//Vladimir Nemet: Kako prihvatiti razočaranje?

Vladimir Nemet: Kako prihvatiti razočaranje?

“Humor u tragediji – svijet Charlie Chaplina”

 

“Stvorili smo brzinu, ali smo se zatvorili: strojevi koji nam daju obilje ugasili su naše želje. Naše znanje napravilo nas je ciničnim, naša pamet teškim i neljubaznim. Mislimo previše i osjećamo premalo: Više od strojeva trebamo ljudskost; Više od oštroumnosti trebamo dobrotu i blagost. Bez ovih osobina, život će biti nasilan i sve će biti izgubljeno…”
Charlie Chaplin

Mnogo je načina kako se branimo od bolne spoznaje kako će našem životu jednom doći kraj, baš kao i životima dragih ljudi oko nas. Jednako se tako branimo i od bolne spoznaje da smo od dragih ljudi odvojeni, da oni imaju svoj život i da često ne stignu misliti o nama. Tu spoznaju o našoj ograničenosti, našoj konačnosti u vremenu i prostoru ovdje obično nazivam – razočaranje! Prihvatiti i emotivno reagirati na razočaranje najveća je mudrost koju čovjek može ostvariti.

Jedan od načina kako reagiramo na razočaranje jest i humor. Smijeh je obično znak da smo prepoznali i prihvatili još jedno razočaranje u druge ljude ili u sebe same. Humor je pravi način da živimo u nesavršenom svijetu, a da se pri tome ipak osjećamo savršeno. Da nema humora nikada ne bi odustali od naše fantazije savršenstva, svemoći, bezvremenosti. Bez smijeha nikada ne bi mogli prihvatiti tuđe mišljenje, drugačije od našeg. Svijet bez humora usamljen je svijet.

No nije svaki humor znak mudrosti. Postoji humor koji služi isključivo tome da ismije i ponizi drugu osobu. Ta vrsta humora ne vodi prema mudrosti, već upravo suprotno, vodi prema fantaziji kako je druga osoba bezvrijedna, a samo smo mi vrijedni poštovanja, savršeni. Tada humor služi kao obrana našoj velebnosti. Sarkazam, cinizam, zloba nisu put prema mudrosti već pokušaj da zadržimo iluziju vlastitog savršenstva, tzv. – narcizam.

Međutim, kada se smijemo sebi, to je uvijek znak kako smo prihvatili našu konačnost, našu ljudskost, kako smo se uljudili. Istovremeno, to je znak kako smo postali slobodni, tek sada možemo raditi što hoćemo, tuđe mišljenje više ne upravlja našim životom. Zato je humor zabranjen u svim totalitarnim sustavima, od istoka do zapada.

Tko je čitao knjigu ili gledao film “Ime ruže” sjeća se kako je glavni lik filma, fanatični svećenik, postao serijski ubojica s jedinim ciljem da uništi knjigu filozofa Aristotela u kojoj se govori o humoru. Prema riječima tog fanatika u filmu – humor je opasan jer prizemljuje čovjeka, smanjuje njegovu vjeru u nadnaravno, tjera ga da umjesto božanskog traži ljudsko.
Što uopće traži čovjek?

Charlie Chaplin

Po Freudu čovjek je biće krivnje. Kako njegova sloboda uvijek znači uništenje drugog čovjeka, glavni je ljudski osjećaj – krivnja. Heinz Kohut se s time ne slaže, po njemu je čovjek tragično biće. Kako on kaže, naši su porazi uvijek veći od naših uspjeha. Što god postigli, što god ostvarili, život ide prema svom kraju, prema smrti. Život je uvijek, za sve ljude – tragedija. Hoćemo li spoznaju vlastite tragičnosti potisnuti ili ćemo je osvijestiti ovisi o tome, i samo o tome, možemo li tu spoznaju emotivno odreagirati i podijeliti sa drugima.

Charlie Chaplin veoma je rano u svom životu upoznao razočaranje i tragediju. Njegov je otac alkoholičar napustio obitelj, a majka završila u ludnici. Chaplin je većinu svog djetinjstva proveo gladan, radio je sve moguće poslove kako bi prehranio majku i sebe. Skupa s bratom lutao je ulicama Londona u potrazi za hranom. Ipak, najveća tragedija njegovog mladog života bila je prizor kako mu majka gubi razum i kako je zatvaraju u instituciju. Stvarno, malo se ljudi tako duboko razočaralo u svijet, malo je ljudi tako rano otkrilo ograničenost vlastitih roditelja kao Charlie Chaplin. Što je on učinio s tim razočaranjem, s tom tragedijom?

