//Dr. sc. Lidija Arambašić, Tugovanje i gubitak

Dr. sc. Lidija Arambašić, Tugovanje i gubitak

 

“Suočiti se i nastaviti živjeti”

 

Dr. sc. Lidija Arambašić, predstojnica Katedre za kliničku psihologiju Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Što je gubitak, tugovanje, koje su reakcije ljudi na takve događaje, kako pomoći sebi i drugima u takvim situacijama su neka od pitanja o kojima govori prof. Arambašić.

 

 

Što sve ulazi pod pojam “gubitak”?

 

Gubici su univerzalna pojava: na svijetu ne postoji čovjek koji nije nekoga ili nešto izgubio (ili kojemu se to neće dogoditi) – neovisno o spolu, rasi, nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti, mjestu na Zemljinoj kugli gdje žžive i sl. Naravno, ljudi se međusobno razlikuju po tome koliko su gubitaka doživjeli, prate li ih gubici od djetinjstva ili su im se počeli događati tek kasnije u životu te po trajanju oporavka od gubitka. Gubitak ne nastaje samo zbog smrti; gubitak je i kad nekoga ostavimo ili on/ona ostavi nas, gubitak je i kad se preselimo u drugi grad, u drugu školu, na drugo radno mjesto itd. Izgubiti možemo i predmet koji nam je osobito drag, možemo izgubiti kuću, grad, domovinu, slobodu, ideale (npr. one o ljubavi, pravdi i poštenju, domoljublju), uvjerenja (npr. religiozna ili ona koja se tiču sigurnosti i predvidljivosti života), romantičan san, nadu (npr. da ću ikad od svog oca dobiti ljubav i poštovanje koje mi pripada i treba), iluziju slobode i moći, djetinjstvo itd. Gubitke zbog smrti karakterizira sasvim sigurna trajnost, konačnost i nepovratnost, dok kod ostalih vrsta gubitaka može postojati barem teoretska nada da će nam se izgubljena osoba vratiti ili da ćemo ponovo steći ono što smo izgubili. S druge strane, postoje i velike sličnosti u reakcijama na gubitak uzrokovan smrću i drugim uzrocima. U kontaktu s tugujućim ljudima valja biti vrlo oprezan i zbog toga ističem da gubitak osobe i gubitak materijalnih stvari/apstraktnih vrijednosti te smrt i gubitak zbog, npr. rastave braka ili selidbe nisu iste vrste gubitaka s obzirom na posljedice koje ostavljaju i s obzirom na veličinu (i trajnost) promjena koje izazivaju u životu tugujućih ljudi. Ovo ističem zbog svih vas koji čitate ovaj tekst, a koji ste doživjeli gubitak/smrt bliske osobe i koji biste se mogli naći povrijeđenima zbog izjednačavanja gubitka/smrti drage osobe i ostalih vrsta gubitaka.  

 

Koje su uobičajene reakcije na gubitak (koje sve reakcije možemo zamijetiti u procesu tugovanja)? 

 

Reakcije na gubitke mogu se svrstati u četiri široke skupine:

 

1) emocionalne (npr. tuga, ljutnja, osjećaj krivice, tjeskoba/strah, bespomoćnost, čežnja za umrlim),

 

2) misaone (npr. šok i nevjerica, osjećaj gubitka kontrole nad životom, doživljaj da je umrli pokraj nas, teškoće s koncentracijom, pamćenjem/prisjećanjem, namećuće misli i slike o gubitku, zabrinutost, traženje smisla gubitka i smisla života nakon gubitka, razmišljanje o osveti),

 

3) tjelesne (npr.”praznina” u želucu, “stezanje” u grudima, grlu, pritisak u grudima, osjetljivost na zvukove, teškoće s disanjem, mišićna slabost, glavobolja, vrtoglavica, pospanost, umor)

 

4) ponašajne (npr. teškoće sa spavanjem, promjene u apetitu, povlačenje od ljudi, “pretjerana” aktivnost /svrhovita ili nesvrhovita/, plakanje, traženje pravde/krivca). Sve su nabrojane reakcije prirodne, uobičajene i očekivane, tj. javljaju se kod svih ljudi (dakako, razlikuju se po jačini, trajanju, po tome pokazujemo li ih ili skrivamo itd.). Nakon gubitka se pojavljuju i ugodne emocije, poput zadovoljstva i sreće (npr. zbog preživljavanja, jer nas ljudi nisu zaboravili, zbog oporavka – kod ozlijeđenih), iako ih se katkada ustručavamo pokazati jer okolina na to katkada reagira neodobravanjem.

 

Dugo se smatralo da su ugodni doživljaji povezani s gubitkom vrlo rijetki, a i kad su uočeni, govorilo se da je riječ o poricanju ili izbjegavanju suočavanja s gubitkom zbog čega su im pripisivane štetne posljedice. 

