“Cilj je biti sretan”
„Ja sam Marija Meter. Rođena sam i živim u Splitu. Ja sam tjelesno orijentirani integrativni terapeut i radim kao savjetnik za odrasle osobe kroz individualni pristup i grupne radionice.
Tjelesno orijentirana integrativna terapija je specifična i učinkovita metoda u razrješavanju svakodnevnih ili dubljih problema pojedinca. Sagledava osobu sa svih aspekata (tjelesnih, emocionalnih, energetskih, psiholoških, duhovnih ) i kroz povezivanje istih i radom na najdubljim nivoima, pristupa pozadini problema, a ne samo simptomima.
Koristeći povezanost uma, tijela i emocija, ova vrsta terapeutskog rada oslobađa emocionalne blokove, povećava našu protočnost i kontejner za držanje emocija, te mijenja obrasce u našem životu koji smo vrlo često nesvjesni, a koji nas ograničavaju. Te obrasce i uvjerenja smo „ponijeli“ sa sobom iz najranijeg perioda, te da bi promjena u našem životu bila duboka i cjelovita, potrebno je raditi baš na tom periodu našeg života.
Kako izgleda sama terapija
Jedan dio je razgovor, kojim klijent dobiva viđenost i zrcaljenje. Nekada je sama situacija gdje imamo stabilnu i prisutnu osobu koja nas napokon čuje i vidi onakve kakve jesmo, bez popravljanja, uvjetovanja i osude, s prihvaćanjem i suosjećanjem, ogroman preokret da se pokrene nešto novo u našem životu.
Osvještavanjem našeg tijela, pažnjom ( prisutnošću), dahom i svjesnim pokretom, gradimo najvažniji resurs za protok emocija i samoregulaciju.
Prolaskom kroz različite emocije u prisutnosti osobe koja nam je podrška i „sidro“ naše unutarnje oluje, gradimo kapacitet za protok u svemu što jest naša istina u sadašnjem trenutku.
Ova vrsta terapeutskog rada osvještava i dovršava obrasce i mijenja kriva uvjerenja ponesena iz djetinjstva ( npr. Ja ne valjam, i sl.). Sve ono što nekad nismo dobili kako bi dovršili razvojne procese i stasali u zadovoljnu odraslu osobu, sada dovršavamo u radu s terapeutom. Naglasak je na radu s tijelom, koje pamti našu prošlost, daje nam mapu za rad, stišće reakcije ili reagira neadekvatno na emocionalne podražaje i u konačnici utjelovljuje stvarnu promjenu u našem životu.
Kako sam došla do tu
Otkad se sjećam sebe, tražila sam odgovore i razloge za sve što se dešava oko mene i u meni, kako i zašto funkcioniramo u životu. Kao što to obično biva, život donosi krize koje nas tjeraju da tražimo dublje, i da napravimo konkretne korake.
Moja osobna kriza se pojavila u obliku napada panike koji su intenzivno trajali skoro dvije godine. Bila sam svjesna da rješenje nije u smirivanju simptoma, već u traženju uzroka problema. Potraga me vodila u istraživanja sebe i psihologije, te do proširivanja spoznaja kroz susret s tjelesno orijentiranom terapijom i energetskim radom 2007.g. Otkrivam jedan potpuno novi svijet, u koji sam se zaljubila i taj me osjećaj drži još i danas. Spoznaja o tome koliko, i na koji način, naše najranije godine oblikuju i utječu na ostatak našeg života, mi je donijela razumijevanje i odgovore na pitanja kako i zašto funkcioniramo na određeni način u svakodnevnom životu. Kroz individualni i grupni rad sam mijenjala stare obrasce i uvjerenja.
Moj svijet se posložio, i život više nije bio napor i mučenje. Život ima uspone i padove, ali moja percepcija se promijenila, i životne poteškoće više nisu udarci, već prostor za rast i učenje.
Kao što često na predavanjima spomenem – u mom životu je sve isto kao i prije 13 godina, muž, dvoje djece, pas, posao, obaveze, ali je i sve drugačije. Život je postao užitak i mjesto kreacije, više nisam žrtva okolnosti, već osoba odgovorna za svoju sreću i zadovoljstvo.
Rad s drugim ljudima je ono što me ispunjava. Smatram se sretnom što radim ono što volim, i što mogu ostaviti svoj trag kroz pozitivne promjene u životima pojedinaca.
Što rad na sebi je, a što nije
Svi mi imamo svakodnevne probleme, život nam donosi izazovne situacije. Bili toga svjesni ili ne, rad na sebi u duhovnom i psihološkom smislu je najvažnija stvar u našim životima. Odlazak u teretanu, premještanje namještaja po stanu, pronalaženje novih aktivnosti – sve su to pokušaji (često nesvjesni) da promijenimo nešto na dubljoj razini.
Rad na sebi je danas vrlo popularna i raširena pojava. Čitanje razne „self help“ literature, meditacija, joga, razne tehnike iscjeljivanja, afirmacije, gongovi, jednodnevni ili višednevni tečajevi/radionice, … Sve to spada u rad na sebi. Sve tehnike imaju smisla i nadopunjavaju se. Nije jedna bolja od druge.
Nama neke mogu biti bliže i smislenije za nas. To ne znaci da druge tehnike ne rade za druge ljude. Međutim, pitanje je s kakvim namjerama i očekivanjima krećemo raditi na sebi.
Ako se radi o želji da se popravimo, promijenimo, izmodeliramo u nešto što mislimo da bi trebali biti (a sad nismo jer smo previše slabi, loši, nesigurni, ….), onda ćemo dugoročno ostati nesretni i nećemo doći do onog što uistinu želimo – zadovoljan i ispunjen život.
