Abortus, “drolje” i priziv savjesti
(Posvećeno “droljama”)
O “droljama”
Nama koji smo svjedočili borbi za ženska reproduktivna prava i za dekriminalizaciju pobačaja sedamdesetih, i koji smo se u praksi znali susresti s posljedicama kriminalnih pobačaja, još zvone riječi: “Milijun žena abortira svake godine u Francuskoj. One to čine u opasnim uvjetima. O njima se šuti… Ja sam jedna od njih, izjavljujem da sam abortirala…˝
Proglas su potpisale 343 Francuskinje, filozofkinje, glumice, spisateljice (među njima i Simone de Beauvoir koja je tekst redigirala), “obične žene”, a objavio ga je Le Nouvel Observateur u broju 334 -5.4.71. Tjedan dana potom satirički tjednik Charlie Hebdo, pruživši potporu borbi za ženska prava nazvao ga je Manifestom 343 drolje. Ovaj je manifest prethodio i sudskom procesu u Bobignyu, kada se sudilo silovanoj maloljetnoj Marie Claire Chevalier koja je abortirala, a prema tadašnjem zakonu iz 1920. zapriječena kazna za abortus bio je trogodišnji zatvor. Zahvaljujući hrabroj odvjetnici Giselle Halimi uz izvanrednu podršku javnosti, Marie Claire je oslobođena.
Uslijedili su protesti ali i javna samooptužba 330 liječnika koji su svojim apelom 1973., u kojem su izjavili da su vršili tada ilegalne pobačaje, postigli to da je 17.1.1975. izglasan La Loi Veil kojim je legaliziran abortus u Francuskoj.
U Der Spiegelu 11.4.1974. 329. liječnika i liječnica izjavljuje da su besplatno pomagali ženama prekinuti trudnoću te da će to i dalje činiti sve do dekriminalizacije pobačaja.
Zbog čega mnogi ginekolozi danas odbijaju pomoći ženama u, za žene, toliko osjetljivom trenutku, u trenutku kada se odlučuju na abortus?
Zakonodavstvo u vezi s pobačajem
U većini razvijenih zemalja ali i u mnogim zemljama u razvoju pobačaj je dekriminaliziran 70-tih godina 20. stoljeća. Legislativi kao i našem Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978.(6), temelj je osnovno ljudsko pravo da svatko slobodno odlučuje o rađanju djece, pravo naznačeno u Teheranskoj proklamaciji iz 1968., postavši dijelom međunarodnog humanitarnog prava donošenjem Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije nad ženama (CEDAW) koju su Ujedinjeni narodi donijeli 1979., a na snagu je stupila 1981. U članku 12 Konvencija govori o odgovornosti država-članica za uklanjanje diskriminacije žena u području zdravstvene zaštite, naglašavajući posebno područje planiranja obitelji i zdravstvene usluge vezane uz trudnoću, porođaj i postnatalno razdoblje.
Članak 16. (1) e)/ Konvencije ženama daje ” jednaka prava na slobodno i odgovorno odlučivanje o broju i razmaku između djece, te pristup informacijama, edukaciji i sredstvima koja im omogućuju korištenje ovim pravom.”
Danas je inducirani pobačaj dozvoljen u 96% država zbog spašavanja života trudne žene, u 88% država zbog očuvanja tjelesnog zdravlja žene, u 86% zbog očuvanja mentalnog zdravlja žene, u 84% država zbog bolesti fetusa, u 84% zbog silovanja i incesta, u 80% država zbog socijalnih i ekonomskih razloga, u 69% država na zahtjev. Jedina europska država koja ima apsolutnu zabranu pobačaja je Malta.
