Prof. Viviana Bojić, logopedinja

Prof. Viviana Bojić, logopedinja
D.H.

D.H.

 

“Nikada nije prerano za logopeda, može biti samo prekasno”

Što sve spada u vaš opseg rada, s kim sve radite na ovoj poliklinici?

„Ovo je poliklinika za rehabilitaciju za osobe sa smetnjama u razvoju, ja radim na otorinolaringološkom odjelu. Logopedi rade sa širokom populacijom, s djecom od jedne godine starosti sve dok ne završe srednju školu ili fakultete. S odraslima rade kolege u KBC-u. Radimo na ranoj rehabilitaciji, na rehabilitaciji s djecom od tri do šest godina a ja konkretno radim s djecom do kraja njihova školovanja.“

-Broj logopeda uvijek je bio problem, je li se situacija nešto popravila?

„Ima sve manje logopeda ili ima sve više djece koja imaju potrebu za logopedima. Naime, broj logopeda ostaje isti a taj broj je jako mali dok se broj djece rapidno povećava. Zahtjevi za logoterapijom su ogromni. Svake godine pritisak je sve veći. Konkretno na našoj poliklinici logopedi rade na tri lokacije. Dvije kolegice rade na ranoj intervenciji, dvije s djecom oštećena sluha a mi ostali smo za djecu od treće ili četvrte godine do kraja njihova školovanja. Ima nas samo četrnaest. Osim nas postoje i tri logopeda u KBC-Split koji se bave glasom i još jedna kolegica u Zavodu za javno zdravstvo, međutim sve to ne pokriva potrebe. Obuhvaćamo svu populaciju djece i adolescenata čitave Splitsko dalmatinske županije i dio Šibensko- kninske i dio Dubrovačko- neretvanske. Sve to dolazi k nama.“

-Nevjerojatan broj….?

„Da, a zaboravila sam, oprostite i kolege koji pokrivaju vrtiće no što je jedan logoped na par tisuća djece koja tamo dolaze. Sad možete zamisliti kako to izgleda.“

-Kad netko uspije doći do vas kako izgledaju rehabilitacijske terapije?

„Prije nego vam odgovorim na postavljeno pitanje željela bih objasniti kako se dođe do logopeda, kako bih ljudima olakšala. Pedijatar, dakle liječnik iz opće medicine, obiteljske medicine je taj koji upućuje dijete. Ljudi ili dođu osobno ili se jave na broj telefona. Na dijagnostiku se čeka oko mjesec ili mjesec i pol što i nije tako puno u današnjim uvjetima. Dijagnostička obrada radi se u nekoliko stupnjeva što znači nekoliko dolazaka. Vrlo rijetko se dijete može dijagnosticirati po jednom dolasku. Nakon toga pišemo nalaz, razgovaramo s roditeljima, dajemo upute. Do tog trenutka je sve u redu, tada kreću problemi jer bi to dijete jednostavno odmah trebalo uzeti u logo terapiju što jednostavno fizički nije moguće. Konkretno kod mene, koja radim uglavnom sa starijom djecom koja imaju teže jezične teškoće, teškoće u čitanju i pisanju, takva djeca se godinama zadržavaju u terapiji. Ne zato što bi oni to željeli, roditelji ili mi već zato što im je to potrebno. Djeca koja idu u škole koje imaju logopeda ne dolaze kod nas, no velika većina škola nema logopeda.“

-Koji su simptomi koje okolina mora uočiti kod djeteta da bi uopće krenuli na put koji ste sada opisali, put do logopeda?

 „ To su sve simptomi vezani za govor i komunikaciju. Kad kažem govor mislim na usmeni i pisani govor.“

-Kako će netko znati da kod djeteta nije sve u redu s govorom i komunikacijom?

„Roditelji su obično povezani s pedijatrom koji po ustanovljenim tablicama određuje kakva je razina komunikacije. Malo dijete guguće, pokušava uspostaviti neku komunikaciju, imitira, traži kontakt. Ukoliko to izostaje pedijatar će to prvi primijetiti i u suradnji s roditeljima zaključiti da nešto nije u redu.

Ono što roditelji mogu sami uočiti, i okolina,  najčešće su poteškoće u artikulaciji. Kad dijete ne izgovara glasove kako treba to je upadno, to se čuje i lako uočava.

