Doc. dr. sc. Ivana Unić Šabašov, dr. med. subspecijalistica pedijatrijske endokrinologije i dijabetesa

 

“Plaćamo veliki danak industrijalizaciji”

 

Doc. dr. sc. Ivana Unić Šabašov, dr. med. subspecijalistica pedijatrijske endokrinologije i dijabetesa

 

 

Kako ste stekli svoja stručna znanja? Kakav je bio Vaš razvojni put?

-„Moj stručni put bio je tipičan i atipičan. Tipičan jer već od neke životne dobi počnete razmišljati o medicini kao o izboru u životu. To je dovelo do trenutka kada sam upisala medicinski fakultetu u Splitu, tu ga i završila i počela razmišljati što dalje u svom životu. Pedijatrija je uvijek bila prisutna u mojim primislima no da sam znala da će sve ovako izgledati nakon nekih tridesetak godina od početka studiranja- nisam. Nakon završetka studija započela sam znanstvenu karijeru i to u Nizozemskoj gdje sam, sasvim slučajno, započela stažiranje.

 

Neke stvari u životu budu kao  lutrija, sasvim slučajno se otvaraju vrata.

 

Prvo sam bila u Amsterdamu na Amsterdam Medical Center, došla sam sasvim slučajno pitati bi li mogla malo promatrati kako se radi, stažirati. Ljudima u Nizozemskoj je taj moj upit bio vrlo neobičan, želja da sudjelujete u radnom procesu a da ne pitate nikakve novce, već zbog čiste želje za novim znanjima. Nakon nekog vremena provedenog na klinici za kirurgiju u amsterdamskom medicinskom centru sam šef kirurgije me upitao: „Ukoliko zaista želite ostati s nama mi bi vam preporučili europski centar za tumore, koji se nalazi u klinici do nas.“ I tamo sam otišla sasvim jednostavno, pokucala na vrata, ljudi su bili vrlo susretljivi.  Primio me Prof. Herbert Pinedo koji je svjetski priznati stručnjak na polju medicinske onkologije i rekao mi- „Da, vi ste zainteresirani, dođite, imamo jako puno znanstvenih istraživanja. Ponudio mi je istraživanje na temu angiogeneze na tumorima dojke. Tako sam započela svoju znanstvenu karijeru u Amsterdamu i vrlo brzo je bio napravljen jedan dobar rad.   …………Natjecala sam se na mjesto znanstvenog novaka pri Sveučilišnom Kliničkom Centru St. Radboud, University Medical Centar Nijemegen, također u Nizozemskoj. U tom medicinskom centru sam radeći na Institutu za radioterapiju osim istraživačkog rada obavljala i kliničke poslove pri čemu sam svaki dan bila u kontaktu s onkološkim bolesnicima (uglavnom se radilo o osobama oboljelima od karcinoma dojke, karcinoma jajnika, ali i drugih lokaliteta kao karcinoma usne šupljine). nadalje, kao rezultat mog šestogodišnjeg istraživačkog rada ”rodilo” se mnoštvo objavljenih znanstvenih radova, ali i pisanog informacijskog materijala (u obliku brošura) za onkološke bolesnike te i edukacijski film i knjiga o važnosti (genetskog) informiranja kako bolesnika tako i šire populacije. Konačno, ”rodila” se tako radeći i moja doktorska teza koju sam branila na nizozemskom jeziku na što sam vrlo ponosna, na Katoličkom Sveučilištu Nijmegen, Nizozemska.

Nakon toga vratila sam se u Split. Razmišljala sam što želim dalje u životu i iako čovjek nema uvijek odgovora zašto nešto želi, radi i što mu se događa, bilo mi je jasno da je moja znanstvena karijera bila to i da sada želim ići u kliničku karijeru. Došla sam u Split 2002. god. nakon što sam dobila specijalizaciju u KBC Split. Uopće nije bilo dvojbi koju kliničku specijalizaciju želim i koju ću prihvatiti, S obzirom da sam se s onkologijom dugo i ozbiljno bavila, znala sam (posebno obzirom na moj emocionalni ustroj) da onkologija više nije područje kojim se želim baviti već da je pedijatrija moj izbor. Nije bilo niti trenutka razmišljanja ili dileme iako je to gledajući iz osobne perspektive bilo vrlo zahtjevno.

