Hipokratov duel: Nasilje u vezama

Čaljkušić

“Udarci na srcu i kostima jednako bole”

„Ko se tuče, taj se voli”, “Nije mu stalo ako nije ljubomoran”, “Ne’š ti njega, ja ga motam oko malog prsta, a on ni trisku da mi zalipi”,  “Zaslužila je k..va jedna”, “ Treba je nabit nogom”, “Baš si pi…ca, daj joj do znanja da si gazda, one to vole”..

Koliko ste takvih i sličnih rečenica čuli u svom životu?
Jeste li se zamislili da su upućene možda i nekom vašem?! 
Jeste li se zapitali je li vaš sin ili  vaša kći to izgovorila?! 
Što je nasilje u vezama? Što je nasilje, a što veza?

Gdje počinje tlačenje i muka u ljubavi, a gdje je “ljubav” tj. ljubomora  pokriće za psihopate?
Koliko sam puta i sam izrekao pokoju riječ više?

Koliko puta toleriramo nasilje misleći da je to samo iz ljubavi?

Misleći o ovom tekstu pročitao sam par zanimljivih članaka, htijući se malo informirati što sociolozi, psiholozi i statističari govore o nasilju u vezama.
Veze su tu svakojake, mladenačke, platonske, heteroseksualne i homoseksualne  bračne i izvanbračne. I zamislite,  svi u zaključku osuđuju nasilje. Postoji stotinu teorija što rađa nasilje, što ga razbuktava i što ga umiruje. Čak sam naišao na, meni posebno strašnu teoriju, da pohađanje katoličkih obreda potiče nasilje jer “stvara tradicionalistički pristup da je muškarac dominantan”!? 

Pa što? Zar dominantan nije znak sigurnosti? Mene su učili da sigurnost stvara mirnoću i samokontrolu.

Zar je Isus bio nasilan pa nas svećenik može poučiti nasilju u crkvi? 

Nemojte sad početi o pedofiliji u Crkvi i nasilju koje nekad prolazi “ispod radara” ili pod onom “uprti do smrti” kad govorimo o braku pred Bogom. 
Nema opravdanja nasilju pred Bogom. On nije nasilan i nasilje ne voli. Nije čovjek njegova igračka, nego izraz ljubavi, bezrezervne i nesebične. 

Činjenica je da ima i radova i članaka koji služe sami sebi, nekom kongresu ili doktoratu, a nemaju nikakvu logiku. 
S druge strane, zašto odbacivati i takve članke, i jesam li nasilan ili barem latentno nasilan kad ih odbacujem? Jesam,  jer sam samo čovjek. 

Razmišljate li? Umaram vas? Onda me prekinite – nasilnici!  Šalim se! 
Svi smo jednom bili nasilni, prema ocu, majci, braći, sestrama, prijateljima u vrtiću, školi, vezi i braku, na poslu…
I bili izloženi nasilju. Istom. Ooo, itekako! 

Ali nije svrha ovog teksta stvaranje očaja, nego svjesnosti da je i dobro i zlo, ljubav i nasilje dio života svih. 
Da batina nije izašla iz Raja, to i ja kažem, kao i da ljubav nema nikakav dodir s nasiljem, slažem se. Nema ljubavi gdje je kontrola tuđeg života, nema ljubavi gdje postoji “moje i tvoje” i gdje pljuske padaju.  Kamoli teži udarci. 
Nema mjesta posesivnosti. Ako nekog voliš,  pusti ga! Ukoliko ode svojim putem, nije ni bio tvoj. Ako ne ode, čuvaj ga u svom srcu, jer je dio tebe. Tvoja bolja polovica i kao sjena je. Tu je stalno i dok je tebe, bit će i nje. 

Nije muško onaj koji tuče, nego onaj koji štiti. Nije muško onaj tko tlači, nego onaj koji grli.

A gdje su emocionalni ožiljci? Gdje su one nepopravljive štete koje nastaju kada se žene naviknu na udarce i to im „dođe kao normalno“, pa i djecu time zagade?! 

Ali nije ni žena ta koja je uvijek žrtva.

Jel’ znate što zovem “emocionalnom kastracijom”? 
To je kad žena muža (ili cura momka) koji je ostao bez posla i bez novca smatra ništarijom i nedostojnim ljubavi i očinstva, gurajući ga u očaj, alkohol i nasilje. 
Umjesto da ga podigne iz pepela i motivira za život, stvori od njega čovjeka. 
Jer mada se danas (nasilno) trude gurati  teorije da su muški i žene ravnopravni, ipak moramo priznati da smo mi muškarci ti koji smo osjetljiviji na svoju financijsku dominaciju, a žene su ponekad lukave pa to koriste. 
I da! Znaju biti i nasilne, i  ljubomorne i njihovi udarci bole,  i u srcu i na kostima – jednako. 