Strože zakonodavstvo ne povezuju se s nižom stopom pobačaja. Polovica pobačaja u svijetu pobačaji su u nesigurnim uvjetima (u razvijenim zemljama takvih je 6%) i svi su odgovorni za 13% maternalnih smrti.(9)
“Evangelium vitae” kao opozicija sekularnoj legislativi u vezi s dekriminalizacijom pobačaja
Sveta Stolica i njen poglavar papa Ivan Pavao II objavljuju Evangelium vitae 25.3.1995., nastojeći utjecati na vjernike da ne poštuju sekularnu legislativu u vezi sa ženskim reproduktivnim pravima. Kažu: ” Pobačaj i eutanazija su takvi zločini koji se ne mogu ozakoniti niti jednim ljudskim zakonom. Ne postoji obveza savjesti da se poštuju takvi zakoni. Umjesto toga postoji čvrsta i jasna obveza da im se suprotstavi prigovorom savjesti.”
Priziv savjesti izvire u kršćanskom poimanju pacifizma, u vjerovanju da je oduzeti ljudski život u bilo kojim okolnostima zlo. Tako se originalno iskazivanje priziva savjesti odnosi na odbijanje mandatorne vojne službe zbog religijski utemeljenoga otpora ubijanju.
Katolička crkva i “anti-choice” pokret prigrlili su termin “priziv savjesti” kako bi uključivanjem medicinskog osoblja omogućili odbijanje vršenja abortusa (ali i propisivanja kontracepcije) temeljem stava da je abortus ubojstvo.
U medicini ali daleko najčešće u reproduktivnoj medicini prihvaća se sloboda na priziv savjesti (naročito u vezi s abortusom) kao argument ograničavanja prava pacijenata-tica na legalni medicinski postupak.
Priziv savjesti u medicini nije reguliran niti međunarodnim (UN) niti regionalnim (EU) humanitarnim pravom.
EU je učinila takav pokušaj, ali je 2010. izglasala samo Preporuku Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 1763 o pravu na priziv savjesti u zakonitoj zdravstvenoj zaštiti. Donesena je tijesnom većinom (56:51), a nakon intenzivnog lobiranja konzervativnih snaga protiv prava na pobačaj. Ova preporuka koja ne obvezuje zemlje članice, reguliranje pitanja priziva savjesti prepušta nacionalnim zakonodavstvima, kao i sve ostalo što se tiče zdravstva. Dapače, Parlamentarna skupština traži da se priziv savjesti regulira tako da se ne opstruira pravo na legalnu zdravstvenu zaštitu. Skupština je i zabrinuta da bi neregulirano korištenje priziva savjesti u medicini moglo neproporcionalno pogoditi žene. Neke europske države ne dopuštaju priziv savjesti u medicini, kao npr. Švedska, Finska, Češka, Bugarska i Island ( nije članica EU), a većina ga je, kao i Hrvatska, na bolji ili lošiji način ozakonila u svom nacionalnom zakonodavstvu.
Priziv savjesti -“nepoštena neposlušnost” i ” contradictio in adiecto”
Etička je obveza svih koji prakticiraju medicinu, legalnu profesiju, staviti interes pacijenata na prvo mjesto, kao što je i obveza onih koji se bave drugim profesijama koje “pomažu” ljudima podrediti služenju svoje interese i vjerovanja (odvjetnicima da brane zločince, policiji da ih hvata, profesionalnim vojnicima da riskiraju život ubijajući neprijatelja).
Liječnici su svoju profesiju odabrali, a prisilno unovačeni nisu i imaju pravo na priziv savjesti no uz obvezu civilnog služenja.
Usprkos takvom profesionalnom konsenzusu, etičke interpretacije prava liječnika na odbijanje obavljanje nekih medicinskih postupaka, ovdje se radi o vršenju abortusa, pozivom na priziv osobne savjesti vrlo su različite. Ovdje iznosim jedan od etičkih stavova. Vjerujem da će drugi sudionici iznijeti drugačiji stav, dominantno religijske provenijencije.
