Dr. med. spec. Neven Elezović specijalist anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, KBC-Split

 

“Želio sam da se liječenje boli u Splitu poboljša”

 

Kako je tekao vaš razvojni put?

„Obično kažu da biramo svoj životni put, no mislim da čovjek svojim rođenjem ima neku Božju providnost i dobije nešto od Svevišnjega što ga upućuje na taj put. Prema tome vjerujem da je mene izabrala anestezija a ne ja nju. Kao dječak, imao sam želju, kao i većina muškaraca baviti se elektrotehnikom, no rezultati iz matematike i fizike nisu se razvijali onako kako sam želio. U ono vrijeme, u mojoj generaciji Šuvar je bio presudan, nismo imali gimnazije na izbor već stručna usmjerenja. Odlučio sam se za farmaceutskog tehničara i tu još više zavolio kemiju i biologiju. Prirodni tijek je bilo upisati medicinu koju sam diplomirao’85.g. pod okriljem Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Slijedila je karijera liječnika opće prakse. Tada je puno teže nego danas bilo zaposliti se. Odslužio sam i vojni rok i radio četiri godine na Braču. Tijekom ’92 godine dogodio nam se Domovinski rat i moj rad na Braču je prekinut. Nazvao me kolega i pitao „Želiš li ti doći na anesteziju?“ . Iskreno govoreći,  za vrijeme studija anestezija nije bila nešto popularna, tako da kada sam prihvatio nisam znao sve čari i što ta anestezija donosi. Bio sam primljen od profesora Rakića, koji je tada bio šef klinike i nastavio sam daljnji put specijalizacije koju sam završio ’97. Nakon toga sudjelovao sam u kirurškim mobilnim ekipama u Domovinskom ratu, na što sam ponosan. Kao mladi anesteziolog već nakon tri mjeseca bio sam spreman i obučen za prve linije fronta. To razdoblje je bilo iznimno stresno i dragocjeno životno iskustvo koje ne možete dobiti niti iz knjiga niti na fakultetu. Nakon tog razdoblja pozvali su me moji prijatelji iz Amerike riječima „Dođi malo vidjeti kakva je medicina u Americi“. Omogućili su mi nekoliko tjedana boravka  u židovskoj vrlo kvalitetnoj bolnici CedarsSinai Medical Center Los Angeles USA.

 Kad sam došao osjećao sam se kao Ivica Kičmanović iz Registrature kada je došao iz sela u grad. Bolnica je predivno izgledala, sva u mramoru i bio sam fasciniran. Prošao sam zahtijevan ispit kao dio protokola kako bih uopće mogao nazočiti operacijama. Obišao sam čitavu bolnicu, posebno ortopediju i ginekologiju gdje sam se zainteresirao za bezbolne porode. Tijekom 2002.g. zbog otvaranja ambulante za liječenje boli uz pomoć mog šefa i jako dobrog kolege profesora Leo Kapulara otišao sam na edukaciju u Cleveland Clinic Foundation u Cleveland, OHIO USA. Tamo sam proveo nekoliko mjeseci uz profesora Kapurala učeći osnove liječenja boli i primjene različitih intervencijskih  metoda za uklanjanje kronične i maligne boli s nadom i vjerom kako ću to znanje moći prenijeti nakon povratka u Split. Nekoliko tjedana proveo sam na edukaciji interventne boli u Marianowicz Zentrum für Moderne Orthopedie München, Njemačka.

Sve  te edukacije bile su u sklopu liječenja boli jer sam želio da se liječenje boli u Splitu poboljša. Tada to u Hrvatskoj nije bilo prisutno. To je vrlo napredna i multidisciplinarna grana medicine koja obuhvaća više struktura specijalnosti i pokazuje izraziti učinak kod bolesnika.  Na primjer, čovjek ima karcinom i on se osjeća kao zdrav, ali kad nastupi bol sve pada u vodu i njemu je prvenstveno da izliječi bol.  Stalno sam se educirao. Bio u inicijativnom odboru hrvatskog regionalnog Društva za anesteziju Hrvatske. Od 2003. do danas  uz prof. Šakić, sam  dopredsjednik tog društva. Magistrirao sam i postao primarijus i evo stekao već 25 godina radnog staža.“

Opće je poznato da je anesteziologa vrlo malo, kako se to odražava na vas i vaše kolege anesteziologe?