Chaplin nije pokušao ignorirati vlastitu tragediju, nije odlutao u svijet fantazije, taj svijet u kome ne postoji starost, siromaštvo, bolest i smrt. Ne, baš suprotno, on je ostatak svog života proveo u svijetu siromašnih i razočaranih. Chaplin je iz njih crpio svoju inspiraciju, ljudska ograničenost bila je temelj njegove umjetnosti. Kako je to postigao? Zašto se nije slomio kao mnogi drugi prije i poslije njega? U čemu je tajna njegove genijalne umjetnosti?

Chaplin je cijelog svog života ostao povezan sa svojim osjećajima. Možda više od bilo koga drugog prije ili poslije njega on je prihvatio svoju tugu i svoj humor. Povezujući tragediju i komediju na do tada neviđeni način, on je stvorio vlastiti umjetnički stil kojim je približio patnje obespravljenih publici cijelog svijeta. Stoga se i ne čudimo što je bio optužen za komunizam i protjeran iz Amerike. Po meni, to je najveće priznanje koje je mogao dobiti za svoj rad.

Evo koji savjet daje svojoj kćeri Geraldine:
“Ponekad otiđi podzemnom željeznicom ili autobusom, istraži grad pješke. Promatraj ljude. Traži udovice i siročad! I barem jednom dnevno kaži sebi: ”Ja sam jednaka kao i oni.” Da, ti si jedna od njih, dijete moje. Umjetnost, prije no što čovjeku pruži krila da može letjeti, obično mu polomi noge. I ako dođe dan da pomisliš kako si iznad publike, smjesta napusti pozornicu i prvim taksijem otiđi na ulice Pariza. Poznajem ih jako dobro. Tamo ćeš vidjeti mnogo plesača kao što si ti, čak i ljepše, spokojnije, ponosnije…”
C.C.

Što su uopće osjećaji?

Osjećaji su reakcije našeg tijela na spoznaju odvojenosti od svijeta. Svaki puta kada spoznamo kako je pupčana vrpca sa svijetom zauvijek prekinuta, naše tijelo reagira na određeni način. Obično je ta spoznaja previše bolna i mi je ubrzo zaboravimo. Postoji tisuću načina da stvorimo vlastiti imaginarni svijet u kojem smo još uvijek povezani pupčanom vrpcom.

Možemo se upitati kada počinje osjećajni život čovjeka? Možda nakon začeća, tri mjeseca nakon začeća, rođenjem, rezanjem pupčane vrpce? Ne! Iako dijete reagira na podražaje iz okoline to još ne znači da ih ono osjeća, da su to njegovi osjećaji. Osjećajni život djeteta počinje tog trenutka kada se ono prvi puta doživi prepoznatim u majčinom oku. Dijete svoje osjećaje uči kroz odnos s majkom. Majka mora prepoznati osjećaje svog djeteta i vratiti mu ih. Prvo neverbalnom komunikacijom, a poslije razgovorom, riječima. Tako jezik postaje osnovom emotivnog života.

Što ako majka ili odgajatelj nisu prepoznali osjećaje svog djeteta? Tada se dijete ne može odvojiti od majke jer ne može odreagirati svoj rastanak. Ono će zauvijek ostati povezano zamišljenom pupčanom vrpcom sa svojom majkom.

Srećom, nikada nije kasno da se jednom prekinuti emotivni razvoj nastavi. Najbolji način da osjetimo kako su naši osjećaji prepoznati i prihvaćeni jest – umjetnost. Prava umjetnost uvijek govori o odvajanju, o razočaranju, o gubitku. Kako je svatko od nas već doživio razočaranje, a jednako ga tako svatko od nas i očekuje, umjetnost zaista govori svima! Grubo smo odvojeni od majke i čeka nas smrt. Umjetnost nam pomaže da prepoznamo, prihvatimo i sa svijetom podijelimo bolne osjećaje koji su uz to vezani.

Charlie Chaplin u svojim filmovima govori o usamljenosti, ograničenosti, odbačenosti. Ne postoji oblik razočaranja kojeg Chaplin nije osobno doživio, i kojeg nije izrazio kroz svoju umjetnost. Time nam svima pomaže da odreagiramo ono što smo trebali osjetiti još davno u svom djetinjstvu. U njegovim filmovima mi vidimo sebe, svoje djetinjstvo, svoj život, svoja razočaranja. Chaplin nam pomaže da ovaj puta na njih reagiramo osjećajima, a ne da od njih bježimo.

U tu svrhu Chaplin povezuje humor i žalost. Neki su puta teme kojima se bavi za većinu ljudi preteške, previše bolne. Publika ih ne može doživjeti jer ne posjeduje sposobnost sadržavati toliko tuge i žalosti. Chaplin se lukavo dosjetio, a što su poslije kopirali mnogi, da svaku tragediju ublaži humorom. Optimalno povezujući humor i tugu on nam pomaže da se pred tugom ne zatvorimo do kraja, što bi sigurno učinili kada bi žalost bila prejaka, traumatična. Takav je slučaj s horror filmovima, tragedija je previše bolna, nema prostora za tugovanje pa tako nema prostora ni za duhovni rast. Kako ja to vidim, takvi su filmovi Quentina Tarrantina, gdje razočaranje u obliku destrukcije ne vodi prema katarzi koja bi vodila preobražaju osobnosti. Tragedija u filmovima Charlia Chaplina nije ništa manja od nekog horror filma. Međutim, Chaplin ipak ostavlja prostora za tugovanje i humor. Na taj način možemo prihvatiti tragediju vlastitog života.

