Okrutni postupci “liječenja” homoseksualnosti

“Sterilizacija, kastracija, elektrošokovi…”

 

Prije uklanjanja homoseksualnosti iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (1973. godine), većinom se mislilo da je samo reproduktivna seksualnost normalna u psihološkom smislu. Smatralo se da homoseksualna orijentacija predstavlja simptom poremećaja ili patološkog zastoja u razvoju, i zbog toga su se tijekom 20. stoljeća razvijali različiti tretmani.

Danas stručnjaci u područjima psihijatrije i psihologije smatraju da homoseksualnost nije psihička bolest te da su pokušaji liječenja homoseksualne orijentacije bili neprimjereni i nepravedni. O okrutnosti nekih postupaka „liječenja“ svjedoče podaci u nastavku.

Medicinski tretmani na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće uključivali su hladne kupelji, kastraciju ili sterilizaciju. Operacije mozga (poput lobotomije) i električna stimulacija mozga rabljeni su sredinom 20. stoljeća. Ti postupci navodno su rezultirali smanjenjem homoseksualnog nagona i povećanjem interesa za suprotni spol (Hinrichsen i Katahn, 1975).

Psihološki tretmani uključivali su hipnozu, elektrošokove i psihoanalizu. Roper (1967; prema Hinrichsen i Katahn, 1975) opisuje hipnozu kao relativno učinkovit postupak liječenja homoseksualnosti. Hipnoza je uključivala u početku seksualno neutralne sugestije, a kako se tretman nastavljao, sugestije su uključivale sve više privlačnosti prema suprotnom spolu i odbojnosti prema istom spolu. Polovica pacijenata pokazala je velik napredak, i to ona koja je uspjela doseći najdublju razinu hipnoze.

Bihevioralni tretmani bili su također popularni, a uključivali su upotrebu apstinencije i averzivnu terapiju, koja je često sparivala upotrebu emeta (sredstava za povraćanje) s homoseksualnim fantazijama.

Kaplan (2004) navodi da je duga povijest liječenja homoseksualnosti dosegla vrhunac u 70-im godinama. Rezultati mnogih liječenja bili su neuvjerljivi, a iskustvo je pokazalo da ni pacijenti ni terapeuti nisu bili zadovoljni njima. Ne treba ni spominjati da se popriličan broj tretmana odvijao prisilno, bez pristanka pacijenta, i da su nanijeli više štete nego koristi.

Kasnije, u ranim 90-ima, pojavili su se zagovornici terapije prilagodbe koji su tvrdili da homoseksualnost nije bolest i da bi uspješan tretman mogao rezultirati radije sretnom prilagodbom na vlastitu orijentaciju (koja je stigmatizirana u društvu), nego promjenom seksualne orijentacije.

Unatoč uklanjanju homoseksualnosti iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje 1973. godine, pokušaji liječenja homoseksualnosti provode se nažalost i dan danas, protivno pravilima psihijatrijske i psihološke struke te s jednakim (ne)uspjehom kao i u 20. stoljeću.

 

Autor: Lana Vincelj

http://www.istrazime.com/zanimljvosti/okrutni-postupci-lijecenja-homoseksualnosti/

Doktore, hitno!