„Istina, malo nas je i nedostaje veliki broj kadrova. Međutim moramo znati gdje se nalazimo, u kakvom kontekstu, u kojoj državi u kojoj bolnici i da ne možemo biti izolirani od cijele države. Prema tome, preopterećeni smo zasigurno dosta i vrlo je sigurno da smo možda i najopterećeniji što se tiče KBC-a Split. Osobno imam oko 250 radnih sati mjesečno, inače bi normalno bilo oko 180 sati. Neki od mojih kolega imaju i preko 300 radnih sati mjesečno. Teško je to objasniti pučanstvu, jer njih to u biti i ne zanima. Pacijentima je važno da kada dođu na zahvat  dobiju kvalitetu i stručnost. Posljednjih par godina dežuram na Klinici za ginekologiju što je  znatno lakše nego raditi na hitnom kirurškom prijemu.

Hitni kirurški prijem je pogon kojeg zasigurno nema nigdje u Hrvatskoj jer Splitu gravitira milijun ljudi.

Danas je puno bolje nego što je bilo za vrijeme Domovinskog rata kada je nama gravitirala i Herceg-Bosna. Tada bi u dežurstvu od 24 sata radili non-stop. Na  brzinu i ručali i večerali, a sve ostalo vrijeme bili bi u operacijskoj dvorani. U takvim situacijama liječnik mora jednostavno vjerovati u sebe.“

-Očekuje se da do 2020. godine potreban broj specijalizanata anesteziologa završi specijalizaciju i dođe raditi?

„Tako je. Na žalost kadrovska politika u jednom razdoblju ove bolnice je bila jako loša. Vodilo se više računa o izgradnji zgrada nego kadrovskoj politici. Tako da od 2002. do 2006. godine nije primljen niti jedan anesteziolog na specijalizaciju. Godišnje se izvede, kod nas, od 18 do 19 tisuća operacija, a  2009.g. na ovoj klinici bilo je 43 specijalista i 5 specijalizanata.  Na svu sreću došlo je do priliva novih specijalizanata. Moramo znati da anesteziologija traje pet godina i u ovom trenutku imamo 38 specijalista i 37 specijalizanata, taj omjer nije pravilan ali tu smo gdje smo. No za nekoliko godina biti će znatno lakše.“

Doktore Elezović, zašto se ljudi toliko boje operacija kad znaju da će spavati. Što im kažete da ih umirite prije operacije?

„Ja nisam osobno doživio pa ne znam ima li straha. Vjerojatno ima ali strah je prirodna pojava. I ja kad idem u zubara, strašno se bojim. Možda u ovih godina koliko popravljam zube jednom sam primio injekciju za lokalnu anesteziju. Kad idete u frizera isto postoji strah hoće li vas uljepšati ili poružniti. Važan je pristup prema bolesniku, mi to nazivamo kontakt bolesnika. Svi koji dolaze na op. moraju proći kroz našu anesteziološku ambulantu i tu ostvarujemo kontakt u kojem se nadamo kako pacijenta oslobodimo i dijela straha. Mnogi od tih ljudi ne znaju ni što ih čeka. Oni čuju od nekih drugih kako su povraćali, kako im je bilo loše… Kod ljudi je veći strah, ne da se neće probuditi, već veliki broj ljudi se boje da će biti budni za vrijeme op. a neće moći to ničim pokazati. Tijekom op. bolesnici su paralizirani, ali svijest može biti budna. To određujemo davanjem lijekova. U medicini nema dva više dva, svaki bolesnik je zasebna osoba– prema svakome se prilagođavamo prema godinama, konstituciji, zdravstvenom stanju….. Zbog toga je to i izrazito zanimljivo.

U svakom slučaju pristup bolesniku je neobično važan. Kaže se da je Marija Tereza rekla kako je više gladi za ljubavlju i praštanjem nego gladi za kruhom. Prema tome onoliko koliko možemo pomoći bolesniku je izuzetno važno. U trenucima kada se on nalazi na op. stolu jedna topla riječ djeluje jako umirujuće.

