Prof. prim. dr. sc. Deni Karelović, dr. med.- Stručnost i požrtvovnost našu kliniku čine jedinstvenom!

Prof. prim. dr. sc. Deni Karelović, dr. med.- Stručnost i požrtvovnost našu kliniku čine jedinstvenom!
D.H.

D.H.

 

“U vrhu smo struke!”

Prof. prim. dr. sc. Deni Karelović, dr.med.

Predstojnik Klinike za ženske bolesti i porode KBC-Split

 

 

Predstojnik ste Klinike za ženske bolesti i porode KBC-Split, to je vrlo specifično i odgovorno radno mjesto. Kako je tekao Vaš razvojni put?

„Razvojni put išao je od početaka. Nas liječnike uče da je važan i genetički materijal, roditelji nas dobrim dijelom određuju. Dobijete odgoj koji određuje kako ćete se ponašati i prema pacijentima, suradnicima, sustav vrijednosti. S pet godina govorio sam da ću liječiti ljude. Moj pokojni otac bio je liječnik, moj uzor i idol. Rano sam počeo operirati, moj prvi pacijent bio je moj medvjedić, još nisam išao u osnovnu školu. Bio sam kažnjen jer nije preživio ali bio sam uporan i nastavio sam. Bio sam štreber, u ono doba nije postojala matura u obliku kao danas, imao sam sve razrede 5. 0 prosjek i preskočio završni ispit. U to doba imali smo prijemne ispite koji su bili jako rigorozni. Tada je to bio najpopularniji i najželjeniji fakultet i bilo je teško proći prijemni. U Splitu su se natjecali samo odlikaši a bilo je više od pet kandidata za jedno upisno mjesto. Svi koji smo tada prošli taj prijemni bili smo puni sebe. Bio sam pri vrhu upisne liste, među prvih deset. Mislili smo tada, da smo s tim završili sve bitne stvari u životu i da je ostalo pitanje rutine i vremena. Onda je došla prva godina, jedan od predmeta bila je anatomija, ogromna debela knjiga koju je trebalo doslovce naštrebati i mislili smo da je to nemoguće. Veliki broj kolega je odustao na prvoj godini. Moja logika je bila, ako je netko to mogao prije mene, nisam ja lošiji od njega. U roku sam završio medicinski fakultet, zatim je došao državni ispit, uvjerenje za samostalni rad. Mi smo to tada zvali obrtnica, i mislili smo da smo dobili sve, da sve možemo liječiti, da smo pravi liječnici i da sve znamo. Nakon par dana sam shvatio da ima puno toga što bi trebao znati a što ne znam. Vjerojatno će ovo čitati i mnogi naši studenti pa bih ih želio podsjetiti da ne uče samo za prolaz i ocjenu već da uče za život i za realne situacije. Nakon toga moj dragi prijatelj i veliki domoljub, profesor Marušić me uputio u Jefferson s američkom stipendijom na neurofiziološki centar. To je u to doba bilo vrlo prestižno. Skoro sam to prihvatio međutim počeo je rat. Neki od mojih dragih prijatelja su stradali i ja sam se odlučio prijaviti u Hrvatsku vojsku, što sam i učinio u prosincu ’90.g. Već u siječnju ’91. sam bio na prvim linijama.“

Što Vas je motiviralo na odlazak u rat?

„S jedne strane bila je to pogibija mojih prijatelja. Cijenim sve koji su u to vrijeme išli na edukacije no ja sam osjetio drugačiju potrebu. Osjećao sam se kao da bih izdao svoje poginule prijatelje. Bila su to čudna vremena, teško ih je s današnjim odmakom shvatiti. ’91. nisu odlazili ljudi koji su željeli neku referenciju, koji su htjeli ovo ili ono. To su bili ljudi koji su išli zbog domoljublja, prijateljstva. Nitko nije ni sanjao da ćemo imati samostalnu državu. Malo tko od nas je mislio da ćemo se vratiti živi. Bilo je prisutno jedno veliko suosjećanje s prijateljima koji su na terenu, koji su stradali. Ujedno bilo je to i moje veliko životno iskustvo. Bio sam na prvim linijama ’91. ’92. i ’93. godinu. Prošao sam ratni put, bio sam načelnik brigade pa taktičke zatim operativne grupe. Stekao sam najveće bogatstvo, jedno ogromno životno iskustvo i prijatelje do groba. Prijatelje koji su mi više nego braća. Ja sam jedinac i imao sam sve preduvjete da nikada ne budem odrasla osoba no u ratu sam naučio puno toga. Posložio sam druge vrijednosti i naglo odrastao. Sanitet je bila specifična struka u vojsci. Svi u sanitetu smo radili jedan vrlo opasan posao. Kad su borbena djelovanja svi su u zaklonu i rovovima a mi izlazimo na otvoreno i idemo po ranjenike. Zdravstvena struka je u ratu vrlo jasna, što prije pristupiti ranjeniku, uspostaviti venski put, ublažiti bolove morfijem i zaustaviti krvarenje. Svašta smo prošli, nikada neću zaboraviti jednu situaciju. Ne volim o njoj puno pričati ali je se često sjetim. Na južnom ratištu neprijatelj je zauzeo naš položaj, moji liječnici su se raštrkali i nas šačica otišla je zbrinuti ratne drugove. Odjednom smo shvatili da se nalazimo na čistini, stotinu i dvjesto metara od neprijatelja koji nas je kad god je htio mogao ubiti a nije. Bili su profesionalci, u to je došao jedan naš hrabri suborac i skupio nas vozilom s te čistine. Kao da smo se ponovno rodili i mislili smo da ćemo slaviti rođendan taj dan, ali potisnuli smo to i zaboravili. Možda je i bolje da je tako. Rat mi je zaista značio puno. ’93. sam izašao iz Hrvatske vojske i radio sam na hitnoj pomoći u Splitu, Solinu i Pločama. Tu sam stekao puno iskustava. U Kliniku za ženske bolesti i porode stigao sam ’96.“