Ne prihvaćati i ne sudjelovati u standardnim postupcima iz područja reproduktivne medicine poput abortusa i kontracepcije nije “priziv savjesti” već neprofesionalno ponašanje, “nepoštena neposlušnost” (kako priziv savjesti naziva Dr Fiala) i moralo bi ga se tretirati kao svaki etički prekršaj, profesionalni nemar ili nesposobnost da se izvrši dužnost. Prizivač savjesti u području ginekologije i opstetricije ne radi posao koji bi morao raditi i za koji je plaćen. Priziv savjesti u području reproduktivne medicine je i čin rodne diskriminacije jer su pacijentice u velikoj većini slučajeva žene.
Stalno obrazovanje i praćenje napretka u struci etički je imperativ za svakoga liječnika, kaže čl.9., st.9. Kodeksa medicinske etike i deontologije. Profesionalna etika morala bi biti prava liječnička savjest pa, slijedom toga priziv savjesti u medicini kada se svodi na nečinjenje nečega što je znanstveno i etički a i pravno kodificirano nije ništa drugo nego ” contradictio in adiecto”. Priziv savjesti u medicini je zbog kontradikcije s profesionalnim i etičkim postulatima nepotreban i zapravo neprovediv naročito zbog mogućih posljedica po zdravlje i život žena.(15)
Mnogobrojni primjeri pokazuju pravo lice priziva savjesti.
Od Savite Halappanavar (31- godišnja trudnica umrla je zbog sepse a nakon odugovlačenja s dovršetkom trudnoće u 17. tjednu jer su otkucaji fetusa bili prisutni, a kada je plod bio mrtav, za trudnicu je bilo prekasno), trudnica Beatriz, oboljela od lupusa, jedva je spašena, a nosila je anencefalični plod, trudna Poljakinja s kroničnom upalnom bolešću crijeva neadekvatno je liječena zbog primarne brige za zdravlje i život ploda pa je umrla…
Prizivači savjesti ne žele propisati hitnu kontracepciju, pa niti žrtvama silovanja.
Kompromis: da ili ne?
Kako pomiriti i može li se uopće pomiriti individualna savjest, autonomija koju žena ima u reprodukciji, očuvanje zdravlja, profesionalni integritet liječnika i etička načela, pitanje je koje se često postavlja.
Sve više liječnika i u nas i u svijetu koristi priziv savjesti i to u vezi s pobačajem, prenatalnom dijagnostikom ali i propisivanjem kontracepcije. U Velikoj Britaniji taj je broj 10%, u Italiji 70%.
Spominjem ponovno, zbog nemogućnosti iznalaženja kompromisa u nekim zemljama ne postoji mogućnost priziva savjesti u medicini (Švedska, Finska, Češka, Island i Bugarska).
Mnoga profesionalna udruženja nastoje pomiriti interese obiju strana i razriješiti koliziju do koje dolazi kada se suprotstave profesionalni, etički standardi i savjest prizivača. Uvijek ističu prvenstvo liječničkih profesionalno-etičkih obveza prema pacijentici, a osobni priziv savjesti ostaje sekundaran i ograničen.
Međunarodna federacija ginekologa i opstetričara (FIGO) u “Rezoluciji o prizivu savjesti” (Kuala Lumpur, 2006.) dopuštajući pravo na priziv savjesti, ističe: liječnici imaju etičku obvezu u svakome trenutku raditi u korist, a ne na štetu pacijentice o kojoj skrbe, obvezni su informirati pacijentice o svim mogućnostima liječenja i poštovati njihovu autonomiju, uz pravo pacijentice na pravovremenu uslugu. Dužnost je liječnika kao profesionalaca poštovati znanstveno i stručno utvrđenu definiciju usluge reproduktivnog zdravstva, a ne je krivo interpretirati na temelju osobnih uvjerenja. Liječnik mora da bi se ponašao etički:
- javno se izjasniti o stručnim uslugama koje odbija obavljati temeljem savjesti
- uputiti pacijentice koje traže takve usluge ili kojima su zbog zdravlja takve usluge indicirane, drugim liječnicima koji se ne protive obavljanju takvih usluga
- osigurati pravovremenu skrb svojim pacijenticama kada nije moguće uputiti ih drugim liječnicima, a odgoda liječenja bi ugrozila zdravlje i dobrobit pacijentice
- u hitnim slučajevima osigurati liječniku skrb bez obzira na liječnikove osobne prigovore.