Chaplin i Freud

Nema sumnje, kroz svoje je filmove Chaplin liječio traume svog djetinjstva, djetinjstva za koje vjerujem da je bilo užasnije od svih Tarrantinovih filmova. Glad, siromaštvo, ludilo, smrt, to je bilo Chaplinovo djetinjstvo. Njegovi su filmovi pokušaj da još jednom odreagira, da proradi, sve patnje kroz koje je prošao, te da ih podijeli s publikom. Kako smo svi prošli kroz slične patnje, Chaplin i publika govore istim jezikom.

Sigmund Freud, otac psihoanalize, prezirao je filmsku umjetnost, a posebno Hollywood. No filmovi Charlia Chaplina veoma su mu se svidjeli. Za Chaplina je rekao kako je genije, jedan od najvećih. Po Freudu, djela svih velikih umjetnika vezana su uz njihovo djetinjstvo, a ni Chaplin nije bio iznimka. Tako je Chaplin, kako kaže Freud, u svakom svom filmu igrao samog sebe kao dječaka koji još nije odrastao. Svaki je njegov film tako pokušaj da konačno emotivno odreagira sva svoja razočaranja.

Sve dok se traume emotivno ne odreagiraju, dok se ne podijele sa svijetom, one ostaju zatočene u nesvjesnom, što osobu čini fragmentiranom, necjelovitom.

Drugim riječima – neurotičnom ili psihotičnom. Ukratko, filmovi su Charlija Chaplina besplatna psihoterapija za sve vrste problema.

Tuga i smijeh

Na kraju, što je zapravo mudrost, je li to osjećaj tuge ili možda humor?

Kako ja to vidim, mudrost znači smijati se sebi i plakati zbog drugih. Mudrost je smijati se svojim ograničenjima i suosjećati s tuđim. Da je obratno ne bi bilo dobro. Kada žalimo sami sebe mi ne prihvaćamo vlastita ograničenja, samosažaljenje nije prihvaćanje vlastitih slabosti. Samosažaljenje često vodi u tzv. mazohističku ekstazu, stanje u kojem smo bolji od drugih jer više patimo. To je oblik narcizma. Jednako tako, kada se smijemo nesreći druge osobe to je znak da ju uopće ne vidimo. Tek kad suosjećamo s drugom osobom mi smo zaista s njom.

Kako nitko nije otok, jer mi smo s drugim čak i kada smo sami, ta dva osjećaja, tuga i humor, trebaju uvijek doći zajedno. To je tzv. osjećaj ganuća, osjećaj blizak nirvani ili prosvjetljenju. Tek kada smo zaista ganuti mi odustajemo od velebne slike samih sebe, a istovremeno odustajemo od idealne slike drugog čovjeka. Tada smo zaista samo ljudi okruženi drugim ljudima, ni manje ni više od toga.

Charlie Chaplin, kako ga ja vidim, pravi je majstor ganuća. U stanju je smijati se samom sebi, svojoj gluposti i svojoj patnji. No istovremeno on suosjeća sa svijetom oko sebe, s drugima koji nisu imali sreće u životu, s drugima koji pate. Povezujući ta dva osjećaja, komediju i tragediju, on se povezuje sa svijetom na jedini mogući način. Ne kroz pupčanu vrpcu, simbiozu ili stapanje, već kroz razumijevanje, empatiju i brigu za drugog čovjeka.

“Nadam se da postoji čudo, i da si zaista shvatila sve što sam ti želio reći. Charlie je ostario, Geraldine. Prije ili kasnije, umjesto u bijeloj haljini za pozornicu, morat ćeš biti u žalosti i doći na moj grob. Ne želim te sada uzrujavati. Samo pogledaj u ogledalo – tamo ćeš vidjeti mene, moje kvalitete. Tvojim venama teče moja krv. Kada se krv u mojim venama ohladi, nadam se da nećeš zaboraviti svog oca, Charlieja. Nisam bio anđeo, ali sam uvijek htio biti čovjek. Pokušaj i ti.
Ljubim te, Geraldine. 
Tvoj Charlie. Prosinac, 1965.”

Vladimir Nemet

Psychotherapist in Private Practice u Fenomenološko egzistencijalistička psihoterapija

https://www.facebook.com/vladimir.nemet?fref=ts

Foto: Pinterest

Doktore, hitno!