Došla sam u Split, završila specijalizaciju iz pedijatrije i već pred kraj specijalizacije dobila sam priliku sudjelovati u jednom divnom timu, to je dijabetološki endokrinološki tim gdje je moj mentor postao profesor Veselin Škrabić. Pred kraj specijalizacije počela sam raditi u okviru subspecijalističkog područja a to je dijabetes, endokrinologija. Vrlo lijepo i interesantno područje a mi medicinari, valjda smo tako predani, u nekom trenutku zavolimo sve što nam se da. Iz takve perspektive gledajući, sada već evo nekih deset godina bavim se dječjom endokrinologijom i razmišljam o tome kao o nečemu što mi je sasvim slučajno došlo a toliko to volim i prihvatila sam u cijelosti kao da je bilo uvijek uz mene. Imam veliku ambulantu, veliki broj pacijenata gravitira našoj regiji od Dubrovnika do Zadra a i jako puno bolesnika dolazi nam iz susjedne države.“

-Znamo li zašto je dijabetes kod djece u porastu, u Hrvatskoj?

„Kad govorimo o dijabetesu moramo raščlaniti dvije stvari. Govorimo li o šećernoj bolesti tipa 1 ili šećernoj bolesti tipa 2. Šećerna bolest tipa1 je zaista u velikom porastu u našoj zemlji i tu, na žalost, pratimo svjetske trendove. Dakle, sve ono što je očigledno a to je da sve više i više bolesnika i u sve mlađoj i mlađoj dobi obolijeva od te bolesti, također je vidljivo i u našoj zemlji. Šećerna bolest tipa 2 je nešto što je nekada bilo vrlo rijetko.

 

Mi u našoj populaciji nismo imali djecu koja boluje od onoga što smo nekada nazivali „starački“ dijabetes, međutim danas toga ima sve više i više. To je posljedica novog načina života.

 

Ukoliko kažem da je to vezano za debljinu biti će jasno o kojem trendu govorim. Dakle i tip1 i tip 2 su u vrlo velikom porastu i moramo to shvatiti kao ozbiljne probleme kojima se trebamo svi zajedno pozabaviti. To je jedna široka društvena akcija, kako u sprječavanju i prevenciji debljine, dakle nastanka šećerne bolesti tipa 2, tako moramo razmišljati i o šećernoj bolesti tipa 1 kao o važnom problemu. Radi se o jednom kroničnom stanju koje zahtijeva veliku prilagodbu. Prilagodbu ne samo tog djeteta na novu okolnost u njegovu životu već to zahtijeva prilagodbu obitelji, škole, društva u cjelini. Dakle to je jedan interesantan i zahtjevan problem.“

-Što treba napraviti da predijabetes ne bi postao dijabetes?-

„Da, ako govorimo o tip 2 šećernoj bolesti vezanoj uz debljinu, vezanoj uz povećane rizike od kardiovaskularnih bolesti mogli bi kazati da poboljšanje kvalitete života, bolja prehrana u smislu zdravijih namirnica i povećanje tjelesne aktivnosti je nešto s čim bi se trebali pozabaviti. Iako to u današnjem svijetu nije baš jednostavno, puno toga se promijenilo. Sjetimo se da jedna prosječna obitelj u kojoj radi jedan roditelj, recimo majka koja ima radno vrijeme od osam ujutro do popodnevnih sati i da više nemamo onih klasičnih lijepih slika, koje smo imali nekada, a to je da u doba ručka za stolom sjedi jedna obitelj i da svi zajedno objeduju i da je majka ta koja kuha.