Nasilje je nasilje. Ono nema ni boju, ni spol, ni rod, ni narodnost, ni vjeru. 
Mislim da je nasilje od Sotone poteklo, jer gdje je ljubav, nema nasilja, a ljubav je od Boga. 

Volim vas sve i nadam se da me nećete tući. 

Vaš Krešo!

Mr.sc. Krešimir Čaljkušić, dr. med. specijalist neurolog, subspecijalist intenzivne medicine, Klinika za neurologiju KBC Split

 

 

Doktore, hitno!

Markić

„Privid savršenosti oko nas“

„Koliko smo svjesni nasilja oko nas? Reagiramo li tek kad se dogode napadi s težim posljedicama? Koliko ga osuđujemo? Vjerujem da nema osobe koja će kazati da odobrava nasilje i koja ga neće osuditi. Najveći problem našeg društva je što često te osude ostanu samo na verbalnoj, deklarativnoj razini. Kada treba konkretno zaštititi žrtvu nasilja postajemo svjesni mnogih manjkavosti u sustavu.

Mišljenja sam da imamo slabo razrađen sustav prevencije nasilja. Reakcija nakon što se nasilje dogodi neće umanjiti bol ili ozljede koje su se desile, niti vratiti u život smrtno stradale. Dobra i sustavna prevencija je ono što treba biti općeprihvaćeni nacionalni cilj. Ona se treba očitovati u promicanju pozitivnih vrijednosti u društvu, suživota, tolerancije i međusobnog uvažavanja i poštivanja… U društvu koje se velikom većinom očituje kao kršćansko, a u temelju kojega je briga za bližnjega, to treba biti naša svakodnevnica. A je to uistinu tako? Nažalost nije. Koliko smo puta svjedočili ružnim povicima, izljevima mržnje prema onima koji drukčije razmišljaju…

Nasilje u vezama među mladima isto tako predstavlja problem i moramo o njemu progovoriti. Ono ne treba biti samo fizičko. I psihičko nasilje ili ignoriranje partnera mogu biti jednako strašni. Prešućuju li se takva „nasilja“ ponekad zbog očekivanja okoline, roditelja, društva, nekih imaginarnih viših ciljeva … Pristaje li se ponekad na ograničavanje vlastitih ambicija ili težnji zbog toga da se postojeća veza ili brak prikažu idealnima? Hoće  li to uistinu očuvati stabilnost obitelji i biti djeci sretno i poticajno okružje? Obzirom na sve veći i veći broj razvoda, ne čini se da hoće.

Video snimke nasilja među splitskim srednjoškolcima su postale viralne u tren. Tuču je gledalo mnoštvo vršnjaka. Zar uistinu nitko od mnoštva onih koji su nazočili tom događaju nije smatrao potrebnim tu tuču prekinuti? Vjerujem da je takvih bilo jer vjerujem u ljudsku dobrotu. Vjerojatno je tu osobu bilo strah reagirati zbog reakcije ostalih. Vjerojatno joj je kroz glavu prolazilo hoće li on ili ona biti slijedeći objekt podsmijeha svojih vršnjaka ili predmet njihove obijesti. Je li nereagiranje pomalo postaje obrazac ponašanja? I to ne samo kad se radi o nasilju, već i o kršenju radničkih prava, maltretiranju na radnom mjestu, toleriranju onih koji ne plaćaju porez ili uzurpiraju javne prostore za svoje privatne interese?

Mnoge civilne udruge i pojedinci trude se osuditi svaku vrstu nasilja koja se događa oko nas. I organiziraju mnoge edukativne i preventivne aktivnosti. Ali tek sa širom potporom zajednice i aktivnim angažmanom države, možemo očekivati preokretanje sadašnjih trendova. Treba razraditi učinkovite postupnike kod sumnje na nasilje, ubrzati državni aparat, govoriti o tome, a ne prešućivati probleme zbog želje da stvorimo privid savršenosti oko nas.

Odgovornost je na svima nama, posebice onima koji djeluju u javnom prostoru. Nažalost, više lajkova na Facebooku će izazvati objava koja zaziva obračunavanje s nekim nego objava o toleranciji. I onda se podlegne želji biti popularan i prihvaćen pa nasilje (fizičko, verbalno, pasivno, pritajeno…) postaje nešto što sve manje i manje osuđujemo i borimo se protiv njega. A tužno je što generacije mladih rastu i odgajaju se u takvom okružju i taj krivi obrazac ponašanja postaje njihov normalni način opstanka u društvu.“

Doc.dr.sc. Joško Markić, dr.med. specijalist pedijatrije, subspecijalist intenzivne medicine