 

Suvremena istraživanja pokazuju da takve reakcije na gubitak nisu tako rijetke kao što se mislilo i da nisu a priori štetne. Evo nekoliko povoljnih/ugodnih reakcija na gubitak koje sam čula od tugujućih ljudi s kojima sam bila u kontaktu: vjera u Boga koja se pojavljuje ili postaje jačom, osjećaj snage (“jer mogu izdržati gubitak, jer mogu naučiti žživjeti bez njega/nje, jer mogu steći nove životne vještine”), osjećaj da “smiju”, znaju i mogu tražiti te primati podršku i pomoć drugih ljudi, spoznaja o tome da u svojoj okolini imaju mnogo ljudi koji su im spremni pružiti podršku u teškim trenucima, usvajanje novih životnih vrijednosti (“On me svojom smrću naučio da je važna kvaliteta, a ne trajanje života”), osjećaj zbližavanja s drugom bliskom osobom (npr. s majkom nakon smrti oca, s partnerom nakon gubitka djeteta i sl.), veće poštovanje preživjelih od strane ljudi iz bliže okoline (npr. sina nakon smrti njegove sestre, oca nakon smrti majke), ponos (“jer sam mu zadnje dane uspjela učiniti podnošljivima”), osjećaj uspjeha (“jer sam uspio nagovoriti liječnike, članove obitelji itd. na to i to”), osjećaj slobode, tj. nestanak osjećaja sputanosti koji smo imali u kontaktu s umrlom osobom (npr. s jako autoritativnim ocem, sa suprugom koji je bio dugo i teško bolestan zbog čega mu je bila potrebna danonoćna njega).      

 

Važno je imati na umu da se ugodne reakcije na gubitak ili tzv. “dobiti” nakon gubitka obično pojavljuju kasnije iako su katkada vidljive i neposredno nakon gubitka (npr. olakšanje nakon dugotrajne i iscrpljujuće bolesti). Tu činjenicu ne smijemo zaboraviti prilikom pružanja podrške tugujućima jer ćemo inače neprimjereno, tj. prerano reagirati, npr. sljedećom rečenicom (ženi koju je suprug ostavio prije tjedan dana): “Vidjet ćeš, na koncu će ti biti drago što te je ostavio”. Problem s takvom rečenicom nije u tome što je ona nužno netočna, nego u tome što je izrečena prerano kad je tugujuća osoba jednostavno ne može čuti, a zna se dogoditi da nas zbog nje doživi nesuosjećajnima.   

 

Što je to tugovanje?

 

Tugovanje je uobičajen, prirodni proces koji slijedi nakon gubitka. Riječ je o procesu tijekom kojeg moramo pomiriti ono što znamo “glavom” (izgubljenog više nema i više ništa i nikada neće biti kao prije) i doživljaj koji imamo u “duši” i srcu (to je nemoguće, strašno, užasno, bolno, besmisleno, nepravedno…). Tugovanje je normalna reakcija na gubitak nekoga tko nam je bio blizak, koga smo voljeli i za koga smo bili vezani; u slučaju, npr. bolesti ili nesreće koja uzrokuje trajna oštećenja, riječ je o tugovanju zbog gubitka određenih funkcija, dijelova tijela i sl. Može se reći i da je tugovanje proces koji vodi do prilagodbe na gubitak, tj. do toga da naučimo živjeti s činjenicom da više nemamo osobu koju smo izgubili/to što smo izgubili.

 

Uobičajeno je govoriti o fazama tugovanja, ukratko, koje su to faze i kako ih prepoznati?

 

Neki autori govore čak o 12 faza tugovanja, ali najčešće se spominju sljedeće četiri:

 

  1. šok i nevjerica povezan s otupjelošću i nijekanjem gubitka,

 

  1. čežnja za izgubljenim i “pobuna” kao posljedica shvaćanja da se gubitak zaista dogodio, te sklonost poricanju te činjenice

 

  1. očaj praćen mnoštvom različitih reakcija na gubitak te povlačenjem od ljudi

 

  1. postupan oporavak koji je vidljiv u prihvaćanju gubitka kao stvarnog, u vidnom smanjenju intenziteta i broja reakcija na gubitak, u jačem osjećaju dobrobiti i u boljem sveopćem funkcioniranju (osobnom, u obitelji, u društvu drugih ljudi, na poslu itd.). Fazni modeli tugovanja olakšavaju rad stručnjacima jer mogu pratiti napredak svojih klijenata i pomagati im da prijeđu iz faze u fazu ako se to pokaže potrebnim. Slično praćenje olakšano je i ljudima iz prirodnog sustava podrške tugujućih – članovima obitelji, prijateljima, suradnicima na poslu itd. I konačno, saznanje da postoje faze tugovanja “kroz koje prolaze i drugi ljudi” može pomoći i samim tugujućima jer im tada postaje jasnije što se s njima zbiva te da je to kako se osjećaju uobičajeno (“normalno”) nakon gubitka i da neće “poludjeti”. Međutim, “fazno” opisivanje procesa tugovanja ima i svoje loše strane jer pretpostavlja da svi moraju proći kroz sve faze tugovanja, da je redoslijed faza unaprijed određen, da je trajanje faza unaprijed poznato i zadano te da se, ako netko ne prođe neku fazu ili zastane u jednoj, to smatra znakom psihopatologije (bolesti).