 

Skroz je novi način života i mi plaćamo veliki danak industrijalizaciji. Zdravstveni sustav ne prati razvojni put svakog od nas ponaosob.

 

Zašto je to važno, jer individualizirani pristup je nemoguć, sve se nastoji objasniti lošim životnim navikama, pristupom prehrani, tjelesnim aktivnostima i slično a s druge strane društvo u cjelini ne shvaća koliko je potrebno napraviti predradnji da bi mi ljudima pomogli i da se više kreću i da zdravije jedu, da manje sjede, da se manje bave kompjutorima, ekranima i tako dalje. To je jedan veliki problem a prevencija dijabetesa tipa 2 zahtijeva jednu široku akciju i to ne samo na razini naše zemlje, to je veliki svjetski problem. Tu se može puno napraviti u Hrvatskoj, jer imamo svoj stil života, imamo svoje navike koje praktički ne bi trebali puno mijenjati. Dovoljno bi bilo vratiti se nekim uobičajenim tradicionalnim načinima života, što je naravno teško ali bi mogli biti neka preteča u čitavom svijetu. Veliki sam entuzijast i mislim da treba pružati otpor globalizaciji. Na taj način poboljšali bi zdravstveno stanje cijele nacije. Time bi poboljšali sve razine života, pa ćemo odmah pomisliti na one koji žele dojiti, žele dojiti u svakom trenutku, čime se također utiče na smanjivanje broja pretile djece, do toga da se djeca bave sportom, da imamo više šetnica, parkova….Dakle prevencija šećerne bolesti tipa 2 je ovisna o društvenim trendovima a ne toliko o medicinarima. Mi dolazimo u trenutku kada su simptomi već nastupili.“

Koji su simptomi na koje bi roditelji trebali obratiti pažnju?

„Ukoliko je moguće trebali bi obratiti pažnju na prehrambene navike djece ako se radi o šećernoj bolesti tipu 2. Ukoliko se radi o tipu 1 koji je teško prevenirati, tu praktički ne postoji prevencija.

Roditelje moramo upoznati s tim da su simptomi šećerne bolesti: pojačano žeđanje, pojačano mokrenje, pojačana glad, a kad kažem pojačano mokrenje posebnu pažnju treba obratiti na pojavu noćnog mokrenja u djece koja do tada s mokrenjem nisu imali probleme. Ukoliko je roditelj uočio navedene simptome treba se obratiti odmah liječniku.

 

Kada je dijete bilo do nekog trenutka sasvim kontinentno i odjednom počinje noću mokriti u krevet. To su simptomi koji bi roditelji trebali dovesti do pitanja- Je li sve u redu? Je li sve normalno?- i trebali bi se odmah javiti liječniku.

 

Dakle, dijagnoza šećerne bolesti tipa 1 je vrlo jasna ukoliko su nastupili simptomi dok kod šećerne bolesti tipa 2, koja je također u velikom porastu moramo obratiti pažnju na način života. I moram kazati nešto vrlo važno, ne možemo mi tu optuživati niti roditelje, niti djecu, „zašto ovo, zašto ono“, kad mi svi znamo koliko je teško živjeti u današnjem svijetu. Kad vidimo obaveze djece u osnovnim školama, a kamoli djece koja su u srednjim školama, to su strašne obaveze, cjelodnevni boravci u školama i na aktivnostima, cjelonoćna učenja, korištenje raznoraznih pomagala koja se moraju koristiti jer bez njih niti ne možete skupljati nova znanja, rijetki boravci u prirodi, malo boravka u grupama, u društvu. Suočavamo se s načinom života u otuđenju koji su bili tipični za zapadnu Evropu, SAD, mi se sada tome približavamo. Pratimo sve svjetske trendove, a ja mislim da takvu vrstu svjetskog trenda mi niti ne trebamo pratiti i zapravo bi trebalo zabraniti takav način života. Trebali bi se opirati, što ne znači da bi bili tradicionalni ni nazadni  već bi bili svjesni naših kvaliteta i prednosti. To ima velike veze sa zdravljem.“

-Pruža li vam KBC Split dovoljno logistike kako bi iskazali sva svoja znanja?