Naša je legislativa zapravo nedostatna. U Zakonu o liječništvu se najopširnije govori o prizivu savjesti. Čl. 20. toga zakona kaže: “Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje i ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke. Ako je liječnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu, odnosno drugoj pravnoj osobi koja obavlja zdravstvenu djelatnost ili kod drugog liječnika koji obavlja privatnu praksu, mora o odluci izvijestiti svog nadređenog, odnosno poslodavca.”
Dakle, ne definira se pojam “priziv savjesti”, nisu određene važne formalnosti pri iskazivanju i odobravanju priziva (sve do izvještavanja ministarstva zbog potrebe planiranja kadrova – registar prizivača), nije regulirana obveza informiranja pacijentice o statusu pojedinog liječnika prizivača, nije reguliran transfer pacijentice drugom liječniku neprizivaču, što s nadoknađivanjem nerada, nije propisano licenciranje i akreditacija ustanova koje ne obavljaju kompletan program iz ginekologije i opstetricije…
Stoga je Inicijativa liječnika za regulaciju priziva savjesti u medicini pokrenuta 2014. predložila moguća rješenja.
Manifest 420
Rasprava o prizivu savjesti u reproduktivnoj medicini uz negativne implikacije u provođenju zdravstvene zaštite upravo zbog prakticiranja priziva, skoro se uvijek skreće na raspravu o početku ljudskog života, početku ljudske osobnosti, pravu na život zigote, embrija, fetusa. Kako danas ne postoji univerzalni konsenzus o tim pitanjima, niti u znanosti, niti u teologiji, niti u pravu, otvoren je prostor za iznošenje partikularnih, najčešće religijskih stavova kao jedinih “istinitih”. Jedino što je u ovom trenutku pravo stanje stvari je da ni jedan međunarodni (UN) ili europski (EU) humanitarni pravni akt ne priznaje ljudska prava plodu u maternici nego tek čovjeku koji je rođen. Žena, koju se u ovakvim raspravama uopće ne spominje, jeste, međutim, subjekt svih temeljnih ljudskih prava, i ona joj se ne mogu oduzeti ili ograničiti zbog trudnoće.
Život je zapravo kontinuum, gamete nose informacije generacijama. Nema bitne razlike između zigote čovjeka, psa ili morskog crva i svaka od tih zigota ima jedinstveni broj kromosoma. Tehnologija diktira mogućnost preživljavanja ploda izvan tijela žene, no ipak, iako preteče moždanih hemisfera nastaju krajem 8. tjedna, spinotalamički put uspostavlja se tek s 20 tjedana, mijelinizira s 29, a talamokortikalne veze dopiru do korteksa nakon 24. tjedna što je preduvjet za kortikalnu analizu osjetilnih podražaja.
Filozofsko-etičke rasprave o moralnosti pobačaja razmatraju pojavu osobnosti fetusa suprotstavljajući se vjerovanju religioznih o postojanju duše. Teološka (katolička) razmatranja zabranjuju ne samo abortus već zabranjuju i kontracepciju, a liječnici ginekolozi koji prakticiraju priziv savjesti često zaboravljaju da je medicina znanost i da su njihovi pacijenti primarno žene. Stoga se smatra da religijske institucije i naučavanja predstavljaju najveću prepreku implementaciji ženskih spolnih i reproduktivnih prava. U rezoluciji 1860 Vijeća Europe (2012) konstatira se da je napredovanje u realizaciji prava žena u svijetu nedovoljno te u članku 1. podcrtava ˝da je za realizaciju jednakosti i nediskriminacije žena de iure i de facto nužno odvajanje religije od države˝.
