“Potrebno je puno vremena…”
Cijeli život nešto učimo, pripremaju nas za različite uloge, obiteljske, profesionalne, društvene, ali ne i za cjelinu čovjekovog postojanja. Starost je iznimno kompleksan i višedimenzionalan fenomen koji se ne odvija u socio-kulturnom vakuumu, već svuda oko nas, a još uvijek je terra incognita u teorijskom i istraživačkom smislu.
„Potrebno je puno vremena da se postane mlad.“
Pablo Picaso
Pozicija i skrb o starijim ljudima mijenjala se tijekom povijesti sukladno onodobnim socijalnim, ekonomskim i kulturnim čimbenicima, te je tako uvjetovala različiti status starijih osoba u društvu.
Samo neke od tipičnih predrasuda o starijim osobama su: „svi stari ljudi su isti“, „senilni“, „konzervativni“, „neefikasni“, „sebični“, „neproduktivni“, „teret društvu“, „čangrizavi“, „ne mogu odlučivati o svom životu“….
Održavajući stereotipe i predrasude prema starijim osobama izobličava se stvarnost te se u javnosti prikazuje pogrešna slika o starijoj populaciji. U suvremenom društvu koji ruši sve tabue, samo su starost i starenje teme o kojima je gotovo zabranjeno govoriti.
Činjenica je kako ne stare svi jednako niti starost ima samo jedno lice. Neopravdanim generaliziranjem stvaraju se stavovi koji otežavaju uključivanje starijih ljudi u društvo i njihovo aktivno starenje. Rezultati brojnih istraživanja upućuju na društvenu isključenost starijih osoba i ograničenost njihovog djelovanja i realizacije. Time su starije osobe dovedene u neugodan položaj u kojem je pasivnost jedina mogućnost i predstavlja dominantnu sliku starosti.
Potrebno je intenzivno djelovati već na preventivnoj razini oblikovanja zdrave svijesti o starosnom životnom razdoblju i svim aspektima koje ono donosi.
Važno je educirati širu društvenu javnost o pozitivnim učincima starenja. Važno je promatrati starost kroz prizmu samih starijih osoba koje starenje smatraju prirodnim i postupnim procesom bez obilježja izolacije, kao razdoblje vrednovanja života, povećane mudrosti i zrelosti, novih interesa, manjih zahtjeva… Istovremeno se stariji moraju suočiti i sa zabrinutošću za zdravlje, zdravstvenim teškoćama, razdobljima gubitaka u međuljudskim odnosima, suočavanjem s boli, gubitkom identiteta, strahom od „nevidljivosti“, …
Pitanje je što predstavlja uspješno starenje za svakog pojedinca. Je li to osobna vitalnost, otpornost, prilagodljivost, realističnost, skladan odnos o okolinom, zadovoljstvo sobom? I u starosti je bitno usvajati nove navike, tjelesne i psihičke, održavati socijalne vještine, ali i spoznaju pravog užitka samaca, razvijati spoznaju koja daje smisao cijelom životu, tražiti ispunjenja i uživati u svakom trenutku života. Ako se ostane bez motiva života, ako se ne radi ništa što se voli i donosi radost, pristaje se na monotono i dosadno proticanje vremena.
Mudra izreka govori: „Čovjek tako stari u pojedinostima. Onda odjednom, počinje ti starjeti duša, jer kad je tijelo već istrošeno, duša još žudi i sjeća se, traži i veseli se, i želi radost. I kad prođe želja za radošću, ne ostaje drugo no uspomene i taština: i onda ostari duša odista, sudbinski i konačno“. (Sandor Marai)
Život je tok i ne postoji kraj, samo promjena oblika. Smrt je kada ne dopuštamo životu da teče, kad želimo pod svaku cijenu zadržati neki oblik (stvar, osjećaj, osobu, posao…), kada se ne želimo mijenjati, kada se bojimo nepoznatoga, kada ne želimo izraziti život u nama, kada se bojimo izraziti ono što istinski osjećamo, kada se mirimo s nečim što nam se ne sviđa, kada ignoriramo ono što nam srce govori, kada pristajemo na „mrvice“ života. To je smrt. Sve ostalo je život.
Sv.Ivan Pavao II. kaže: „U svjetlu nauka Biblije i prema njezinu govoru, starost se dakle očituje kao „pogodno vrijeme“ za konačno ispunjenje ljudskoga života, i ona ulazi u Božju nakanu o čovjeku kao vrijeme u kojem sve teži za tim da čovjek boje shvati smisao života i stekne „mudrost srca“. Starost je konačno razdoblje ljudske zrelosti. Ona je izraz Božjeg blagoslova. Krajnje je vrijeme da se vratimo ispravnoj perspektivi kojoj je svrha promatrati život u svojoj cjelokupnosti“.
Koliko smo spremni ispravno evaluirati vrijednost starijih, toliko će to biti mjera naše istinske čovječnosti i riznice neiscrpnog humanizma. Usprkos kompetencijama koje starije osobe mogu još uvijek ponuditi društvu, važno je stvari promišljati na temeljnoj razini gdje se starije osobe cijene zbog svoje individualnosti, riznice životnog iskustva i mreže raznolikih mogućnosti, a ne nužno kroz jednostranu uporabu njihovih mogućnosti u visokorazvijenim zemljama.
Koliko smo spremni suočiti se i nadići predrasude o starijim osobama, to govori o našoj istinskoj humanosti i općeljudskoj čovječnosti.
Društvo koje poštuje starost sretno je društvo, jer poštuje i sam život i samog sebe. Nije važno koliko se ostarjelo, nego kako se ostarjelo.
Lidija Kovačić, prof.
Služba za javno zdravstvo i promicanje zdravlja
http://www.nzjz-split.hr/index.php/2-uncategorised/153-potrebno-je-puno-vremena
Doktore, hitno!
