Aleksandra Mindoljević Drakulić: Sjena smrti

 
 
 
“Život bez baljezganja”
 
 
 
Nakon moždanog udara pokušavala sam tugovati, no nisam znala kako. Ja psiholog pa to ne znam. Kako glupo, smiješno i iracionalno! Nisam uspijevala pustiti svoju tugu, bojala sam je se i pokazati. Bojala sam se da će me preplaviti. Nisam bila ni sigurna bi li itko mogao razumjeti prirodu mog bola.
Trudila sam se svakog jutra ostati živa. To je bilo glavno. Opipavala sam noge, ruke, mrdala usnama i jezikom lijevo-desno i vježbala u krevetu dok doslovno ne bih ostala bez zraka. I sada katkada to radim.
Uglavnom sam se iscrpljivala u potajnom plakanju, gledanju stranih drama i hororaca, u patološkom čišćenju kuhinjskih pločica, u čitanju i u ranom odlasku na spavanje. Moj bi me sin upitao jesi li opet tužna, a ja nisam bila u stanju išta suvislo odgovoriti, pa bih mu prešutjela jer za takva, izravna a prava pitanja, nisam imala dovoljno života u venama.
Odlazila bih u teatar gledati komedije. I gle, ja se nisam mogla više ni nasmijati. Iako se desna strana lica polako vratila u normalan tonus, činilo bi mi se da su mi se oba kuta usana objesila. Srećom, to nije bila istina, mada ne bi bilo neobično da i jest bilo tako. Jer, samo sam plakala, kao što kiša pada. Iznenada i nekontrolirano, u dućanu pred blagajnom, u šetnji, na faksu, u školi stranih jezika prepunoj ljudi, dok odgovaram na engleskom pred kolegama, dok bih se opraštala od susreta s prijateljicom. Kako blentavo k’o sam vrag!
Potajno sam vjerovala da ću barem sanjati i da ću na taj način saznati kako funkcionira moj mali nesvjesni svijet. Osjećala sam se samom i dok bi vani bilo sve mračnije veselila bih se novom usnivanju. Nadala sam se da ću tako samoj sebi najbolje pomoći, no ujutro se ničeg ne bih sjećala jer je cenzura očito radila žestoko.
Kad sam trebala odgovoriti na pitanje kako sam, naglo bih postajala afazična i mutistična. Željela sam svoju staru svemoć, željela sam svoj stari život i nisam ga mogla dobiti! Unatoč svemu, dugo s time nisam bila pomirena. Pa vidi kako tvoj očuh stoički podnosi svoj put, trebaš od njega učiti. Majčine riječi... Da, znam ali… I onda bih odlučila pričekati idući dan da vidim nije li se štogod promijenilo.
No, to je bio divan samoobmanjujući trik kojemu nisam nasjela. Živjela sam na nekoj čudnovatoj periferiji života, kao kad jednom uđeš u sjenu smrti, iz nje te izbave, pa iz tog stanja izađeš fragmentirana, smanjena i nevidljiva. I s tijelom koje te povremeno izdaje.
Pozitivna energija koju sam prije odnekud crpila iščezavala je i činila me gotovo bespomoćnom. Odbijala sam o tome razgovarati i sa kime.
Ipak, postajala sam ljuta. Bila je to proždiruća i destruktivna energija. Ali energija. Govorila bih ružne riječi i to me oslobađalo. Bila sam radikalna, luda, neobuzdana, nepripitomljena i tada sam samoj sebi počela davati malo više slobode. Ukratko, postajala sam manje kritična prema sebi i manje zahtjevna prema drugima, jasnijih poruka, sažeta i kratka. I onda shvatih: Nema više svekolikog baljezganja. Nema floskulastih misli i ideja i kretenskog small talka. Oslobađajuće je da sve što želim mogu reći jezgrovito i izravno. To sam neka nova ja. Blago psihoorganski promijenjena. To je održiv način postojanja. Čak se i zabavljam! Napokon sam počela više vjerovati, a manje živjeti u strahu. Nastavljam…
 
Aleksandra Mindoljević Drakulić, psihologinja, profesorica na FF u Zagrebu
 
Doktore, hitno!