I Marie Claire Chevalier i Savita Halappanavar i mnoge, mnoge druge patile su ili umrle jer društvu i liječnicima nisu bile važne one…
Pridružujem se današnjim “droljama” – onim ženama i liječnicima koji smatraju da ljudi imaju pravo na spolni užitak, koji, svrhovit sam po sebi, nije samo u funkciji prokreacije. Pridružujem se onima koji, kada god govore o abortusu, smatrajući da abortus mora biti legalan i dostupan, govore i o dostupnoj kontracepciji.
Liječnici iz cijeloga svijeta, njih 420, manifestom objavljenim u istim novinama u kojima su hrabre “drolje” iskazale svoj protest, podupiru takve stavove .
Manifest 420 (“L’OBS societe 17.9.2014.)
−Svakih 10 minuta jedna žena umire zbog posljedica abortusa u nesigurnim uvjetima
−Svake godine u svijetu više od 20 milijuna žena prekida trudnoću u nesigurnim uvjetima zbog tajnosti na koju su osuđene. Takvi rizični abortusi uzrokuju smrt oko 50 000 žena, dok njih 8 milijuna ima privremene ili trajne posljedice i invalidnost.
−Zabrana abortusa ne dovodi do smanjenja njihova broja – podsjeća WHO
−Budući da smo kao liječnici upoznati s opasnostima i teškim komplikacijama kojima su izloženi milijuni žena, zahtijevamo univerzalni pristup kontracepciji i legalnom abortusu u sigurnim uvjetima.
−Danas se okupljamo kako bi svaka žena, svaka mlada djevojka imala pravo birati hoće li ili neće imati dijete, a da ne riskira vlastiti život.
−U rujnu 2014., u New Yorku, u vrijeme zasjedanja Generalne skupštine UN organizirana je izvanredna sekcija kao nastavak akcijskog programa dogovorenog prije 20 godina u Kairu kada je učinjen odlučujući zaokret u priznavanju seksualnih i reproduktivnih prava.
−Povodom toga zahtijevamo od svih Država da poduzmu neophodne mjere kojima će eliminirati sve prepreke koje sprečavaju da žene slobodno odlučuju žele li ili ne imati djecu. Potrebno je poboljšati pristup i modernim metodama kontracepcije kako bi se neželjene trudnoće spriječile kao i pristup medikamentoznome pobačaju.
−Mi, liječnici, kao i naša subraća 1973. (njih 330), želimo da u cijelom svijetu kontracepcija bude dostupna svima kao i sloboda na abortus o kojemu odluku žena donosi potpuno samostalno.
U godišnjem izvještaju Europskom parlamentu o stanju ljudskih prava i demokracije u svijetu (Panzeri Izvještaj) iz veljače 2015. godine također se afirmiraju spolno i reproduktivno zdravlje i prava izražavajući protivljenje bilo kakvom umanjivanju. U čl.136. navodi se: ” Sa žaljenjem se konstatira da je žensko i djevojačko tijelo, posebno u pogledu spolnog i reproduktivnog zdravlja i prava, još uvijek ideološko bojno polje, i poziva se EU i države-članice da priznaju neotuđiva prava žena i djevojaka na tjelesni integritet i autonomno odlučivanje u pogledu, između ostalog, prava na pristup dobrovoljnom planiranju obitelji i sigurnom i legalnom pobačaju…”
Priziv savjesti u reproduktivnoj medicini naročito u vezi s abortusom? To je doista “nepoštena neposlušnost” čiju cijenu (i stvarnu i osobnu) uvijek plaćaju samo žene.”
Dr.sc. Jasenka Grujić, ginekologinja
http://www.ginekologija-grujic.hr/Abortus-drolje-i-priziv-savjesti-S43202
Doktore, hitno!
