Dijete, potencijalni samoubojica, šalje znakove upozorenja, koje roditelji ne rijetko zamagljuju, ne želeći ih vidjeti, doživljavajući ih kao prolaznu prilagodbu na odrastanje. Uvriježeno je mišljenje da je djetinjstvo doba bezbrižnih dana bez mogućnosti da dijete razvije neki veći problem, bilo kojeg oblika. Mnogi ni ne slute bogatstvo emocionalnog svijeta djeteta i koliko ga je lako povrijediti. Postavlja se pitanje da li smo mogli nešto učiniti? Naravno da smo mogli. Glavu guramo u pijesak kada je u pitanju mentalno, odnosno duševno zdravlje. Bavimo se uglavnom bolestima tijela, koje je suvremenom medicinom lakše liječiti od ranjene duše djeteta. Tragedija ostaje na razini obitelji, društvo brzo zaboravi i sve ide uhodanim putem dalje. Samoubojstvo se ne događa bez razloga. Rezultat je nedovoljne brige obitelji, škole i društva u cjelini. Traumatično iskustvo Domovinskog rata povećalo je dozu nasilja u obitelji i društvu. Nesretni ljudi prenose svoju nesreću i tugu na cijelu obitelj. Veliki postotak djece izloženi je težim oblicima fizičkog, seksualnog ili emocionalnog zlostavljanja.
Najnovija je pojava zlostavljanje preko interneta u vidu ismijavanja, omalovažavanja, sramoćenja, lažnih optužbi, zavaravanja. Nekome tek kamenčić, za krhko dječje srce planina. U takvim okolnostima dijete postaje agresivno prema drugima ili depresivno, autodestruktivno prema sebi. Ljestvica moralnih vrijednosti današnjeg društva izvrnuta je naopačke. Danas nije vrijednost znanje već materijalna imovina. Imati je ispred znati. Djeca su danas stavljena pred visoki zid ciljeva njihovih roditelja. Svi bi morali biti odlikaši. Zaboravljamo da nisu sva djeca intelektualno na istom nivou, nemaju svi iste mogućnosti i sposobnosti, ne žive u istim uvjetima. Škola je, danas, uglavnom edukativna institucija sve manje odgojna. Svaka škola bi trebala imati psihologa, održavati predavanja za djecu i roditelje, u cilju razvijanja onih osobina koje dijete posjeduje, sprječavati nastanak nepoželjnih. Obitelj, škola i društvo u cjelini morali bi biti u simbiozi formiranja djetetove osobnosti. Jednako tako utjecati na stvaranje svijesti istinskih vrijednosti u društvu.
Tinejđersko doba nije ni malo lako. Razdoblje prelaska iz dječje dobi u odraslu osobu je poput presvlačenja gusjenice u leptira. Pod teretom koji izgleda veći nego uistinu je, vrlo često se pomišlja na samoubojstvo, zamišlja vlastiti sprovod, oplakivanje i žalovanje od strane obitelji i vršnjaka. U djetetu se često razvija tjeskoba kao posljedica neznanja u načinu snalaženja u svijetu natjecanja, okrutnosti i lažnih vrijednosti. To je vrijeme kada se počinje tražiti smisao života. Rađaju se mnoga pitanja na koja nemaju odgovore. Jedini bijeg je povratak u djetinjstvo u obliku duševnog poremećaja ili samoubojstvo. Pokušaji rastanka sa životom mogu biti prikriveni te ih okolina ne prepoznaje kao poziv u pomoć. Mnoge nesreće mladih, osobito u saobraćaju, zapravo su pokušaji samoubojstva. Društvo obično u tome vidi delinkventsko ponašanje, osuđuju ih i zatvaraju izlaz.
Hrvatska ima nedovoljno psihologa, dječjih psihijatara i samo jednu bolnicu za dječju psihijatriju.
I mediji nekada pretjeraju u senzacionalizmu kod objavljivanja vijesti o samoubojstvu djeteta te izazovu Wertherov efekt, koji kod labilnog djeteta, samoubojstvu sklonom dovede do tog čina.
Društvo mora činiti više u zaštiti mentalnog zdravlja djece i adolescenata Čini se da sustav ne prepoznaje dovoljno tu potrebu kao i roditelji koji nemaju dovoljno vremena za svoju djecu. Materijalne stvari jednostavno nisu dovoljne. Svojim primjerom ih moramo učiti što su prave vrijednosti u životu. Najjednostavnije je dići ruke od problema, hrabrost je suočiti se s njima. Djeca se obično ubijaju zbog nesnalaženja u novoj sredini, neprihvaćanja od strane vršnjaka, odbacivanja od obitelji, preburnih emocionalnih reakcija, odsutnosti podrške i potpore. Najvažnije je biti uz dijete kada je to potrebno. Ne zatvarati oči pred njegovim potrebama, obratiti se stručnjaku za pomoć. Zanemarivanje izgleda, povlačenje iz društva, zatvaranje u sobu, neuspjeh u školi, zvono je za uzbunu. Volimo svoje dijete, pokažimo mu ljepotu života, naučimo ga da život nije samo sunce, da treba nekada i plivati uzvodno, trčati i kad stojiš na mjestu. Teška su vremena, nezaposlenost, siromaštvo, kriza obitelji, sve se to prenosi na djecu. Djeca imaju svoje obaveze ali imaju i prava, koja im društvo prema Konvenciji o pravima djeteta treba osigurati. Najveće pravo djeteta je pravo na ljubav i razumijevanje no čini se da danas upravo toga najviše nedostaje.”
Mirjana Kolarek Karakaš dr.med.spec.pedijatar
Doktore, hitno!