Je li ginekologija bila Vaš odabir ili specijalizacija koja Vas je dopala?

„Da, bila je jedini moj odabir i jako sam sretan da sam to realizirao. Ovako sam razmišljao, ima porođaja a to su vrlo sretni trenuci, nije dosadno jer ima operativnih tehnika, ima neplodnost, ima ultrazvuk, dakle čitav dijapazon. To je jedna mješovita, vrlo interesantna, nikad dosadna struka. Završio sam specijalizaciju, subspecijalizaciju, dobio sam primarijat, to je najveći stupanj kliničkog naslova. Mlad sam magistrirao, upisao sam postdiplomski čim sam izašao iz rata ’93., doktorirao sam, to je najveći stupanj školovanja, postigao sam sve nastavne naslove od docenta, od izvanrednog profesora do redovitog profesora, objavio sam preko dvjesto i pedeset nastavnih radova,  objavio sam, sa svojim suradnicima, dosta knjiga  na koje sam ponosan. U početku sam trošio dosta svog vremena i novca, jer u početku vas nitko ne financira, učeći u Splitu, Zagrebu, Rijeci, Sloveniji, Francuskoj…Kasnije sam bio pozivan kao predavač na čitav niz domaćih, evropskih i svjetskih kongresa. Danas sam sretan da svoje znanje mogu koristiti za liječenje svojih pacijentica i za edukaciju naših studenata.“

-Šest godina ste predstojnik ove klinike. Po čemu je ona specifična i koji su vam najveći izazovi?

„Moja filozofija je: kada je sve u redu zaslužni su svi koji rade u Klinici, kada nešto ne valja onda je za to odgovoran predstojnik. Mi smo velika kuća, imamo šest katova. U prizemlju su poliklinike, hitna služba, dnevna bolnica, laboratoriji za humanu reprodukciju. Na prvom katu su operacijske sale, neonatologija, rađaonice..i tako dalje. Odjeli idu sve do petog kata. Imamo preko dvjesto pedeset djelatnika, trideset specijalista ginekologije i opstreticije, osam specijalizanata, trinaest vanjskih, devet neonatologa, tri specijalista neonatologije, tri embriologinje, pet administrativnih djelatnika, i sto šezdeset i pet primalja i sestara. To je veliki broj ljudi i ne može uvijek biti sve savršeno, postoje manji i veći konflikti i njih treba rješavati. Tu je predstojnik koji nekada donosi i neugodne odluke. To je odgovornost s kojom treba i živjeti i raditi. Naravno, ne mogu sve sam, moram imati povjerenje u svoje suradnike, u svog zamjenika, kolegu Jukića, glavnu sestru koja mi je desna ruka, u svoju tajnicu, pročelnike zavoda i odjela, u sve svoje djelatnike. Svi zajedno se nalazimo, pričamo…i samo tako Klinika može dobro napredovati Specifičnost ove klinike je da je ona najveća u Hrvatskoj. Zagreb ima puno ovakvih klinika, jer je veći grad ali mi smo jedini ovdje. Ljeti nam gravitira jako puno ljudi i mi smo kuća kojoj gravitira najveći broj ljudi po broju liječnika. To je dobro i loše. Dobro je jer imate puno više iskustva a loše jer su ljudi umorni i rade puno više posla nego u drugim centrima.“

Biti predstojnikom ovako velike klinike znači biti, između ostalog, i krizni menađer. Je li to za vašu osobnost žrtva ili nagrada?

