Mr.sc. Zora Sušilović Grabovac dr. med. – kardiologinja, KBC Split

“Sa srcem nema šale, važno je doći na vrijeme”

 

Kako je tekao vaš razvojni put, zašto ste liječnica?

„ Nema konkretnog razloga zašto sam se usmjerila medicini. U osnovnoj školi bila sam više matematičar, išla na natjecanja, kroz srednju školu učinilo mi se da sam sklona prirodnim znanostima. U srednjoj školi počela me zanimati citologija te sam, kao i većina mojih kolega iz razreda, upisala medicinu. Učinila mi se najbližim onome čime bih se mogla baviti. Studij medicine u Splitu završila sam ’89.g. i godinu kasnije u Zagrebu polagala stručni ispit. Bile su to godine prije rata i teško se dolazilo do posla, kao i danas. Problemi su bili slični, javljala sam se na natječaje, kojih nije baš bilo puno. Pamtim da sam se javila na natječaj u Pitomaču, i otišla u taj kraj koji mi je bio potpuno nepoznat, nadajući se da će me tamo primiti, računajući  da je daleko, ljudima nedostupno i da ljudi tamo neće željeti otići. Međutim, kad sam došla tamo trideset ljudi je bilo na natječaju i nisam prošla. Zatim sam otišla u Zagreb, javila se u ministarstvo u MUP, no rekli su mi da žene ne primaju, htjeli su tada muške liječnike. Pokušavala sam se uključiti i u vojni sanitet, jer se tada formirao. U početku nisam uspjela dok u Splitu nisam susrela jednu kolegicu, doktoricu Medvidović, koja mi je rekla:„Nema problema, za doći u vojsku, gdje god želiš. Ako želiš u vojni sanitet slobodno samo se javi i pristupi.“ Pitala sam je što mi sugerira, gdje da idem, na što je odgovorila kako moram izabrati želim li pričuvu ili aktivnu vojsku. Za pričuvu je smatrala da je dužina rada neizvjesna a ako odem u aktivnu vojsku sigurno je da mi je posao duže zagarantiran. Tako sam se prijavila u IV brigadu i u ljeto ’92. došla u Četvrtu brigadu u Dubrovnik i odradila ratišta s tom brigadom, sve do kraja rata. Nakon završetka rata ostala sam još dvije godine u vojsci. Tada smo imali ambulante na Dračevcu, u Lori. Ministarstvo obrane raspisalo je natječaj kako bi liječnike koji su bili u vojsci nagradilo specijalizacijom. To je tada bio veliki bonus jer je teško bilo doći do specijalizacije. Nas dvadesetak iz svih krajeva Hrvatske došli smo na sastanak u Zagreb i izrazili nekakve svoje želje. Mogli smo birati dvije specijalizacije od ponuđenih. Sjećam se da smo se tada svi pomalo osjećali istrošeno od rata i tog vremena i činilo nam se tada svima da smo već pomalo i stari iako objektivno nismo bili u nekim „godinama“, no svi smo željeli nešto malo ležernije, na primjer dermatologiju, fizikalnu….dakle nešto gdje se nećemo baš previše umarati. Prijavila sam se za očno i za internu medicinu i dobila sam internu medicinu. Interna medicina nama je bila kraljica medicine a javile smo se samo ja i kolegica iz Rijeke i obje dobile željeno. Tako sam dobila specijalizaciju preko Ministarstva obrane koja je trajala četiri godine, položila sam specijalistički ispit i sve mi je to izgledalo fino. Bila sam zadovoljna što sam riješila taj svoj problem, koji svi želimo odraditi. Međutim naišla sam na jedan drugi problem. Kada sam se vratila u vojsku, u taj sustav, oni jednostavno nisu znali što bi s nama. Nije bilo definirano što ćemo mi raditi. Mi smo bili tu kao specijalisti raznih vrsta, raznih kliničkih specijalizacija i skupili smo se tu na Institutu pomorske medicine.

Stavili su nas tu fizički ali bez konkretnih zadataka. To mi je teško padalo, a i kolegama. Previše smo uložili u svoje znanje, to školovanje oduzelo je previše vremena da bi beskorisno sjedili. Ali sustav je bio takav, nakon četiri godine specijalizacije trebalo je odraditi osam godina „duga“ prema Ministarstvu obrane. I ja sam to tako morala prihvatiti.

