//Tužna djeca- Jesper Juul o odgoju djece u Hrvatskoj

Tužna djeca- Jesper Juul o odgoju djece u Hrvatskoj

“Djeca najčešće ne pate od kliničke depresije, koja im je dijagnosticirana – jednostavno su tužna jer ne pronalaze smisao života”

Danac Jesper Juul međunarodno je priznati pisac, obiteljski terapeut i pedagog s aktivnostima u više od 15 zemalja širom svijeta. Od 2007. Jesper Juul je osnivač i voditelj laboratorija International koji nudi seminare, predavanja, radionice i savjetovanja roditeljima i obiteljima. Od dijeljenja svog bogatog znanja ne odustaje iako je duboko zakoračio u sedmo desetljeće života. 

Za mnoge Jesper Juul je najpoznatiji kao autor knjige “Vaše kompetentno dijete” (1995.), gdje je sažeo 25-godišnje iskustvo u radu s obiteljima. Njegova otkrića osnovom su nove paradigme i perspektive u istraživanju problema u obitelji, kao i interakcije između djece, mladeži i odraslih. Jesper Juul je tijekom posljednjih desetljeća formulirao novu paradigmu za način na koji vidimo djece i načine na koje nastojimo podržati njihov razvoj i socijalizaciju. Njegovi glavni ciljevi su potaknuti, pomoći i dati podršku roditeljima i profesionalcima kako bi se stvorili uvjeti da se nove generacije djece razviju u mentalno zdrave i nenasilne osobe.

Svoje znanje o odgoju u obitelji i odgoju u vrtićima rado dijeli, a progovorio je i o specifičnostima hrvatskog odgoja, mentalnog zdravlja i pedagogije.

  • U Splitsko-dalmatinskoj županiji 14.000 djece, od 70.000 koliko ih na tom području živi, potencijalno treba pomoć psihijatra ili psihologa. Godišnje takvu stručnu pomoć, kod svega nekoliko dječjih psihijatara u cijeloj županiji, kojoj sa susjednim regijama ali i Bosnom i Hercegovinom, gravitira više od milijun stanovnika, zatraži 3.000 djece. Jesu li te brojke alarmantne?
  • -Itekako! To je veliki problem. Mnogo je razloga za takvo stanje, a jedan je što se dječji problemi još uvijek ne individualiziraju, tako da ne možemo otkriti što je to u sustavu da provocira ovakve probleme. Moja iskustva govore da djeca najčešće ne pate od kliničke depresije, koja im je dijagnosticirana. Ona su jednostavno tužna i nesretna te ne mogu pronaći smisao u svome životu.
  • Kolika odgovornost leži na roditeljima, odnosno na obitelji, a kolika na odgojno – obrazovnim ustanovama u kojima djeca provedu glavninu svog vremena?
  • Bez ikakve sumnje, odgovornost je i na roditeljima i na ustanovama. Ljudi trebaju surađivati. Roditelji jesu primarno zaduženi za odgoj, no velika uloga je i na ustanovama. Od prve do 15. godine života u različitim institucijama djeca provedu preko 25.000 sati.
  • Koliko na mentalno zdravlje djece utječe recesija?
  • Kada roditelji ostanu bez posla i takvo stanje potraje nekoliko godina, to izuzetno negativno utječe na dijete i ono se često osjeća odgovornim za patnju svog roditelja. Neka djeca zbilja zapadnu u depresiju. Druga djeca prolaze kroz krizu jer su živjeli u dobrostojećim obiteljima, u kojima je novac bio nadomjestkom za ljubav. Za tu djecu je gubitak novca, odnosno recesija ili ostanak bez posla – šok. Primjerice u Norveškoj, gdje ljudi imaju puno više novca, gubitak posla je težak za djecu, ali je još teži za očeve – muževe. Mnogi od njih počine i samoubojstvo. U takvim obiteljima teško je i ženama, jer su se one nerijetko udavale upravo radi novca. Opće je poznato da ‘viša klasa’ lošije odgaja svoju djecu. Od kada se rode, povjere ih nekome na skrb i čuvanje, budući za to imaju novca.
  • Koliko je u Hrvatskoj rat i poraće utjecalo na društvene vrijednosti, posebno po pitanju odgoja djece?
  • Rat je doveo do toga da se ljudsko dostojanstvo srozalo. Veterani nisu dobili i ne dobivaju pomoć koja im je potrebna. Njihova djeca ne dobivaju pomoć koja im je potrebna i prije nego krenu u vrtiće i škole. Puno je poratnih problema, a jedan je taj da je život postao – jeftin.
  • Posljednjih nekoliko godina u središtu hrvatske pozornosti je međuvršnjačko nasilje, koje poprima goleme razmjere.
  • I za to su odgovorni i roditelji i ustanove. Hrvatsko je ekstremno nasilno društvo, po pitanju kriminaliteta. Ne treba zaboraviti ni veliki udio zlostavljanje djece. Svako dijete postaje nasilnikom, u kriminalnom smislu, ukoliko je i samo bilo žrtvom. To je još izraženije kod bogatih roditelja, koji bi djetetu dali 100 eura umjesto onoga što njemu uistinu treba. To djecu čini ekstremno agresivnom, posebno kada dođu do puberteta. Treba znati ukoliko u društvu imate 50 nasilnih dječaka, imate i još 150 nasilnih djevojčica. No, one svoje nasilje prožviljavaju u sebi, potiskuju ga, a najčešće se ispoljava samodestrukcijom, poput bulimije ili anoreksije.
  • U takvom društvu, kako će djeca i mladež pronaći svoje uzore? Što bi im trebalo biti „svjetlo na kraju tunela“?
  • Svako dijete zna da su očevi i majke našeg društva korumpirani. Ako pogledate, malo je uzora koji su im preostali. Pop i rock zvijezde stalno su na odvikavanju od droga i alkohola, sportske zvijezde koriste doping. Jedini uzori djeci su roditelji ali i neki učitelji. Ja često kritiziram rad škola, ali to se odnosi na škole kao sustave, kao ustanove, koji nisu dobri. Bojim se da ćemo za nekoliko godina i u Hrvatskoj moći gledati mlade ljude koji se vraćaju u svoje škole kako bi ubijali učitelje. To se sada događa u Njemačkoj ali i u Finskoj.

IRENA DRAGIČEVIĆ

Doktore, hitno!