 

Iz svega slijedi da faze tugovanja te njihov redoslijed treba shvatiti kao mogućnost, a ne kao datost koja se mora ostvariti. Zbog svega navedenog, neki autori smatraju da je bolje govoriti o tzv. zadacima tugovanja, tj. da bi se ono okončalo, tugujući mora obaviti sljedeća četiri zadatka:

 

1)  prihvatiti stvarnost gubitka,

 

2) proraditi (proživjeti) bol zbog gubitka (proći kroz tugu i ostale emocije te kroz ostale reakcije na gubitak),

 

 3) prilagoditi se životu u kojem više nema umrloga

 

4) emocionalno smjestiti umrlu osobu “na drugo mjesto” (u odnosu na to gdje joj je bilo mjesto u našem životu dok je bila živa) i nastaviti život. Četiri zadatka tugovanja međusobno se preklapaju, a redoslijed njihova izvršenja nije unaprijed zadan, tj. obvezatan. Ono što je važno jest obaviti sva četiri zadatka, a ne obaviti ih točno redom od prvog do četvrtog. Osim toga, moguće je i da tugujući gotovo istodobno obavljaju dva ili više zadataka.  

 

Je li proces tugovanja isti kod svih ljudi?

 

Ljudi se međusobno razlikuju po tijeku i trajanju tugovanja te po kratkoročnim i dugoročnim posljedicama gubitka. To ovisi o različitim osobnim činiteljima, o jačini emocionalne vezanosti za ono što smo izgubili, o tome kako se gubitak dogodio itd. No, za sve ljude vrijedi to da tugovanje traje i da za njega treba strpljenja – i osobi koja tuguje i ljudima iz njezine okoline. Osim toga, proces tugovanja kod većine ljudi teče skokovito – razdoblja  poboljšanja izmjenjuju se s razdobljima pogoršanja. Konačno, tugovanje je često težak i bolan proces, ispunjen je brojnim, vrlo intenzivnim i neugodnim emocijama, teškoćama u svakodnevnom funkcioniranju i tugujućem nije nimalo lako dok kroz njega prolazi. Međutim, dobra je vijest da u većini slučajeva tugovanje na koncu uspješno završava i tugujući se vraća u svoj uobičajeni ili novi tijek života.   

 

Kako pomoći osobi koja je izgubila blisku osobu?

 

Najvažnije od svega je tugujućoj osobi pokazati da nemamo “čarobni štapić” kojim bismo mogli odagnati njezinu tugu i bol, ali da smo tu, da nam je stalo, da se može na nas osloniti. Kad ne znamo što reći najbolje je – šutjeti! (time smanjujemo vjerojatnost da ćemo reći nešto pogrešno), korisno je slušati i to bez vrednovanja (bez obzira na to što mislimo o onome što nam tugujući govori, slušamo bez vrednovanja, moraliziranja, držanja prodika ili davanja savjeta o tome kako bi se tugujući trebao/morao osjećati i što bi trebao/morao misliti ili učiniti), ponuditi vrlo konkretnu praktičnu pomoć (da tugujuću osobu negdje odvezemo, da joj nešto donesemo, kupimo, da budemo s njom…). Kad riječi ne pomažu (a neposredno nakon gubitka često nisu korisne) možda može pomoći lagani dodir po ruci, ramenu ili zagrljaj (pri korištenju dodira valja biti jako oprezan, osobito ako tu osobu ne poznajemo dobro, tj. ako s njom nismo bliski). U mnogim trenucima tugujući ljudi ne prihvaćaju ponuđenu podršku – štoviše, katkada je odbijaju na tako “žžestok” način da se ljudi iz njihove okoline povlače. Takvo odustajanje može biti privremeno, ali i trajno, a uzrokuje ga, s jedne strane, naša želja da tugujućeg ne povrijedimo, a, s druge, naš osjećaj povrijeđenosti što naša žželja da pružimo podršku i mi sami nismo prihvaćeni. U takvim trenucima jako je važno povući se – ali ne i odustati. Drugim riječima, važno je ne dignuti potpuno ruke od tugujućih, već ponovo ponuditi podršku i vrlo je vjerojatno da će ona u jednom trenutku biti prihvaćena.