 

Na žalost još uvijek postoje oni koji ne upućuju dijete odmah k logopedu već misle nešto poput- muško je dijete, progovoriti će kasnije- ili – taj glas će već doći, nadoći će-. Ma, nema nadoće i progovoriti će kasnije ili muško je dijete, druga su vremena i danas ne potražiti pomoć logopeda nije prihvatljivo. Naime niz je bezazlenih artikulacijskih teškoća, zašto kažem bezazlenih, upravo zato jer se iza naizgled bezazlenih artikulacijskih poteškoća kriju dublji jezični poremećaji. No kad dijete ima samo uistinu bezazlenu artikulacijsku poteškoću, a to može dijagnosticirati samo logoped, onda se ne smije previše čekati. Nikada nije prerano dijete uputiti na logopedski pregled, na dijagnostičku obradu, može biti samo kasno. Dakle, prvo se uoče artikulacijske greške, međutim ono na što se manje obraća pažnja su neka obilježja govora koja nisu u redu. O čemu se radi? Prije svega ritam i tempo govora. To može biti samo vrh ledene sante, no tu imamo dobre rezultate tako da laici uopće ne mogu primijetiti da je osoba ikada imala poteškoću. Nedavno sam imala jedno dijete, sad skoro mladić, kojem nakon dvije godine završene terapije uopće ne možete primijetiti da je imao usmene teškoće, a imao je užasne teškoće, bio je jako disgramatičan. Mala digresija, treba jako obratiti pažnju na uporabu prijedloga. Ako dijete ne upotrebljava prijedloge kako treba to je veliki alarm. To je crveno svijetlo za roditelja.“

-Možete li dati neki primjer?

„Imate sličicu, medo je ispod stabla i pala mu je jabuka na glavu. Dijete, koje već ima dovoljno godina, kaže: „Medi je palo jabuka iz stabla“, dakle pogreška u rodu, broju i padežu. Takvo što može se tolerirati samo vrlo malenom djetetu, za sve ostalo je to crveno svijetlo na sve strane.“

-S kim sve surađujete i s kolikim brojem djece radite?

„Niti jedan logoped od na četrnaest ne radi s manjim brojem od četrdeset djece. To je u redovnom tretmanu a u kontroliranju i praćenju ima i do sedamdeset, osamdeset djece. To se pogotovo odnosi na kolegice koje rade ranu intervenciju i ranu rehabilitaciju. Surađujemo s vrtićima, sa školama, centrima za socijalnu skrb, s KBC-Split, a prije svega s roditeljima. Možda niste znali da svako dijete koje treba bilo što iz spektra socijalne skrbi mora imati i logopedsku dijagnostiku. Također jako puno posla imamo i od kada je DM. Postoje propozicije pravila kako se smije pisati taj ispit, u kojem vremenu, kakvim rukopisom, što je mnogoj djeci koja su imala teškoće u čitanju i pisanju, pogotovo u pisanju, na primjer disgrafične teškoće prolazilo do DM. Oni su to kompenzirali, razvijenim intelektualnim sposobnostima i drugim razvijenim sposobnostima. No sada, oni moraju imati nalaz logopeda kojim se utvrđuju teškoće a s kojim ostvaruju prava kod pisanja DM. Tada logoped traži da se učeniku dozvoli mogućnost pisanja na računalu, produljenja vremena ili asistenta. Krajem studenog, u prosincu i početkom siječnja uopće ne naručujem ostalu djecu jer radim samo s maturantima. Većina njih uopće nema nikakvu dijagnostiku niti su ikada bili u terapiji. Njima to nije toliko smetalo u dotadašnjem obrazovanju, kompenzirali su i nailazili na razumijevanje nastavnika i profesora i nije bilo toliko bitno. Sad je odjednom postalo bitno i tu puno interveniramo.“

-Što bi bilo najvažnije poručiti čitateljima?

„Danas su govorno jezične teškoće, pogotovo ako su blage a to ne možemo znati sve dok dijete ne dovedemo logopedu, jednako čudne, jednako smetaju kao kad imate karijes na prednjem zubu u današnje vrijeme, u 21 stoljeću. Dakle glupo je i sramota imati karijes na prednjem zubu kraj svih zubara koji postoje. Jednako tako sramota je i da dijete ne govori kako treba ako se to može riješiti. Ali da bi se znalo može li se to ili ne može riješiti i treba li mu pomoć treba ga dovesti na vrijeme, odnosno i prije vremena.

Dakle, nikada ne čekati i razmišljati bi li ne bi li. Dovedite ga!

 

Pripremiti ćemo ga za vrtić i školu, za obrazovni proces koji je, ruku na srce, puno zahtjevniji nego u doba kada su u školu išli bake i djedovi pa čak i roditelji tog djeteta. Danas se u prvom razredu uče i mala i velika i pisana i tiskana slova što se nekom djetetu koje nema nikakvu teškoću ne čini niti malo zahtjevno no ima djece kojima je to vrlo zahtjevno.

 

Hana Konsa

Izvor: YT Mrežatv, foto: privatni album

Doktore, hitno!

Koristimo kolačiće i druga slična tehnička rješenja kako bismo poboljšali vaše iskustvo s našom web stranicom, analizirali obrasce korištenja i isporučili relevantne oglase. U našoj ažuriranoj Polici Privatnosti možete pročitati više o tome koje podatke prikupljamo i kako ih koristimo.