Vladimir Nemet: “Slobodna žena ugrožava mušku fantaziju svemoći!”

Vladimir Nemet: “Slobodna žena ugrožava mušku fantaziju svemoći!”
D.H.

D.H.

“GINOFOBIJA, STRAH OD SLOBODNE ŽENE”

Pravo na slobodan izbor oduvijek je ideal svakog slobodnog društva.
Pravo na izbor partnera, pravo na izbor vjere, pravo na pobačaj, pravo na vlastito tijelo, pravo na različitost.

Neslobodno se društvo prepoznaje po skupu pravila i zabrana s ciljem da svi članovi društva jednako misle, jednako osjećaju, da se jednako ponašaju.

Svaka različitost, svaka drugost, kažnjava se ili se posramljuje. Za društvo kažemo da je totalitarno kada svi njegovi članovi vjeruju u jednu Istinu, koja se više ne propituje, u koju se ne sumnja, s kojom se identificira.
Usprkos ogromnoj žrtvi naprednih ljudi svijeta još uvijek živimo u društvenom sustavu kojem najbolje odgovara naziv – patrijarhat.

To je društvo u kojem vrijedi “zakon oca”, odnosno, sustav društvenih odnosa u kojem muškarci nadziru i kontroliraju žene.

Govorimo o onoj Istini, “Prirodnom zakonu”, po kome muškarac dolazi ispred i iznad žene, pa je prirodno da i donosi odluke u njeno ime.
Čak i odluke koje uključuju njeno vlastito tijelo.

Patrijarhat

Mnogi antropolozi smještaju začetke patrijarhata u doba prije šest tisuća godina. Vjeruje se da od tada dijete dobiva ime po ocu, a ne više po majci kao prije toga.
Od tada pa sve do danas društvom vladaju predrasude o rodnim razlikama. Čak su i filozofi poput Platona i Aristotela imali brojne predrasude o ženskom rodu.

Prirodne znanosti još uvijek nastoje odrediti razliku između muškog i ženskog ponašanja, traže se biološke i genetske razlike, kao da o njima ovisi karakter osobe.

Mi znamo da nema razlike između muškog i ženskog karaktera, a ako razlika i postoji ona je posljedica odgoja, obitelji i društva, svega onoga što nazivamo – socijalni konstrukt.

Geni ne utječu na karakter, karakter se uči.

Suvremena psihoanaliza, filozofija i sociologija imaju velik utjecaj na društvo, one mogu smanjiti rodne predrasude, mogu pokazati kako se muška ili ženska uloga uče još u ranom djetinjstvu. Humanističke znanosti mogu pokazati kako tradicija nije ništa drugo do skupina predrasuda i racionalizacija s jedinim ciljem – spriječiti svaku promjenu.
Tradicija uvijek dolazi izvana, ona baš nikada nije odraz želje i volje pojedinca. Upravo suprotno, njena je jedina svrha potisnuti ili negirati autentičnu osobnost. Kao da zajednica ne može zadržati svoju cjelovitost ako su njeni članovi slobodni ljudi, ako različito misle ili različito osjećaju. Tradicija ima za cilj ukinuti svaku razliku, svaku Drugost, tradicija je smrt Drugosti.

Tradicija je uvijek bila osobito okrutna prema ženskom rodu.
Zašto?

Ginofobija

Možemo se upitati, što je žena iz perspektive muškarca? Što to muškarac vidi u ženi, što to “projicira” u nju da je prema njoj tako neodlučan, ambivalentan, da je voli i mrzi, obožava i obezvređuje, da je ona za njega svemoćna i bespomoćna, sve u isti mah?

Klasična psihoanaliza, baš kao i suvremena, govori o fenomenu transfera, prijenosa, kada muškarac u ženi traži svoju majku. Od Freuda do Lacana i Kohuta, govori se o potrebi izbjegavanja svijeta realnog, i obitavanja u imaginarnom svijetu.
Stopljenost, simbioza sa savršenom majkom osobina je imaginarnog, a empatija, prijateljstvo s običnim ljudskim bićem osobina je realnog.

Čemu stapanje s idealnom majkom?

