“Ne diraj štapom u nebo”- doc. dr. sc. Aleksandra Mindoljević Drakulić

 
Riječi
 
“Gluha je i bezbojna nedjelja. Što bih danas mogla raditi? Sjedam za kompjuter i prebrzo prolazi prvih sat vremena, a ja se osjećam kao na vrućem stolcu. Koliko bih još mogla tako sjediti i gušiti se u ovoj maloj radnoj sobi? Vrijeme mi curi i ja zbog toga postajem ljuta. Gledam okolo po policama knjiga. To me smiruje. Rečnik filozofskih pojmova, Bujasov engleski rječnik, Psihopatologija, T. Szasz, Roger Bastide, Suicidologija, Andre Gide, Psychosomatics today…”To je sve moj svijet” mislim i zaustavljam se uvijek na istim ili sličnim naslovima. Uza zid prislonjena psihologijska nagrada “Zoran Bujas”. Zovem majku. Ona mi priča svoje probleme, a mene sve više stišće težina u grudima. Jer zapravo ne želim to znati i ne mogu podnijeti. Moja muka važnija mi je od njezine. A onda iz mene provali krivnja i osjećaj napetosti koji se smjenjuju u pravilnim razmacima.
 
I dok ona govori mislim “Evo sad ću joj reći.” Reći kako mi je još teško nakon bolesti iako je otada prošlo skoro godinu i pol. Željela bih da je sada mogu zagrliti, a ne mogu jer smo na glupom telefonu. A u stvari bih željela da ona zagrli mene. K vragu, kako to da nemam nikakvog boga kojemu bih se mogla obratiti, kojemu bih se mogla izjadati, slijepo mu vjerovati i podijeliti s njim svoju bol kao što to vjernici rade pa im bude lakše. Čak i ne plaču.
Prijateljica me je tu večer zvala da skupa odemo u kazalište na jednu svečanost. Morala sam to odraditi, a nekada sam doslovno živjela za takve cifraste događaje. Ceremonija prosipanja anegdota i mudre govorancije važnih uzvanika, pa red pjesama, pozlata na foteljama i zidovima i nakon svega napadno uređeni gosti na domjenku, uz obvezno obraćanje drugima s “draga…”, ekipa bez prirođenog stila i otmjenosti, nimalo odmjerena i jednostavna. Zaželjela sam otići i čim smo izašle iz zgrade i udahnule svježi zrak osjetila sam olakšanje. Više me te stvari očito ne vesele. Ali barem smo se fotografirale za fejs. Mali dokaz života.
 
I onda sam navečer provjerila svoj email i u pismu kojeg sam čekala na dnu ekrana stajale su između ostalog i ove riječi “veliki pozdrav draga prijateljice”. Plakala sam od ganuća i u sebi ponavljala izreku svoje pokojne bake “ne diraj štapom u nebo”. Tek tad sam se osjećala istinski ispunjeno, jer sam valjda to i zaslužila. Kad sam već dosad imala toliko petica u životu, da dobijem još koju. Za dušu. I tako, čini se da su riječi moja druga koža. Moj identitet. Način sporazumijevanja. Nekome je to lova, nakit, slike, stanovi i markirana roba…a meni su to riječi. Riječi kao veliki dokaz pravog života.”
 
Dr. sc. Aleksandra Mindoljević Drakulić, psihologinja, profesorica na FF u Zagrebu
 
Doktore, hitno!