„Doživljavam ovo kao vrlo odgovorno mjesto. To me dosta psihički opterećuje, jer ja i dalje radim svoj posao, jedan sam od rijetkih koji je nastavio. Rodilište je prekrasno, naše pacijentice leže u sobama s pogledom na more, to je jedinstvena klinika s brzim internetom, s televizorima, na jedan apartman dolaze maksimalno dvije žene. No udobnost nije ono što ovu kliniku čini jedinstvenom već naša stručnost i požrtvovnost. Statistika kazuje da smo u vrhu struke. Možemo biti zadovoljni a naravno da bi nam dobro došlo još kadrova, da bi bilo dobro još opreme nabaviti ali sveukupno, u državi u kojoj živimo i s mogućim ulaganjima, mislim da imamo izvanredne uvjete.“

-Je li vam doktore Karelović drago što svoj radni vijek provodite u Hrvatskoj a ne u nekoj razvijenijoj europskoj ili svjetskoj metropoli?

„Danas mladi ljudi trče za novcima i istina je da se bez novca ne može. Iskreno, novac je najmanje važan. Razmišljam kako radim u najljepšoj Klinici za ženske bolesti i porode u ovom dijelu Evrope, koja je smještena, po meni, u najljepšem gradu na svijetu, tu je moja obitelj, tu su moji prijatelji i mislim da svatko, tko se dovoljno trudi i drži do izvrsnosti, može postići svoje profesionalne i obiteljske ambicije postići u svojoj državi gdje i pripada.“

-Doktore Karelović, možete li još jednom uputiti molbu ženama da, ukoliko to mogu, ne postanu pacijentice, dakle da odlaze na redovite preglede?

 “Danas je sramota, u našim uvjetima, imati neke oblike karcinoma. Uvijek smo žalosni kad vidimo neke oblike karcinoma cerviksa a to je bolest koju tako razvijenu više ne bi smjeli vidjeti. Danas ministarstvo ulaže ogromni napor u prevenciju. I ja sam dio povjerenstva za prevenciju raka materičnog vrata. Naime, naši ljudi su čudni, na primjer velike napore ulažu u svoje kućne ljubimce, pse i mačke, vode ih redovito kod veterinara, pa ljubimce na četiri kotača redovito servisiraju a za svoje zdravlje to najmanje rade. Riječ je o zdravstvenoj kulturi koju nikako ne bi trebalo zanemariti. To je vrlo važno kao i kampanja koja se povela protiv cjepiva. To je nešto strašno, uvijek kažem da ukoliko imamo ozbiljna cjepiva koja su dokazana medicinskim dokazima da pomažu i da su nužna te da se njima neupitno smanjuje broj oboljelih i mrtvih tužno je da netko, tko o tome ne zna ništa, govori kako to nije dobro. Kažem svojim studentima da bih takve ljude kaznio na taj način da bi ih zaključao par dana s umirućim bolesnicima koji zaudaraju i umiru u najvećim mukama a moglo je do toga ne doći da su se cijepili. Ili preventivnim redovitim pregledima, tako da molim i ovim putem naše čitateljice da redovito odlaze na preglede i drže do sebe i razmišljaju o cjepivu za svoju djecu.“

U kontekstu vaše životne filozofije, kako biti sretan i voditi konstruktivan život?

„ Nisam ja neki filozof, ali ako bih sažeo moja razmišljanja i ono što želim prenijeti na svoja dva sina i divnu obitelj koja me trpi s ovim mojim poslom jest to da je jedna od najvažnijih stvari u životu raditi ono što voliš. Jedno je imati želju a drugo je ostvariti tu želju. Mladi ljudi trebaju imati dugoročne ciljeve i shvatiti da im je najveća čast i zadovoljstvo i privilegija i sloboda raditi ono što vole. To se ne postiže samom željom već radom i izvrsnošću. Važna je i obitelj koja mora biti potpora jer bez toga ne možeš u struci napraviti puno. Ljudi koji su frustrirani svojim poslom ili obitelji, ili s oboje, su nesretni ljudi koji svoje frustracije prenose na sve nas ostale. Moja životna filozofija je da je sretan čovjek  onaj koji ima obitelj koja ga podupire i koja funkcionira i koji ima posao koji voli. Sve ostalo je manje bitno, uključujući i novac.“

-Kako ste Vi to postigli?

„Ja sam sretan čovjek koji ima divnu suprugu Mariju, koja me trpi i voli, naročito kad dođem nervozan nakon dežurstva. Imamo dvoje prekrasne djece. Mikula me nakon dežurstva trči poljubiti, a mlađi Jerolim kojeg još ništa nije briga, on je kao kakav Indijanac.“

 

 

Hana Konsa

izvor fotografije: Doktore, hitno!

Doktore, hitno!

Koristimo kolačiće i druga slična tehnička rješenja kako bismo poboljšali vaše iskustvo s našom web stranicom, analizirali obrasce korištenja i isporučili relevantne oglase. U našoj ažuriranoj Polici Privatnosti možete pročitati više o tome koje podatke prikupljamo i kako ih koristimo.