//Hipokratov duel (2): Udruge

Hipokratov duel (2): Udruge

Čaljkušić

 

“Zaštitimo znanje struke”

“Pitanje udruga pacijenata je pitanje civilizacijske zrelosti i općenito zdravog funkcioniranja zdravstva jednog društva. Pitate se čemu onda tekst i čemu preispitivanje ovoga.

Pa upravo zato što nisam za bezrezervno i nekontrolirano “bujanje” ovih udruga. Nikako ne mislim da privilegiju liječenja imaju samo liječnici, ali imaju ulogu stručnog korektiva u liječenju. Osnovnu ulogu imaju sami pacijenti. Možemo li zbog toga njima samima prepustiti surfanje po Internetu i davanje savjeta kako se neka bolest liječi, kako se saniraju posljedice i kako se najbolje nositi s time???

Zasigurno nikad niste dvojili hoćete li u predškolskoj ustanovi ostaviti dijete odgojiteljici ili nekom drugom djetetu ili roditelju. A pacijent je osjetljiv kao dijete, izgubljen i često pogledom traži utjehu i vođenje kroz labirint neizvjesnosti bolesti.

Jeste li ikada razmišljali automobil u servis ostaviti stručnjaku automehaničaru ili ste pitali za savjet drugog vozača i postupili po njegovom naputku bez obzira na njegovu profesiju.

Ono što sam htio reći ovim izjavama je kako se bilo koji problem mora rješavati kod onoga tko je za to stručan i za određeni segment odgovornih institucija.

Nikako ne želim ovim ispasti bahat i liječnike činiti “malim bogovima” nego samo istaknuti da udruge pacijenata mogu biti izvrstan partner u zdravlju a ne nikako predvodnik u tome.

 Često u bolnici sretnem simpatičnog i hrabrog umirovljenog pripadnika  4.Gardijske brigade s aparatom koji “proizvodi govor” kako obilazi pacijente koji očekuju ili su već prošli operaciju laringektomije (gubitka grkljana).

Neumorno obilazi supatnike i objašnjava da se može i s takvim gubitkom živjeti i biti u društvu. Ono što mi svaki put naglašava je da dolazi nakon što su ga liječnici pozvali i uvjerili da je novi pacijent to zatražio i da je fizički i psihički spreman na takve savjete.

I društva dijabetičara i klubovi žena oboljelih od raka dojke vrijedno rade svoj posao okupljanja i davanja savjeta o tome kako se s određenom bolešću nositi i kako olakšati smetnje vezane za samu bolest ili za naše liječenje.

Ono što me nagnalo na ovaj pomalo rezerviran stav je promišljanje može li se žena oboljela od raka dojke nositi s tugom kad joj kolegica iz takvog kluba nakon nekoliko godina što je bolest pod kontrolom odjednom otkrije presadnicu i nakon borbe umre?  Javlja se tu tuga zbog bolesti i smrti te osobe ali i veliki strah da će se to isto dogoditi svima izbijajući “tlo pod nogama” i sigurnost  u dobar ishod te gurajući neke osjetljivije u bezdan smrti da se iščekivanje patnje i smrti prekine.

Imam za to na žalost i primjera.

Rješenje bi po meni bilo da se državne institucije ili organizirane službe uključe u stručnu kontrolu takvih klubova i daju veliku pomoć u organizaciji psihološke pomoći i svih oblika suradnje.

Drugi je razlog što uvijek postoji opasnost da se primarna pozitivna uloga takvih udruga i klubova pacijenata izgubi u kasnijim osobnim interesima.

Zato mi je poruka da se ujedinimo u jedinom interesu očuvanja svog i tuđeg zdravlja, slušajmo jedni druge i potaknimo na razgovor,razmjenjujmo iskustva ali nadasve zaštitimo znanje i poziv.” 

 Mr.sc. Krešimir Čaljkušić, dr. med. specijalist neurolog, subspecijalist intenzivne medicine, Klinika za neurologiju KBC Split

 

Markić

 

“Dokazi i činjenice”

“Svima nam je cilj imati društvo koje je otvoreno i tolerantno, a nadasve organizirano. Ono mora slijediti pravila koja jamče pravednost i jednakost svim građanima. Vjerujem da ćemo ga jednom i imati… Sada ono nije takvo.

I dalje nam često za ostvarivanje nekog prava treba poznavati pravu osobu „sa šaltera“, a dio zaposlenih u javnim službama neće biti dovoljno zainteresiran za pomoći nam. Pri tome je nažalost i državni aparat često trom i neučinkovit. Naravno, ništa se ne smije generalizirati i treba pohvaliti sve vrijedne ljude čija nas toplina i susretljivost ugodno iznenade. Svjetlo nade u „borbi s birokracijom i propisima“ mnogima daju upravo razne udruge ljudi koji su se organizirali sa zajedničkim ciljem da pomognu svima koji su u sličnoj situaciji. Želja im je da drugima olakšaju put prema željenom cilju i tu dolazi do izražaja nešto čemu moramo svi zajedno više težiti – solidarnost.

Upravo se zalaganjem raznih udruga građana uspjelo u namjeri da se otvore vrtići za djecu s poteškoćama u razvoju, udruge građana su zaslužne da se danas u našem gradu priča o osobama s invaliditetom, a da među političkim strankama postoji suglasje da treba učiniti dodatne napore da se njihov položaj poboljša… Slična je uloga i misija udruga pacijenata. Upravo zahvaljujući njihovom djelovanju i dovođenju određenih tema u fokus javnosti su pokrenute mnoge akcije koje su rezultirale uvrštavanjem raznih lijekova i pomagala na listu HZZO-a, mnogi potrebiti su dobili terapiju koju inače ne bi itd. Dakle, ne samo što moramo pohvaliti njihovo djelovanje, moramo ga podržati i pomoći mu da i dalje opstaje u našem društvu.

Naravno, ništa nije crno-bijelo. Uvijek je potrebno biti na oprezu i s dozom kritičnosti pristupati svakoj udruzi i njihovom djelovanju. Kad kažem da pristup treba biti kritičan, time ne mislim da treba biti negativan. Vjerodostojnost osobe, a samim time i udruge koju čini skup osoba udruženih u smjeru nekog zajedničkog cilja, treba biti procijenjena smislenim argumentima i dokazima. Vjerodostojnost se ne iskazuje jačinom decibela kojom se iznosi svoj stav. Popuštati pred težinom glasnosti neke udruge, a nasuprot činjenicama ili znanstvenim stavovima, nikome nikada neće donijeti dobro. Upravo suprotno.

Stoga je i moja poruka: njegujmo u društvu i javnom prostoru raspravu utemeljenu na provjerljivim dokazima i činjenicama. Udruge građana/pacijenata su nam potrebne, njihova važnost je velika i one su pokazatelj da smo društvo koje voli pomagati bližnjem u nevolji. Međusobno se pomažući, činimo i sebe boljim ljudima, a svojoj djeci primjerom pokazujemo smjer kojim i oni trebaju svoj život izgrađivati. Ali, isto tako, budimo na oprezu. Manja skupina ljudi nečasnih namjera može sve to lako uništiti. Povjerenje koje se gradi godinama može nestati u trenu.”

Doc.dr.sc. Joško Markić, dr.med. specijalist pedijatrije, subspecijalist intenzivne medicine

 

 

Doktore, hitno!