 

Mi to vidimo i po našim parametrima, kada ga prikopčamo na uređaju točno možemo uočiti njegovo smirenje nakon ljubaznih i pažljivo odabranih riječi. Po otkucajima srca vidite koliko je netko prestrašen i kako se ohrabri. Dakle vodimo računa o psihičkom stanju pacijenta neposredno pred op.  riječima ali i medikamentima. Na taj način znatno lakše se to podnosi.“

-Koji je najveći izazov u vašem svakodnevnom radu? Kako postižete potpunu usredotočenost s obzirom na napore i na to da si ne možete dopustiti pad koncentracije?

„Anesteziologija je jedna sveobuhvatna grana medicine i vrlo je interesantna.   Morate imati veliko znanje i veliku brzinu. U nekim situacijama radi se o sekundama i trebamo strahovito brzo djelovati. Kako uspostaviti koncentraciju je stvar treninga. Ona se postiže dugogodišnjim svakodnevnim radom. Godišnje napravim oko 600 op. Pomnožite to s dvadeset godina. Stekne se „puno utakmica u nogama“, no u niti jednom trenutku se ne možete opustiti. Problemi su najčešće alergije na lijek koji se daje tijekom op. Naravno, da ne možemo svakome tko dolazi na op. napraviti paletu pretraga na alergiju. U takvim situacijama morate biti hitri, mirne glave i rješavati slučaj to jest spašavati život bolesnika.  Sredinom prošlog stoljeća smrtnost pacijenata bila je jedan na sto tisuća. Razvojem tehnologije i medicinskih lijekova, znanja anesteziologa, poznavanje fiziologije i  patofiziologije smrtnost je svedena na minimum- sada je incidencija nezgodnih i neželjenih posljedica jedan naprama dvjesto tisuća. Svi aparati imaju zvučne signale, anesteziolog može biti i u drugoj prostoriji s tim da specijalizant stoji uz pacijenta, no zvuk koji signalizira da nešto nije u redu se toliko ureže anesteziologu u svijest da ga on iste sekunde prepoznaje. Na primjer čim dođe do usporenog rada srca aparat mijenja ton, zasićenje kisika u krvi mijenja se ton,  a vi reagirate kao mačka i istog trenutka ste tu. Zanimljiv posao, u svakom slučaju.“

Doktore Elezović radeći desetljećima u bolnici svjedočite nekim ljudskim patnjama i bolima koje mi ljudi iz ostalih profesija ne vidimo.  U tom kontekstu, kakav bi vio vaš savjet, kako živjeti sretan i konstruktivan život?

-„Zdravlje treba čuvati, ali i tjelesno i duhovno, jer to je neodvojivo. Ima mnogo ljudi koji su fizički zdravi ali su depresivni. Imaju probleme unutar sebe. Ne moramo imati samo visok tlak ili probleme sa srcem…Po najnovijim podacima depresija će biti prva bolest civilizacije. Mislim da treba ne samo zdravo živjeti, već treba imati i hobije, morate se opuštati. Netko trčanjem, netko ispijanjem kave, netko molitvom…..treba naći svoj mir. Jer mir je ono što nas sinkronizira tjelesno i duhovno. Tada ćemo zasigurno biti bolje.  Možda bih mogao poručiti mladima da je znanje moć i bez obzira što se događalo znanje vam nitko ne može oduzeti. Kad nešto naučite imate misiju. Na žalost već dvadesetak godina u Hrvatskoj znanje nije moć i napredak. Politika je moć. Mladima ne treba sugerirati da odmah kad padnu odustanu. I Isus je padao tri puta. Neka ne pomisle da ovdje nije dobro i neka ne da  pomišljaju odmah na odlazak. Ukoliko ostanu ovdje stvoriti će se kritična masa i znanje će voditi i biti moć.“

Hana Konsa

Izvor: Mrežatv, Zdravi bili

Izvor fotografije: privatni album, fotograf Feđa Klarić

Doktore, hitno!