dio ugovora zapravo zadovoljili.
Voli li Dora mačke? Kako reagira na njih?
– Oni je u socijalizacijskoj obitelji živjela s tri mačke, tako da je bila naučena od malena. Zapravo su joj jako zanimljive. Više se ove kvartovske mačke nje boje pa je njoj to neobično s obzirom na to da je sa svojima naučila zajedno ležati.
Doktore, hitno!
