Mediha Šehidić Selimović: Želim svakoj ženi koja dobije rak reći…..ne boj se!

 

“Milost je u nama samima”

Kad god čujem da je neka žena oboljela od raka (a statistika kaže da je to svaka osma žena) prvo se malo zaledim, pa obratim pažnju na disanje jer se osjećam kao bokserska vreća nokautirana opet, pa opet… i onda poželim da svaku tu ženu čvrsto zagrlim i kažem joj: Ne boj se!

Poželim da joj ispričam kako to izgleda, da joj opišem ono stanje kad uđu sa tom strašnom hemijom u prostoriju, pa onaj krik cijelog tijela koji se buni i vrišti: Gdje će to stati? Šta će to ubiti?

Poželim da im kažem kako izgleda kad to kapa, kad iskapa, kad ti se samo spava, kad ti se povraća,, kad ti ostane prvi pramen kose u ruci, kad se prvi put pogledaš ćelava i ogoljena, kad shvatiš da imaš ogromne uši, iako cijelog života misliš da su minijaturne, kad si gladna, kad ti se jede, kad boli, kad ne boli, kad srce zariba kao u praznoj kanti, kad uleti panika, a izleti razum.

Poželim da joj kažem da u svemu tome nema ništa, ali baš ništa što se dešava samo njoj, da to sve u početku izgleda čudno, ali da se nakon mjesec dana navikneš čak i na to svoje stanje.

Srazmjerno opadanju dlaka sa našeg tijela počne nam izrastati neka drskost, neki crnjak od humora, neka snaga, nešto divlje i božansko, istovremeno.

Hemija ne smrdi. Ljudi ne smrde na kemoterapiju. Tuknu malo na ricinusovo ulje, na povraćotinu i muku, ali svojom nogom idu pod tuš i voda sve sapere. Sve to što se vidi golim okom može saprati obična voda.

Promijeni nam se osjećaj za okus (a i ukus). Hrana počinje da tukne na metal, nekada i na sumpornu kiselinu.

Od naroda (unaprijed i unazad) dobijemo hiljadu raznih linkova za specijalne napitke koji liječe rak u roku od 42 dana, za neke čudotvorce, travare, ljekare, sodu, kanabis, kurkurmu, gljivice… o, moj Bože!

Da me zgazio voz ili tramvaj prije dijagnoze ne bih pojma imala da to sve postoji.

Reći će ti: ne šećer, ne meso, ne brašno… i svašta nešto još će ti reći!

I tako će te u najboljoj namjeri učiniti nesigurnom. Ionako ne možeš jesti, pa još i to famozno: Nemoj! Nemoj To i To.

Jednog dana, poslije druge kemoterapije, jedna divna onkologica me posadila ispred sebe i rekla mi ovo:

SVE jedite! SVE što vam se jede – molim Vas da jedete! Dokle god primate kemoterapiju besmisleno je nešto ne jesti ako Vam se jede. Čokolada – 300 grama – pojedite! Mc-Donalds, fast food, pizza, roštilj, sladoled… ama baš SVE! Hemija ubija i maligne i zdrave ćelije u Vama, ona ubija i neke organe… rovi u organizmu, pa kako da ne ubije ono što pojedete u tom trenutku? Kako da poštedi ono što je u Vašem želucu?!

Dok primate kemoterapiju pazite, ako možete, da ne gubite mnogo na težini i zato sebi priuštite SVE.

Kad se to završi, kad Vas ne budemo više punili hemijom Vi ćete sami odlučiti kako ćete se hraniti i šta Vam treba za život na koji se odlučite.

Usput, pazite da jačate imunitet, da uzimate sokove, tinkture, medove, vitamine… i sve ono što podmazuje sluzokožu i koštanu srž. Štitite se tamo gdje možete!

Eto, to su bile riječi te sjajne onkologice koja me oslobodila početnog grča i bezumnosti.

Jela sam sve što mi se jede, a jelo mi se malo. Kritično malo. Prvi mjesec bio je to kesten, drugi maline, krastavac, voćni jogurt, sladoled (bila je zima, a ja jedem sladoled k’o luda), sve vanserijski i sve prilično daleko od zdrave ishrane. Tu ti je sva sreća samo u trenutku – da ugrabiš trenutak kad ti se nešto jede i pojedeš to.

