Lada Niseteo: Izliječiti će te sposobni

Lada Niseteo: Izliječiti će te sposobni
D.H.

D.H.

 

„Iz bolničkog kreveta sve je jednostavno- izliječiti će te sposobni.“

Vrijedi se boriti!

Ležim u bolnici , okruženoj parkom breza i crnogorice, s busovima tamnozelene imele na hrastovima i odrazom Sljemena u staklu vrata kupaonice, namjeste li se pod odgovarajućim kutom. Moj je svijet trenutno krevet, soba, eventualno hodnik a u danima pretraga, brzo putovanje od paviljona do paviljona na skan, umotana kao beba ali sretna da na trenutak osjetim vjetar na licu, testiram mirise i boju neba i provjerim je li zaista pao snijeg.

Klinika za infektivne bolesti Fran Mihaljević, u Zagrebu.

Tu me doveo koktel bakterija i bizarnih okolnosti, apsces na mozgu izazvan zubom, dovoljno da me studenti četvrte godine promatraju kao kljunaša čudnovatog. Dobro, zahvaljujući trudu i izvrsnosti – da, izvrsnosti – osoblja, vraćam komadiće svog starog ja na prava mjesta. Krevet, moja adresa, postao je gym s narančastim bućicama i trakom za natezanje, jačanje uspavanih mišića.

Operirao me robot u KBC Dubrava, kompjutor je navodio sondu do apscesa. Bilo mi je bolje, jer umreženi su liječnici, od zadarskog genijalca, svjetskog glasa, infektologa dr. Morovića do tima u KBC Dubrava i eksperata u Mihaljeviću, složili terapiju.

Stvar je krenula. Razmišljam…., Zadar,moj mali zlovoljni grad, mrcvario je dr. Morovića jer mala mista ne trpe izvrsnost. Male zemlje ne priznaju svjetske dosege. Eto, iz Mihaljevića je profesorica Vince otišla na kongres u Pariz, sa sebi ravnima. Ovdje, na tv ekranima ćemo gledati dnevne junake pačjih usana i kvocijentom inteligencije amebe.

U suprotnom, bakterije iz apscesa bi pobijedile, a nekako mi je drago da zadarska čaršija, usprkos kreativnim naporima, nije slomila dr. Morovića. Čovjek, doktor, ekspert, nije na kongresu u Parizu, na mjestu koje mu s punim pravom pripada a o kome čak ni sanjati ne može. Zauzvrat ima one koji ga, osjećajući se ugroženo od njegove izvrsnosti, pokušavaju vratiti u okvire, u kal rodijaštva. Razlika je bitna: dr. Morović spašava živote, ovi drugi ih guše, reducirajući ih na osnovne fizikalne funkcije. Jer, misao radja pobunu. Misleći ljudi ne bave se trivijalijama tko je koga, nego stvaraju.

Želim pisati o ljudima koji su u mojoj Hrvatskoj, u kakvu sam se željela vratiti. O ljudima koji čine hrvatsko zdravstvo,na terenu, s pacijentima. Oni ustaju u četiri ili pet, voze se na minus petnaest, da bi, po cijenu jedne političarske skromnije večere za mjesečnu plaću, radili u smjenama, radili teško, znali što znadu ( a znadu mnogo ) i iskazivali ljubav prema životnom pozivu za kojeg su se opredijelili.

Gdje se sakrilo prepoznavanje priznavanje izvrsnosti u ovoj mojoj maloj zemlji koja se tako voli osjećati mizerno, jadno? Gdje je zapretena energija koja bolnice, gdje su mi vratili i vraćaju život, svrstava u svjetski vrh, manjku love i naklonosti usprkos? Zašto ih ne prepoznajemo, ne priznajemo, ne slavimo, zašto nismo ponosni na njih?

U ovoj zemlji niske energije, stišanih ambicija i sediranih osjećaja postoje, žive i rade ljudi s energijom. Kako razbiti oklop kako Mihaljevića presaditi svugdje, pogotovo u kabinete?

Kako u nepravičnoj raspodjeli biti pravičniji prema medicinskim sestrama, junakinjama zdravstvenog sustava?

Kako zemlju napraviti boljom svima a ne samo njima? Kako stvoriti šansu budućim, recimo, liječnicima, koji trenutno u grupicama prolaze Mihaljevićem, da dobiju zaposlenje primjereno sposobnostima a ne plemenskoj pripadnosti?

Iz perspektive bolničkog kreveta sve je jednostavno: izliječiti će te sposobni.

Za ovu godinu u Hrvatskoj shvatila sam razmjere bitke izmedju kvalitete i usenasepodase pristupa, i bivala, ne jednom, zaprepaštena metastaziranjem rodijaštva: ista prezimena u kancelarijama, isti predstojnici usidreni nad istim problemima, mrtvi rukavac rijeke, voda je stala, samo su amebe sretne, viši su oblici života potisnuti, utekli ili ugušeni. Da, to je ponekad Hrvatska, njihova a ne moja.

Klice novoga izlaze presporo na površinu, po sunce za rast.

Zemlja omamljena tranzicijom, nespremna suočiti se sa svijetom i realnostima bježi u trivijalije, u kuknjavu, u pljuvaonu.

A ima ljudi koji se trude, ima džepova otpora, kreativnosti, volje. Nisu umreženi kao rodijaci, niti sedirani igricama, dosadom i alkoholom kao more beznadnih dvonožaca.

Koja će strana nadvladati?

Ovdje, u Mihaljeviću, dogodio se svijet, okolnostima usprkos tu stvari  funkcioniraju, čak i čuvena bolnička spiza, jer se nutricionistkinja izborila za leću u varivu. Da, izborila.

Mihaljević je paradigma da Hrvatska može i mora bolje.

Vjerujem u takvu Hrvatsku.

Vjerujem, a u Mihaljeviću su mi potvrdili tu vjeru.

Evo, sestra Vesna zaključuje noćnu smjenu. Otići će doma, zaspati, skuhati ručak, obavljati poslove.

Ona je moja Hrvatska, ona koju volim i kojom se ponosim…usprkos nepravičnoj činjenici da Vesnina skrb, koja mi je pomogla vratiti zdravlje, i dalje vrijedi petinu Pernarovog cirkusiranja.

Tko je vrjedniji za ovu zemlju?

Pozdrav iz klinike Fran Mihaljević, mjesta koje mi je potvrdilo da se vrijedilo vratiti i da, konačno, ima svih pravih razloga boriti se kontra opće apatije…

Lada Niseteo

foto: privatni album L.N.

  1. veljače 2017.

Koristimo kolačiće i druga slična tehnička rješenja kako bismo poboljšali vaše iskustvo s našom web stranicom, analizirali obrasce korištenja i isporučili relevantne oglase. U našoj ažuriranoj Polici Privatnosti možete pročitati više o tome koje podatke prikupljamo i kako ih koristimo.