 

Raspitivala sam se za svoja prava i vidjela da neću imati nikakva prava to raskinuti, da bih imala sudske troškove, enormne cijene sudskih troškova, basnoslovne iznose, spominjali su se iznosi od 600. 000 kuna, milijun kuna…neki  iznosi da vam nije jasno kako ta specijalizacija može toliko koštati. I iz tog razloga ostala sam pri vojsci, ali sam stalno pokušavala nešto raditi. Susrela sam kolegicu iz Doma zdravlja Trogir koja mi je rekla da odlazi na specijalizaciju i da će to mjesto biti prazno jer da nemaju nikoga tko bi došao kao internista u Trogir. Ponukana tim, otišla sam na razgovor kod ravnatelja Doma zdravlja Trogir, objasnila svoju situaciju, kako sam vezana ugovorom, kako bih vrlo rado radila, ali da ne mogu i da može li on to kako riješiti. Tadašnji ravnatelj Igor Coce to je nekako riješio na način da se između Ministarstva obrane i Doma zdravlja našao kompromisni ugovor. Oni su moju plaću davali Ministarstvu obrane a ja sam radila za Dom zdravlja. Radila sam na dijalizi, vodila ambulantu i bila sam zadovoljna jer sam radila u struci. Tako je bilo dvije godine dok se kolegica nije vratila a onda za mnom više nije bilo potrebe i nije mi se produžio ugovor. Opet sam se vratila kolegama na Institut, koji su već počeli nešto malo raditi novačeći vojnike. U tom novačenju vojnika  sudjelovala sam obavljajući kardiološke preglede za ročnike. Čak smo od Zagreba dobili i nekakvu opremu. Imala sam solidnu ambulantu u kojoj sam mogla odrađivati taj posao za vojsku. Međutim, nedostajalo nam je bolesnika, gledali smo zdravu populaciju i tu ste, kao liječnik, osjećali da gubite. Osjetila sam potrebu da opet učinim nešto kako bih ostala u struci, da ostanem u kontaktu s bolesnicima i da ne zaboravim one stvari koje sam učila. Jer ne radeći lako se znanje zaboravi i propada. Javila sam se u bolnicu, pitala, pregovarala, može li se nešto napraviti preko Ministarstva obrane i bolnice. Nisam bila jedina, više kolega je pokušavalo i upiralo. A i oni su shvatili da na nivou Hrvatske nije pametno školovane ljude držati bez posla. Jer vojska je vojska, oni gledaju na vojni dio a sanitet je bio nešto periferno, nešto što mora biti tu ali nije tako važno u tom sustavu. Onda su nas pustili, bila sam četiri godine u bolnici na ugovoru. Znači, radila sam bolnički dio posla, sudjelovala u dežurstvima, čak me je tada Ministarstvo i plaćalo, snosilo troškove moje plaće, a određeni dio dana bih otišla na dio posla s novacima. Nakon četiri godine opet mi se nije ugovor produžio i opet sam se vratila na Institut. Opet sam radila samo s novacima i čekala i čekala. Na koncu sam dočekala da mi istekne tih obaveznih osam godina „duga“ prema Ministarstvu. Kada su istekle opet sam kucala na vrata bolnice. U to vrijeme nije se primalo specijaliste u bolnicu. Morala sam biti strpljiva. Napokon 2012. su me konačno primili. Od tada sam na odjelu kardiologije.“

 

Zašto liječnici najviše vole biti kliničarom, raditi u bolnicama?

„Radi se s pacijentima i to je posebno iskustvo. To je najvrjednije za liječnika, osjeća se korisnim, ukoliko tu možemo nešto dati, čini nam se da smo tu najviše pomogli. To je ono zbog čega smo učili i trudili se. Ne kažem da rad kolega s fakulteta i znanstveni rad nije koristan. Važan je i za naš studij i općenito, no rad s pacijentima daje osjećaj da ste nešto konkretno napravili. Osobno, imam tu potrebu.“

Kao kardiologinja, koje sve bolesti liječite?

“Uglavnom sam u koronarnoj jedinici. Više od 50 % bolesnika koji dođu u koronarnu su akutni konorarni siptomi, a to su infarkti miokarda, angine pektoris,dakle infarktna i predinfarktna stanja. Ostalim pacijentima se događa popuštanja srca, srčane slabosti, nakupljanje vode u plućima, aritmije, plućne embolije. To su najčešće dijagnoze s kojima radim s tim da dominiraju infarkti i predinfarkti.“

Koji su to simptomi zbog kojih bi se trebali javiti kardiologu?

“Ljudi se nekada javljaju s razlogom nekada bez razloga no činjenica jest da kada je srce u pitanju ljudi se ipak javljaju na vrijeme jer se straše za srce, znaju da sa srcem nema šale. Najčešće ljudi osjećaju smetnje u prsištu koje ne mogu razaznati  to jest ne mogu povezati od čega bi ih moglo smetati. To su smetnje tipa pritiska, probadanja, pečenja na različitim lokalizacijama.

Najčešća bol od miokarda je bol u sredogrđu, po sredini prsnog koša, to je više pritisak nego bol, koji se širi prema ramenu. Ljudi se jako ustraše čim im se nešto događa s lijevom rukom, to već znaju da bi mogao biti simptom infarkta, iako se bol ne mora širiti u ruku, može ostati samo u prsištu ili se širi prema vratu, nekad  pod lopaticu, a nekada u na desnu stranu prsišta.

 

Nekada pacijenti imaju simptome kao da imaju želučane tegobe, gastrične smetnje i povraćanje. Tako da pacijenti ne mogu sami prepoznati što im je. Ono što se često dogodi, osobito kod ljudi koji su dijabetičari ili imaju slab senzibilitet za bol da ne prepoznaju da im se uopće događa ikakav infarkt miokarda, da ga prebole na nogama. Simptomi im nisu jasni, bola baš nekog nema, možda osjete neku slabost, ne jave se liječniku i kasnije kad dođu na pregled mi vidimo suspektan ožiljak i posumnjamo da su ga preboljeli.“

 

 

Možete li nam malo pojasniti to vezano uz stomačne tegobe koje mogu biti povezane s problemima srca. Kako razlikovati takvu bol?