Uzimala sam, u početku, tinkture travarke Ramize Idrizović iz Bijelog Polja, med od nekog pčelara iz Čapljine, prirodne sokove bez cvekle, čajeve neke, B vitamin.

Bila sam u svakakvim stanjima (jako agresivan karcinom i naravno, prema njemu, jako agresivna kemoterapija). Jednom nisam ustala 11 dana. Jednom četiri. Prilično me razorilo, ali nije me ubilo.

Za razliku od sebe gledala sam žene koje hodaju sa infuzijama i piju kafu. Ima i onih koje to toliko dobro podnose da idu pomalo i na posao (doprinos jačanju imperijalizma), znam neke koje planinare, neke čiste prozore….sve je to individualno. Nipošto se ne porediti sa drugima. Ni otisak prsta nam nije isti, pa zašto bi bile i reakcije?!

Mislim da je važno samo slušati svoje tijelo. Ono sve govori. Govorilo je i prije dijagnoze, ali ko bi bio mazga i preskako sve te silne signale, ako ne mi, žene, koje KAO sve mogu i koje KAO sve smiju.

Otkako sam dobila dijagnozu alergična sam na termin: Jaka žena! Pisala sam vam već o tome.

Kad mi neko kaže: Jaka si ti! – ja bih ga naradije opucala bokserskom rukavicom po prnjoci. Nikada ja više u ovom životu neću nasjesti na tu navlakušu “jake žene”.

Nisam jaka, pi*da sam i imam pravo da to budem. Koliko je samo obavezujuća ta floskula: Jaka si ti! I koliko je samo manipulativna!

Želim da kažem, svima vama koje ste sada u tome ili ćete možda tek biti taj famozni Broj Osam, da se za vrijeme kemoterapija, a i poslije njih svašta nešto promijeni, ali ne promijeni se sve nagore. Naprotiv, mnoge stvari se promijene nabolje.

Želim da vam kažem da to sve ima nekog smisla, čak i kad se kao govnjavo govno provlačiš kroz dan i noć… i da je Neko morao, valjda, prikočiti za nas kad mi same već nismo znale ili smjele.

Iza sebe imam 6 ciklusa kemoterapija, dvije operacije, 20 zračenja i 16 herceptina. Iza sebe, a i u sebi još uvijek imam skoro sve nuspojave takvog procesa liječenja i iako sam od toga svega odmakla samo devet mjeseci sama sebi se činim kao stara, iskusna onko-frajla. 

Želim svakoj onoj ženi koja se sada guši u strahu i panici da kažem… da reaguje kako joj srce išće i da to, onda, nabije nogom u svom stilu! Pa, ako je taj stil muk ili plač, ako je vriska i panika…neka bude!

Taj Neko koji određenim ženama šalje rakove, pošalje im obično i neku protiv-medEcinu, nešto jače od svake hemijske hemije.

Meni je u istom mjesecu poslao dijagnozu i unuku.

Nekom su to ogromne dječije oči, nekome ljubav, nekome ljudi…

Šta će nam više? Milost je u nama samima!

Vjerovali ili ne, u svakoj toj patnji i bolu stanuje nešto božansko, nešto čemu ne treba tražiti razloge.

Jednom sam čula kako jedan teolog kaže: Kad bismo razumjeli i shvatali Boga, on više ne bi bio Bog.

Ni rakove ne treba shvatati, moramo ih prihvatiti; kao opomenu, kao šamar, kao iskušenje, kao školu.

Cijena – prava sitnica.

Prošle godine u ovo doba još sam bila na terapijama, još sam se otimala.

Ove godine u isto to doba sjedim mirno, gledam u more i mislim:

Imalo je smisla! Put do sebe je najteži put i nekim tvrdoglavcima vodi samo preko tvrdokornih rakova!

Eto…za sve vas koje ste sada u tom filmu i na tom putu!

Znam da ne mogu pomoći, ali kao žena ženi mogu biti bar iskrena!

Teško jeste, ali šta nije!”

 

Mediha Šehidić Selimović

https://www.facebook.com/selimovic.mediha

Doktore, hitno!