Dr. Josip Banović- Što osjećaju oni koji ostaju?

“Odlaze jer je sustav vrijednosti poremećen”

 

Liječnici odlaze iz Hrvatske- svakog mjeseca ode ih, u prosjeku- 44, prema podacima Hrvatske liječničke komore. Što o tome misle i kako se osjećaju  kolege koje ostaju pitali smo dr. Josipa Banovića, kirurga, subspecijalistu plastične, rekonstruktivne i estetske kirurgije – Klinički Bolnički Centar Split.

Što motivira zdravstvene radnike u prvom redu stručnjake da napuste zemlju i svoje znanje, iskustvo i trud oplode van Hrvatske?

Mislim da ih motivira upravo to što su tamo u mogućnosti oploditi sve ono u što su ovdje godinama ulagali. Čak bih rekao da to ovdje ne samo da nije moguće uraditi danas, nego sam stava da obzirom na trenutno stanje hrvatskog društva to neće biti moguće učiniti niti u prihvatljivo daljoj budućnosti.

Iz vašeg okruženja također odlaze stručnjaci, vaše kolege, kako se pri tom osjećaju oni koji ostaju?

Na ovo je pitanje nemoguće dati jednoznačan odgovor. Ima tu svega; divljenja, tuge, straha, pa čak i dozica zavisti. Divljenje zbog hrabre odluke da se prekine sa svime što si do sada gradio u RH, tuga zbog odlaska dragih prijatelja i gubitka ljudi koji nesumnjivo značajno pridonose hrvatskom društvu, straha zbog odlaska prijatelja u nepoznato, ali i zbog poruke hrvatske beznadnosti koju njihov odlazak implicira.

Što bi vas osobno moglo motivirati da odete?

Nema tu neke velike filozofije. Oduvijek se trbuhom za kruhom išlo iz istog razloga – zbog zarade. I danas je to svima, pa rekao bih čak i jedini razlog. Mislim da odlazak iz RH koji je motiviran nematerijalnim poslovnim izazovima ili željom za otkrivanjem svijeta nestaje onog trenutka kada se formira obitelj. Jasno je da se u ovim slučajevima najčešće radi o ljudima mlađima od 30 godina, ali sam stava da odlasci motivirani ovim razlozima ne čine više od 5 % odlazaka i u populaciji ispod 30 godina.

Poslovno ste bili u Americi, New York, Kansas City i Miami. Kakvi su dojmovi?

Amerika je jedan sasvim drugačiji medicinski sustav i uspoređivati njih i nas može se samo u najužem medicinskom smislu. Samo u točci da američki i hrvatski liječnici rješavaju iste medicinske probleme. U svemu ostalom, počevši već od načina dolaska liječniku, to su dva sasvim različita svijeta, pri čemu je američki sustav tehnički i količinom novca koja ga prati apsolutno superioran našem. Medicina je tamo vrlo profitabilna industrija, sa svim prednostima i manama tako koncipiranog sustava. Mana, imaju, ali je u glavnini sustava uspostavljen logičan odnos – koliko plaćaš, toliko imaš prava. Naš koncept prema kojem svi imaju prava na sve zapravo samo lijepo zvuči i daleko je od koncepta koji je realno i izvodiv i održiv. Mislim da ne postoji niti jedan građanin RH koji se tome nije osvjedočio.

(dr. Banović s kolegom Roy de Vita, Head of Breast Surgery Unit, National Cancer Institute, Rome, Italy, onkološka i rekonstruktivna kirurgija dojke)

 

 

Sigurno ste u kontaktu s nekim kolegama koji su otišli – što kažu, kako im je?

Jesam, u kontaktu sam s nekima od njih. Naravno da nikome nije lako otići od doma u dobi od npr. 40+ i ostaviti prijatelje, rodbinu i zavičaj. Ali cilj odlaska je priskrbiti sebi i svojoj djeci i zato se uglavnom nitko ne žali. Ilustracije radi, postoji li ikome od nas ozbiljniji grad u Europi u kojem ne bi mogao živjeti s plaćom od cca 40000 kn? S tim da u nju nisu ukalkulirani niti dežurstva, niti pripravnosti, niti rad vikendom i noću.

Što bi sistem u širem smislu i u užem konkretno trebao napraviti da se prekine ova bolna činjenica da ljudi zaista odlaze iz zemlje?

Budući da ljudi iz zemlje odlaze zbog novca odgovor na ovo pitanje je jasan. Možda se čak toliko i ne radi o ukupnoj svoti novca, koliko o činjenici poremećenog sustava vrijednosti koji je sve ono što je svim ozbiljnim civilizacijama temeljno, zdravstvo, prosvjeta, pravo, stavio na rep socijalnog interesa i poštovanja.

Ako pogledamo širu sliku- što u stvari za jedan narod znači kada stručnjaci odlaze iz zemlje? Kakve će biti posljedice- stručne i društvene, kratkoročno i dugoročno?

Jedino što sigurno mogu kazati jest da to nikako nije dobro, a kakve će biti posljedice teško je predvidjeti. Svima nam je jasno da su nam, kako bi nam bilo bolje, nužne dramatične reorganizacije države i sustava, s uspostavom logičnih odnosa. Volio bih ovu priču završiti veselije, ali mislim da za takve promjene još dugo nećemo biti spremni. Što to za našu zemlju točno znači ne znam, ali znam da nikako ne može značiti nešto dobro.

 

Hana Konsa

Doktore, hitno!