„To je bol u žličici koja traje, recimo više od dvadeset minuta. Ako je bol dulja od dvadesetak minuta moguće je da se razvio infarkt. Svaka bol u prsištu duža od dvadeset minuta može biti sumnjiva. Naravno da je to vrlo teško prepoznati jer i među liječnicima se događaju situacije da ne prepoznaju simptome. Uvijek se sjetim našeg liječnika, slavnog profesora, dr. Mirića koji je rekao: Ja sam toliko o infarktu pisao a kada sam ga dobio mislio sam da trebam piti kamomilu i ići na Brač. Tako da je te simptome teško prepoznati.

“Posebno je muška populacija sklona zanemarivati bol, najviše od želje da im nije ništa. Iz te želje da im nije ništa i zbog straha od bolnice, često čekamo a vrlo je važno doći na vrijeme.”

 

Što možemo učiniti za prevenciju?

Mi ćemo u bolnici učiniti sve što možemo, dati lijekove i reći pacijentu što činiti no čuvanje i prevencija ovisi najviše o samom pacijentu. Puno ovisi koliko je pacijent discipliniran. Prevencija zdravih ljudi koji sastoji se od, kontroliranja tlaka, povremene kontrole šećera u krvi, masnoće u krvi, izbjegavanja cigareta i  stresa. Mislim da je stres jedan od velikih okidača. Moramo se disciplinirati i reducirati svoja životna očekivanja. Važno je  malo usporiti u životu, pogotovo u starijoj životnoj dobi.

Često se događa da je čovjek sve stariji i stariji a sve više i više obaveza mu stoji na vratu i on se osjeća sve više odgovorniji.

 

Pogotovo se to odnosi na žene koje dobiju unučad i obiteljske brige se prenose na sve generacije. Dakle, krivac je preveliki stres i želja da za sve odgovaramo. Znači, ne možemo sve kontrolirati jer je takvo ponašanje zasigurno jedan od okidača koji nas vodi koronarnoj bolesti. Znači, treba šetati, tri puta tjedno nešto gimnasticirati, biti što više na zraku. Preporuka je propješačiti četiri kilometra na dan najmanje tri puta tjedno. Hod ne treba biti pretjerano žustar već normalan. Tako se stvaraju nove krvne žile. Ponekad šetnja može napraviti ono što odrade kardiokirurzi, one male žile premosnice na srcu organizam može sam izboriti. Šetnja je najvažnija preventivna mjera. Važna je i prehrana, ne treba dosoljavati, jesti  manje masnoća i naravno ne pušiti. Nekima je infarkt dovoljna motivacija za prestanak pušenja a nekima čak ni to.”

Doktorice Sušilović Grabovac koliko ste zadovoljni uvjetima rada u KBC-Split? Možete li iskazati sva svoja stručna znanja?

“S obzirom na uvjete u Hrvatskoj ne mogu reći da sam nezadovoljna. Imamo dosta uvjeta, moderniziramo se, uvode se nove tehnike i pokušavamo pratiti svjetske trendove. To je što se tiče opreme no problemi postoje i odnose se na preveliki opseg posla. Našoj bolnici gravitira preveliki broj ljudi i previše nam je pacijenata na skrbi tako da ne uspijevamo sve napraviti na način koji bi željeli. Liste čekanja su nam preduge i pacijenti idu od liječnika do liječnika a  ambulantno liječenje bi moglo biti bolje odrađeno. Naši odjeli i sobe prepunjeni su. Svaki dan nam je bitka s krevetima, gdje smjestiti pacijenta, koga izmjestiti, smije li se pacijent zateći na hodniku, kada u svemu tome razgovarati i s rodbinom….Dakle, imamo organizacijskih problema. Drugo, mogli bi se malo više educirati, nemamo baš mogućnosti. Nekada smo išli na te velike evropske kardiološke kongrese i to je bilo osnovno, nešto što moramo, svake dvije godine. No evo, već pet godina nisam otišla van granica Hrvatske naučiti nešto novo. Čak kada je edukacija i u Hrvatskoj pitanje je kako ćemo se organizirati na poslu jer nas je malo. Ipak, pohvalno je što su ovih zadnjih godina primljeni specijalizanti.”

Doktorice, koja je poruka našim čitateljima?

“Evo,preporuka za ne doći kod nas. Osnovna poruka je: ne debljajte se, ne moramo biti jedna od najdebljih nacija u Evropi, gasite TV, ne morate gledati baš svaki dnevnik, ne mora vas nervirati ono što vas ne mora nervirati. Brinite se sami o sebi jer drugi to ne može učiniti umjesto vas.

 

 

Hana Konsa

Izvor: Mrežatv, Zdravi bili

Izvor fotografije: YT

Doktore, hitno!