S druge strane, ako krećemo sa zdravom znatiželjom da se upoznamo i razumijemo bolje i dublje, ako želimo živjeti i otkrivati istinu o sebi, onda smo na puno boljem polaznom mjestu za rad na sebi. Mi se često nekako nadamo da slaganjem svih aspekata života – posao, obitelj, novac, zdravlje, prijatelji, partneri… slažemo sebe. Kad se sve posloži, onda će sve biti ok.
Umjesto da pokušavamo složiti sve oko nas kako bi mi u konačnici bili ok, potrebno je rad na sebi staviti u centar našeg života. Kad smo mi posloženi, ostatak života “upadne” na svoje mjesto. Rad na sebi je najveći poklon i izazov koji si možete pokloniti.
Zašto knjige samopomoći ne riješe problem
Većina nas je svjesna poteškoća i napora u svakodnevnom životu, i zato knjige samopomoći danas imaju izuzetno veliku popularnost. To je jedan od načina kako pokušavamo ostvariti dublju promjenu. Ono što u stvari dobijemo je puno informacija o tome što nam se događa i što trebamo napraviti, nekad odličnih, nekad manje korisnih, i pokušavamo na svjesnom nivou posložiti svoj život.
Rijetki pojedinci uspiju promijeniti život na osnovu čitanja knjige, čak i ako uredno primjenjuju upute o potrebnim koracima. Pa tako nauče npr. postaviti granicu i reći napokon NE, ali se onda bore sa krivnjom i brigom za osjećaje druge osobe. Ili upadaju u konfliktne situacije koje su htjeli izbjeći.
Problem je što sama svijest i znanje, nisu dovoljne za razriješiti dublju situaciju. Naš svjesni dio nije toliko utjecajan, koliko bi htjeli. Podsvijest je glavna 95% vremena u toku dana i mi funkcioniramo 95% našeg vremena po nesvjesnim obrascima. Naše tijelo (implicitna memorija / memorija na staničnoj razini) i naša podsvijest nose cijeli niz iskrivljenih uvjerenja i obrazaca funkcioniranja, iz najranijeg perioda našeg života. Prava promjena dolazi radom na podsvjesnom, na iskrivljenim uvjerenjima i starim obrascima, a za to imamo predivan alat – naše tijelo.
Život najčešće provodimo u glavi i identificiramo se sa našim mislima, očekujući da se nešto promijeni. Treba se spustiti dublje, u tijelo.
Glavni problemi s kojim ljudi dolaze do mene
Ono što ljude danas najčešće muči, i s čime mi dolaze, su problemi u partnerskim odnosima, depresija, anksioznost, fobije i napadi panike, osjećaj dubokog nezadovoljstva, bez obzira što je naizgled sve ok. Kao što sam već spomenula, kriza u životu najčešće bude taj pokretač koji nas natjera da potražimo pomoć. Problemi u braku ili vezi, i stalno ponavljanje istih svađa i nerazumijevanja, jako nas pogađaju i taj dio života utječe na sve ostale aspekte, posao, djecu, prijateljske odnose.
Razlika muškarci/žene u terapiji
Žene su te koje su u pravilu spremnije potražiti pomoć, kad vide da je problem prerastao njihove mogućnosti i da se vrte u začaranom krugu. Muškarci se smatraju manje emotivnima, i dolazak na terapiju ili priznanje da mi treba pomoć, često po nekom općem mišljenju kod muškaraca u našem podneblju, se smatra znakom slabost. Slabost nije prihvaćena i ne smijem si je dozvoliti. Uloga muškarca je da bude jak.
Razlog tome nije što muškarci ne osjećaju iste emocije kao i žene, već u različitim odgojnim metodama i utjecajima okoline u ranom djetinjstvu, koje dečkima nametnu takva uvjerenja. Možda su prečesto bili posramljivani radi svojih emocija ( kakav si ti to momak, pravi muškarci ne plaču ), ili su njihove emocije roditeljima i okolini bile previše, pa su ih morali naučiti potiskivati.
Istina je također da muškarci i žene ne razmišljaju u istim smjerovima, da imaju različite načine funkcioniranja i rješavanja svakodnevnih problema. To nam je uvjetovano evolucijski, s različitim funkcijama u preživljavanju i brizi za obitelj. Danas u modernom svijetu, razlike između spolova nisu toliko velike i uloge se isprepliću. Prilagodba postaje neophodna, kako bi bili zadovoljniji i ispunjeniji.
Ono što me veseli je da pomalo sve više muškaraca pokazuje interes, dolazi na predavanja i radionice. Taj dio kolektivne svijesti koji se mijenja, gdje uviđamo da priznavanje problema i traženje pomoći, nije znak slabosti već hrabrosti i spremnosti da se nešto promijeni. Odlazak na terapiju ili savjetovanje ne znači da sa mnom nešto nije u redu, već da imam dovoljno svijesti da ne mogu sam riješiti problem, i dovoljno hrabrosti da mogu tražiti pomoć.
Razlika između stranaca i domaćih ljudi u odnosu prema terapiji, ili zašto se ljudi plaše terapije
Radeći sa strancima koji žive u našoj zemlji sam primijetila potpuno drugi pristup terapiji i traženju pomoći. Opušteniji su i lakše se otvaraju u kontaktu. Nemaju uvjerenje da, ako dolaze na terapiju sa njima nešto nije u redu, i apsolutno im je normalno potražiti pomoć, kad se vrte u krug i vide da ne mogu sami.“
Marija Meter, tjelesno orijentirani integrativni terapeut
marija@ipd-center.eu
https://www.facebook.com/marija.meter
Doktore, hitno!