Majkom nazivamo onaj fenomen koji može dijete zaštiti od raspada, fragmentacije, smrti. Majka nije osoba, nije ljudsko biće, to je funkcija koja dječju psihu organizira, drži na životu. Odraslu osobu od raspada, fragmentacije, čuva prijatelj, druga osoba, Drugi. Odrasla osoba ne treba “funkciju” za organizaciju svoje psihe, njoj treba ljudsko biće.
Odrastanje je proces u kojem se majka pomalo zamjenjuje prijateljem. Funkcija stječe osobnost.
Na žalost, u zemljama koje se vraćaju tradicionalnim vrijednostima muškarac nema prilike odrasti, on u ženi rijetko vidi prijatelja, obično traži majku.

Razlika između majke i prijatelja

Dijete ne može doživjeti sebe odvojenim od majke, ono i majka su isti, oni su jedno. Dijete svoju majku vidi savršenom, ono ju idealizira. Tokom odrastanja dijete pomalo spoznaje kako majka posjeduje vlastiti život, vlastitu inicijativu, vlastite interese. Ono se mora razočarati u sliku majke kao savršenog bića.
Kad dijete jednom prihvati bolnu spoznaju da ono i majka nisu jedno i nisu isti, majka se pretvara u prijatelja.

Hoće li dijete moći odustati od simbiotične veze i idealizacije majke ovisi o tome koliko njegova okolina, obitelj, može prepoznati i prihvatiti njegove afekte ljutnje i tuge koji se kod svakog razočaranja moraju javiti. Hoće li se majka pretvoriti, preobraziti, u prijatelja ovisi o tome koliko ljutnje i žalosti može okolina i društvo vidjeti i prihvatiti, bez da krene odmazdom, ili ga posrami.
U tradicionalnim sredinama gdje dijete mora prihvatiti ulogu koju mu postavlja društvo, njegovi se afekti bijesa i tuge neće nikada prepoznati ni prihvatiti. Njegova majka nikada neće postati prijateljem, ona će se idealizirati ostatak života.

Time i sin nikada neće postati muškarcem već će čitavog života ostati dijete, u vječnoj potrazi za idealnom majkom.

U našoj je kulturi dječaku veoma teško, gotovo nemoguće da pokaže i podijeli svoje osjećaje tuge. Djevojci je to mnogo lakše, društvo joj dopušta tugovati i žalovati njeno razočaranje u idealnu sliku roditelja. To može objasniti veću emotivnu zrelost žena u odnosu na muškarce, i više narcizma kod muškaraca.)

Svemoćna i bespomoćna majka

Kako se takvo dijete/muškarac odnosi prema svojoj ženi/majci?
Njegovo je ponašanje uvijek dvojako, ambivalentno.

Psihoanalitičar Melanie Klein kaže kako je slika majke uvijek dvostruka, “dobra” ili “loša”. Oni aspekti majke koji održavaju iluziju jedinstva s djetetom njena su “dobra” slika. Majka koja se bavi isključivo djetetom, ne odlazi od kuće, ne druži se s drugima, čak ni s ocem, dobra je majka.
Oni aspekti koji ukazuju na odvojenost majke od djeteta njena su “loša” slika. Majka koja ima svoj život, donosi odluke, pokazuje inicijativu, loša je majka. Dijete ne može povezati slike u cjelinu, pa majka iz perspektive djeteta postaje čas dobrom čas lošom majkom. Dobru se obožava, lošu se mora uništiti ili pokoriti.

Psihoanalitičar Heinz Kohut ima drugačije tumačenje.
Majka nije za dijete toliko “dobra” ili “loša” koliko je ona svemoćna ili nemoćna.
Dijete treba sliku svemoćne majke kako bi se s njom moglo identificirati i stopiti, kako bi ga ona mogla voditi i štititi. Ipak, ono trpi svakodnevna razočaranja, pomalo odustaje od slike idealne, savršene majke, te ona pomalo postaje prijateljem, običnim ljudskim bićem.
Majka pomalo stječe svoju Drugost.
Međutim, u slučaju traumatskog razočaranja u savršenstvo majke, iznenadnog i neprihvatljivog, idealna, savršena slika se ne mijenja, ona se samo potiskuje i poriče.
Majka je i dalje Bog!

Svjesna razina psihe djeteta vidi ženu kao obično ljudsko biće bez kvalitete, mudrosti, znanja, empatije.
S druge strane, duboko u svom nesvjesnom dijete krije sliku savršene majke koja posjeduje neograničeno znanje, mudrost, snagu, moć.