 

Kako osoba može samoj sebi pomoći?

 

Ako ste izgubili voljenu osobu, dopustite ljudima oko vas da vam budu podrškom. Oni će to jako cijeniti jer je i njima stalo da vam pomognu, samo ne znaju kako da to učine. To je slično kao kad vam slijepa osoba kaže kako da je uhvatite pod ruku dok je vodite preko ceste. Zapamtite: tražiti podršku nije znak slabosti, već zrelosti, jer pokazuje da smo svjesni svojih potreba, da ih znamo izreći/pokazati i da se ne stidimo tražiti nekoga da nam pomogne u njihovu zadovoljavanju. Dakle, osvrnite se oko sebe i potražite ljude koji će vas slušati, a da im pritom nije dosadno, koji će vam dopustiti da plačete i pritom vas neće zaustavljati riječima: “Nemoj plakati”, koji će vas zagrliti, koji će biti s vama kad vam trebaju, koji se neće uporno truditi da vas razvesele, koji neće iznevjeriti vaše povjerenje i pred kojima se ne morate pretvarati. Katkada je dobro i povući se od ljudi. U tim trenucima možete u miru sjesti i razmišljati o tome što se dogodilo i što morate učiniti kako biste ponovo “izgradili” svoj život. S druge strane, ponekad se treba i odmoriti od patnje zbog gubitka: to znači da ćete se morati prisiliti (u)činiti nešto što ste oduvijek voljeli i što vas opušta. To mogu biti vrlo različite stvari – od odlaska u prirodu ili spremanja ladica u ormarima do putovanja rođacima ili prijateljima koje volite, a koje dugo niste vidjeli. Naravno, to će biti samo privremeni odmak od gubitka jer će vas on čekati kad se vratite (a vjerojatno je da ćete s njim imati posla i tamo kamo ste otišli). Međutim, takve aktivnosti ipak će vam barem malo vratiti izgubljenu energiju. Tijekom procesa tugovanja dobro je živjeti dan po dan, a ako je potrebno, vrijeme se može “rastaviti” i na još manje dijelove. Na taj način dan će vam lakše proći, a postoji i mogućnost da ćete u takvim kraćim vremenskim razmacima barem povremeno zapaziti tračak sunca koji prodire kroz teške oblake vaše boli i patnje. Nemojte donositi važne odluke neposredno nakon što ste nekoga izgubili, jer to jednostavno niste u stanju. Dajte si vremena, budite strpljivi sami sa sobom i ne očekujte previše od sebe. Kad je riječ u tugovanju, to znači da nije dobro i da nema smisla od sebe očekivati da odmah i brzo nakon gubitka funkcionirate kao prije.               

 

Na kraju još jedno upozorenje: nabrojeni načini podržavanja sebe u procesu tugovanja koristili su i meni osobno u situacijama gubitka i mnogim tugujućim ljudima koje sam sretala privatno i poslovno. Međutim, moguće je da neki od njih vama osobno ne odgovaraju i tada ih zanemarite i pronađite ono što vama odgovara. To nitko na svijetu ne zna bolje od vas – ma koliko vas dobro poznavao ili ma kako dobar stručnjak bio!  

 

Gdje se tugujući mogu obratiti za podršku u procesu tugovanja?

 

Nažalost, kad je riječ o odraslim ljudima, kod nas je gotovo nemoguće doći psihologu po stručnu podršku, a da je to besplatno, tj. na uputnicu. Problem je jednostavno u nedovoljnom broju psihologa u zdravstvu, osobito u tome što ih nema u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Teoretski, mogu se obratiti stručnjacima u Obiteljskim centrima, ali odrasli su ipak ponajviše osuđeni na traženje usluga psihološkog savjetovanja kod privatnika. Kad je riječ o djeci/mladima, oni se mogu obratiti psiholozima u školama. Osim toga, postoje i različite grupe podrške/samopomoći koje se najčešće osnivaju u okviru nekih vladinih i nevladinih organizacija, crkvenih institucija, Crvenog križa, a katkada postoje i u okviru zdravstvenih ustanova (npr. grupe podrške ženama oboljelim od karcinoma dojke koje djeluju u nekim bolnicama). Slične grupe samopomoći organizirane su i u okviru različitih udruženja građana koje povezuje ista nevolja (u Zagrebu, npr. djeluje udruga Krijesnica u kojoj vodim dvije grupe podrške tugujućim ljudima).

http://www.psihoportal.com/index.php/hr/intervju-s/34-intervju-dr-sc-lidija-arambai

Izvor teksta i fotografije: PSIHOportal

Doktore, hitno!