//“Ja sam prva crta obrane”- Eleonora Mandić

“Ja sam prva crta obrane”- Eleonora Mandić

 

„Za razliku od muškaraca, sve su žene u Domovinskom ratu bile dragovoljke“

 

 “U Domovinskom ratu žene su kao izravne ili neizravne sudionice osjetile svu težinu rata.

U sanitetskoj službi diljem domovine nalazile su se brojne žene koje su kao medicinske sestre ili liječnice dale golemi doprinos u ratnim okolnostima, izlažući svoje živote na prvoj crti obrane, izvlačeći ranjene ili mrtve kolege, te bile i same zarobljene, ranjavane ili ubijene. Stoga, njihova uloga ne može i ne smije biti ništa manja od onih žena koje su s puškom u ruci branile domovinu na prvim crtama obrane.

Ja, kao sudionica Domovinskog rata i kao žena, kao netko tko je bio gardist, strijelac u ratu, čak i nakon više od dvadeset  godina po završetku rata, svaki put se iznenadim kada većina ljudi ima potrebu pitati:“…A vi ste bili u sanitetu?…“. Smeta me ta diskriminacija žena u 21. stoljeću, kada su žene sve više i u vojsci i u policiji te su jednako sposobne kao i njihovi muški kolege.

 

Ne! Bila sam na prvoj crti obrane grada Osijeka, rame uz rame sa svojim kolegama. I ne, nisam imala privilegije.

 

Pričati o ratnim uspomenama,  za mene osobno, je teška i bolna tema. Pokušavam to zaboraviti i potisnuti duboko u sebi. Ponekad se znam i mogu prisjetiti crtica iz tih ratnih dana, ali i tada to prepričavam kao anegdote, pa se ljudi koji nisu bili u ratu, a to slušaju, mogu i dobro nasmijati.

„Slavonsko ljeto. Noć. Zapovjednik satnije i ja vraćamo se iz Osijeka na naš položaj u selo Sarvaš. On je bio na sastanku dok sam ja preuzimala novac za plaće cijele satnije. To su bili originalni buntovi novaca zamotani u foliju. Otprilike tri paketa, svaki veličine kutije čizama, a novca u tolikoj količini, ni prije ni poslije, više nisam vidjela.  Dolazimo do jednog punkta na izlazu iz grada, blizu je Poligon C – tu su se još nalazili i JNA i tenkovi. U jednom trenu je proletjelo nešto svjetleće iznad auta, pa još jednom i još jednom. Bile su to tenkovske granate.

Zapovjednik mi govori da izađem iz auta,  objašnjavajući mi da uzmem i pakete s novcem te da trčim na desnu stranu jer se tamo nalazi kanal. Ne znam koliko je dubok, ni koliko je širok. U mojoj glavi je to standardni slavonski kanal koji se nalazi uz cestu ispred svake kuće. Pola metra dubok i otprilike toliko širok. Najednom gubim tlo pod nogama, kotrljam se, padam u provaliju, gubim pakete novca. Zaustavljam se u nekom poluležećem položaju, dolazi i zapovjednik, sjedimo u tišini i čekamo da prođe napad. Osjetim neopisiv smrad jer je to bio veliki kanalizacijski kanal. Kroz glavu mi prolazi kako nemam pojma gdje su paketi novca. Tražimo ih po mraku gurajući ruke do ramena u sve što se nalazilo u kanalu. Odjednom shvatim da sjedim na nečem tvrdom, a od straha to nisam prije ni osjetila. Super, to su paketi s novcem.

Uzimamo pakete, penjemo se uz kanal na cestu i nastavljamo put prema prvoj crti obrane grada Osijeka u selu Sarvaš.“

U to doba nije bilo odora za presvlaku i možete samo zamisliti kako sam izgledala i mirisala nakon ove „avanture“.

Danas to prepričavam s puno smijeha, i prisjećam se kako su nam se i kolege u Sarvašu smijale vidjevši nas u tako jadnom stanju. No, i nakon ovakve dogodovštine na koju bi se danas mogli nasmijati, poanta je da smo tada mogli izgubiti najvrjednije što smo u ratu imali, a to je život.

 

Istina, žene su u manjini bile braniteljice, ali su za razliku od velikog broja muških kolega sve bile dragovoljke. Nismo imale zakonsku obvezu biti mobilizirane.

 

Žene su bile izravne ili neizravne sudionice Domovinskog rata i osjetile su svu težinu ratovanja.

Istina je da su žene rat proživljavale kao supruge, majke, prognanice, zatočenice, kao potpora ili angažirane na prikupljanju pomoći. Uloga žena u ratu često se minorizira, o čemu svjedoči i slabija istraženost ovoga problema.

I na samom kraju, ne smijem zaboraviti i žene ratne izvjestiteljice koje su predano izvještavale s prvih crta bojišnice u realnom vremenu.

 

Bile smo dragovoljke Domovinskog rata, što nam je puno značilo, a danas smo marginalizirane i zaboravljene.

 

 

Što bi bilo od Lijepe naše da nije bilo hrabrih žena, braniteljica, kako sestara i liječnica u sanitetu, novinarki – ratnih izvjestiteljica, tako i ne manje bitnih majki, supruga, sestara koje su u pozadini puno toga organizirale za sve nas na ratištu, a naposljetku čekajući nas u našim domovima s nadom da ćemo se vratiti živi.”

 

 

Eleonora Mandić, predsjednica Savjeta za ratne veterane SDP-a Splitsko-dalmatinske županije

Doktore, hitno!