„Što se tiče općenito medicine u Splitu i u Hrvatskoj mislim da mi možemo jako puno toga napraviti. Naravno da postoje određena ograničenja, mi smo toga svjesni. Radim u jednom mikro okruženju i nastojim biti objektivna. Svjesna sam što mogu napraviti i što su naše mogućnosti.

 

Kada čovjek sazrije u medicini shvati da je već razgovor s bolesnikom, ili u mom slučaju kao pedijatra, razgovor s obitelji, s roditeljima, sastavni dio lječidbenog procesa. 

 

Dakle, razgovor s roditeljima, uzimanje podataka- anamneze, i pregled bolesnika vrlo često su sasvim dovoljni za dijagnosticiranje određenih poremećaja i bolesti. Ta jednostavna, osnovna razina je i dalje temelj medicine koliko god medicina išla u svijetu naprijed. Kad gledam, na primjer, poznatu tv seriju dr. House, vidim da se tu obraća pažnja samo na komunikaciju između liječnika.

 

Najvažnija je, i medicina ne može bez toga, komunikacija između liječnika i bolesnika ili liječnika i bolesnikove obitelji. To je osnovni i sastavni dio procesa. Dijalog u medicini je vrlo, vrlo važan.

 

Tek nakon toga možemo se pozivati na potrebu za razno raznim genetskim istraživanjima, skupim tehnologijama i tako dalje. U našim uvjetima potrebno je vraćanje temeljima medicine a to je dobar i kvalitetan razgovor između liječnika i bolesnika. Tek nakon kvalitetne komunikacije imamo temelj da daljnje postupanje.“

-Koja je vaša životna filozofija, kako živjeti da bi bili zdravi, konstruktivni i najvažnije sretni?

„Sreću je potrebno tražiti u malim stvarima. Ako postavimo kriterije malo drugačije nego je to postavljeno u suvremenom društvu, a to je da se sreća mjeri količinom novca i lijepim vanjštinama onda je jasno da većina ljudi, po tim kriterijima, ne bi bila sretna. Živeći u Splitu, u Dalmaciji, sreću možemo pronalaziti svaki dan. Živimo u prekrasnom gradu koji ima dijelova u kojima se čovjek može opustiti, tu ima i prekrasnih ljudi, čitav grad je prepun zanimljivih i dobrih ljudi koje samo treba pronaći i upoznati. Za biti sretan važno je poznavati ljude, kretati se a Split to omogućava. To je jedan od razloga zašto sam se vratila iz Nizozemske jer međuljudske interakcije i život u sredini, koja je puna života, za mene osigurava kvalitetu života i unaprjeđuje našu egzistenciju na svim mogućim poljima. Možda netko ima koju boru viška, koje kilo viška, možda se osjeća nekada loše ali ukoliko imate s kim porazgovarati, podijeliti svoja razmišljanja, raspravljati o određenim problemima je vrlo važno… To je jedan od načina na koji možete naći sreću.

 

Za mene je sreća u prvom redu pokušati biti dio sustava, društva, zajednice, moja idealna zajednica je ona u kojoj se isprepliću i stari i mladi, i zdravi i bolesni…jer jedino u takvoj interakciji možete vidjeti što je život i što je sreća.

 

Medicina tu puno pomaže, uglavnom se bavite ljudima koji imaju problem, vrlo ste sretni kada nemaju problem ili kada ste im pomogli. U tim okolnostima liječniku nije teško doći do saznanja što je sreća. Živjeti s medicinom je život koji je pun jer pomažete drugim ljudima.“

 

Razgovarala: Hana Konsa

Izvor: YT MrežatvSplit

Izvor fotografije: privatni album

Doktore, hitno!