Ta je žena/majka za njega svemoćna, opasna, uvijek postoji mogućnost da ga nadzire, manipulira, odbaci.

Uobičajena psihološka obrana muškog roda od svemoćne majke je – narcizam.

Narcizam je fantazija kako je muškarac svemoćan, on drži ženu pod nadzorom, ona mu nije potrebna.

Posebna vrsta muškog narcizma često se naziva – falički ili falusni narcizam, kada se sav sjaj i blještavilo ulaže u samo jedan organ. Tom se pojavom posebno bavio Jacques Lacan koji kaže kako dječak vidi sebe kao penis kojim osvaja majku.
Kasnije će sebe doživjeti vrednijim od žene koja nema penis ili falički narcizam. Velik dio Freudove psihoanalize gradi se na ideji o “ženskom manjku penisa”, što govori o dubini Freudovog vlastitog problema s faličkim narcizmom.
Kohut je pokazao da se taj oblik narcizma javlja jedino kod onih dječaka koji nisu imali dovoljno empatije, odnosno, nisu doživljeni kao jedinstvena cijena. To je dovelo do njihove fragmentacije, svođenja na jedan dio tijela, na njihovu opsjednutost veličinom penisa.
Dječaku s dovoljno empatije u obitelji veličina penisa nije važna, on uopće ne obraća pažnju na bilo koji izolirani dio tijela.

Ponavljam, iako takav muškarac ženu doživljava beznačajnom, u nesvjesnim slojevima psihe skrivena je drugačija istina. On je tamo ipak samo bespomoćno dijete, ovisno o svojoj mami. Ta se istina skriva pod svaku cijenu. Ginofob, pravi paranoik, u vječnom je strahu da se njegov grandiozni ego ne razbije što bi ga izložilo na milost i nemilost njegovoj svemoćnoj majci.

Lov na vještice

Patrijarhalni sustav tisućama je godina štitio muške narcističke fantazije, žene su uvijek znale gdje im je mjesto. Ipak, s vremena na vrijeme se pojavi žena koja može ugroziti mušku fantaziju svemoći.
Svojim slobodnim ponašanjem ona je iznad svoje tradicionalne uloge domaćice i majke.
Muškarac, ginofob, na taj gubitak kontrole i nadzora, na tu narcističku povredu, može reagirati samo narcističkim bijesom.

Svoj bijes i mržnju ne može prihvatiti, njegova religija to brani, pa sav svoj gnjev projicira u ženu.

Tako je žena na kraju opasna i zla, i za njeno su uništenje dozvoljena sva sredstva.
U Japanu joj se podvezuje stopalo, u Sahari obrezuje, a u našim krajevima spaljuje na lomači.

Suvremeno društvo

U našem je društvu primjetan povratak na stare, tradicionalne vrijednosti. Sve je manje vjere u ljudsku dobrotu i empatiju, a sve je više vjere u svemoćna, idealna bića, koja su iznad običnog, iznad ljudskog.
Sve se manje traži i prepoznaje empatije i sućuti, sve se više traži strogi vođa koji nam treba reći što da radimo i tko smo. To je regresija od realne potrebe za empatijom i prijateljstvom, prema imaginarnom svijetu magičnog mišljenja, mistike i religije.

Što možemo učiniti?

U takvom društvu svi pate. Bez obzira na spol na kraju svi postajemo žrtve nehumanog sustava. Ne vjerujem kako su sociopati sretni ljudi.
Uvijek možemo učiniti dvije stvari. Prepoznati svoje ideale i svoje ambicije.
Ambicije su naša borba protiv nehumanog sustava. To je naša želja i naša volja da se zauzmemo za sebe, da se čuje i naš glas, da se širimo na svijet.
Ideali su naša vjera u dobre i empatične ljude koji zaista žive oko nas. Najveći naši ideali su obični ljudi koji i bez posebnih vještina i talenata ipak mijenjaju svijet.

Vladimir Nemet

Psychotherapist in Private Practice u Fenomenološko egzistencijalistička psihoterapija

Doktore, hitno!

Koristimo kolačiće i druga slična tehnička rješenja kako bismo poboljšali vaše iskustvo s našom web stranicom, analizirali obrasce korištenja i isporučili relevantne oglase. U našoj ažuriranoj Polici Privatnosti možete pročitati više o tome koje podatke prikupljamo i kako ih koristimo.