Alma Mimica- U iščekivanju poroda

“Postati mama”

 Zanimljivo kako je trudnoća uređena po fazama od kojih svaka ima svoju svrhu i razlog. Traje točno koliko treba kako bi se trudnica navikla na sve promjene u svome tijelu i na činjenicu da će postati majka. Prvo tromjesečje je rezervirano za privikavanje na drugo stanje (što, naravno, kod svakoga znači nešto različito), drugo – za uživanje u trudnoći, u lijepom trbuhu koji još nije prevelik, koji svi gledaju i dive mu se, a treće (barem je tako kod mene) – za privikavanje na činjenicu da uskoro dobivamo još jednu, novu ulogu u životu.

Devet mjeseci je istovremeno i dug i kratak period. Za trudnice on je dug jer je pun iščekivanja, učestalih i uvijek nekih novih pretraga, čekanja svakog slijedećeg mjesečnog ultrazvuka bebice koji nikako da stigne. Moderna tehnologija učinila nam je dostupnima informacije o kojima su naše majke, a o bakama da i ne govorimo, mogle samo sanjati. Primjerice, informaciju o spolu bebe koju očekuju. Zato se divim onom malom postotku ljudi koje poznajem, a koji nisu htjeli znati spol svoje bebe. Ja sam u tom smislu bila vrlo nestrpljiva, već u 13 tjednu počela sam pitati: možete li vidjeti? Međutim, još se prilično dugo ništa nje vidjelo. Tek na 4D ultrazvuku, negdje na polovini trudnoće rečeno nam je da je u pitanju curica, a ja odmah sutradan ušla u dućan i kupila ružičaste čarapice. U narednim tjednima dali smo joj i ime, počeli joj se obraćati u ženskom rodu, svih obavijestili da čekamo curicu. Uskoro su nam počeli pristizati paketi ružičastih haljinica od raznih poznanika koji imaju žensku djecu, a moja 85 godišnja baka isplela je ružičasti kompletić za bebu. Iako od početka trudnoće nismo imali nikakvih posebnih želja u vezi spola i držali se one klasične „samo da je beba zdrava“, u narednim mjesecima smo se toliko priviknuli na curicu da je suprug skoro pao sa stolice kad nam je na zadnjem ultrazvuku doktorica priopćila da se možda ipak radi o dečku. Prvi dan sam imala čudan i smiješan osjećaj kao da mi je netko zamijenio bebu u trbuhu, a već sutradan se priviknula na mogućnost da nosim dečka i shvatila koliko je sve to bilo smiješno, ta moja nestrpljivost u saznavanju spola, brzopleto kupovanje ružičaste odjeće i obavještavanje okoline. Razmaženost današnjih generacija modernom tehnologijom je ipak razumljiva, jer kad se čovjeku ponudi mogućnost da nešto zna, logično je da će postati znatiželjan. Ali aparat, baš kao i ljudsko oko može pogriješiti, što je potpuno u redu. Kao što to obično biva, sad od mnogih ljudi čujem priče u stilu „išli po dečka, vratili se s curicom“ i slično, ali svjesna sam da je u svemu tome najvažnije da s porodom sve prođe u redu. Na svu sreću, račune iz dućana sam sačuvala, i sve ružičasto zamijenila za neutralno i tako će ostati dok se beba ne rodi, a ja ću se od sada baviti važnijim stvarima.

Sjećam se da su, još dok sam bila djevojčica od nekih desetak godina neke prijateljice moje majke, tadašnje rodilje pričale o lošim uvjetima u kojima su rodile, te preda mnom govorile kako se nadaju da će uvjeti ipak biti bolji kad ja narastem i budem na njihovom mjestu. Baš tih priča sam se sjetila prije nekoliko dana na tečaju za porod u splitskom rodilištu, obaveznom za sve rodilje koje žele u rodilište doći s pratnjom i ugodno se iznenadila prekrasnom zgradom i svim novinama koje su uvedene. U pet dana koliko je trajalo, posjetili smo rađaonu i boksove, a vrlo ljubazno osoblje rodilišta, sastavljeno od liječnika, sestara i fizioterapeuta objašnjavalo nam je na nama razumljiv način proces poroda i pripremilo nas na sve ono što nas čeka kad dođemo tamo. Nitko nam nije lagao da porod ne boli, ali teme komplikacija i ružnih stvari su vješto izbjegnute što mi se jako svidjelo jer mislim da to i nije nešto o čemu mi trudnice trebamo razmišljati, osim ako do njih, kojim slučajem, dođe. A to je onda već druga, puno ozbiljnija stvar, koja samo potvrđuje koliko je smiješno uopće razmišljati o tome čekamo li curicu ili dečka.

z

 

Razdoblje trudnoće se, kao što sam već rekla, u očima trudnice prilično rastegne, ali opet brzo dođe taj kraj osmoga mjeseca i trenutak kad trudnica shvati da više nema odgađanja spremanja stvari za rodilište, jer za koji tjedan dolazi razdoblje u kojem možeš roditi praktički u svakom trenutku. Što se više taj trenutak približava, sve manje se bojim poroda, a sve više taj strah zamjenjuje uzbuđenje i iščekivanje. I to je, vjerojatno, dio jedinstvenog devetomjesečnog iskustva i način da žena lakše uđe u rodilište i da se prepusti onome što je priroda odredila kako bi postala majka. Jedino što nas još brine, ali i nasmijava su sve češće priče o tome kako partneri na porodima nekad padaju u nesvijest. Valjda neću baš ja biti te „sreće“.

Piše: Alma Mimica

Doktore, hitno!