//Dr. med. spec. Kristian Podrug: “U zdravstvu se nešto mora promijeniti!”

Dr. med. spec. Kristian Podrug: “U zdravstvu se nešto mora promijeniti!”

 
 
 
Dr.med.spec. KRISTIAN PODRUG, specijalist interne medicine i subspecijalist gastroenterologije i hepatologije 
Zaposlen na Klinici za unutarnje bolesti i Zavodu za gastroenterologiju i hepatologiju KBC -Split
 

 

-Radite kao internist, subspecijalist gastroenterolog u KBC-u Split, no jedno vrijeme ste bili ravnatelj privatne poliklinike, jedne od najpoznatijih u Hrvatskoj, potom ste bili predsjednik uprave jednog drugog društva vezanog za zdravstveno osiguranje. Sve su to bila puno financijski atraktivnija mjesta od ovog koje sada obavljate. Što se to dogodilo da ste se vratili u veliku državnu kliniku?

„Točno je da sam, kao mlad, osim kliničke medicine imao privilegiju graditi i karijeru u zdravstvenom menadžmentu. Mlad čovjek donosi brzo odluke, a meni se tada činilo korisnim da taj naš zdravstveni sustav, osim liječenja bolesnika, promatram i pokušam nešto naučiti i o tom drugom aspektu, u prvom redu financijskom. Dobio sam priliku voditi jednu veliku privatnu zagrebačku polikliniku gdje sam radio poslove ravnatelja, ali  i poslove interniste što mi je za prijelazni period i odgovaralo. Vrlo brzo sam se susreo s problemima, te morao savladati problematiku i steći financijska i organizacijska znanja koja su mi bila potrebna da bih uspješno upravljao poliklinikom. Temeljem uspješnog rada, nakon nekoliko godina, dobio sam novu priliku postati predsjednikom uprave jednog našeg velikog društva za dobrovoljno zdravstveno osiguranje. U međuvremenu sam stekao i formalno obrazovanje, osim studija medicine i specijalizacije iz interne medicine, pohađao sam i studij poslovnog upravljanja na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Tamo sam stekao široka znanja kako upravljati sustavima, te sam ih prenio na upravljanje sustavima vezanima za zdravstvo. Rad u poliklinici je bio jednostavniji od rada u društvu za dobrovoljno zdravstveno osiguranje, jer je to ipak jedna financijska institucija i potpunosti je drukčija od poslova koje sam imao kao ravnatelj ustanove. Na financijsku ustanovu odnose se neka druga pravila, podložna je i ministarstvu financija i poreznoj upravi i nadzoru. Taj me posao ispunjavao, bio sam zadovoljan, imao sam dobre kolege, ostvarili smo odlične rezultate, no nakon nekoliko godina rada shvatio sam da previše izbivam iz medicine. Nisam imao vremena kao predsjednik uprave društva raditi poslove interniste i medicina mi je nedostajala. Još relativno mlad odlučio sam napraviti prekretnicu.

 

Morao sam odlučiti hoću li se vratiti medicini ili ću se potpuno posvetiti radu u zdravstvenoj administraciji. Nije to bila laka odluka, no odlučio sam se za medicinu. A kada sam već to odlučio prirodno i normalno je bilo da idem tamo gdje mi je obitelj. Privrženost obitelji bila je, uz želju za medicinom, jednako važan razlog da se vratim u Split.

 

Nije mi odgovarao, na duge staze, život u kojem sam ja u Zagrebu, a supruga i djeca u Solinu. Prvo sam radio u podružnici osiguravateljne ustanove kao voditelj ispostave u Split, a zatim sam prešao u KBC- Split. To mi je bila želja, pa nakon nekog vremena od povratka u medicinu mogu reći da sam jako sretan i zadovoljan. Imao sam prilike vidjeti i jedan i drugi svijet i slažem se da su primanja bolja i izraženija u sektoru upravljanja sustavima ali, uistinu, nije sve u novcu.  Najispunjeniji sam u ordinaciji sa svojim pacijentima i siguran sam da sam donio i napravio ispravnu odluku.“

-Netipična odluka za današnji hrvatski društveni trenutak no pretpostavka je da ste iz stečena znanja stekli uvjerenje kako je prevencija najbolja ušteda? Je li to točno?

„Dobrim dijelom ste u pravu. Imao sam priliku vidjeti kako funkcioniraju sustavi u razvijenoj zapadnoj Europi. Nažalost to puno bolje funkcionira nego kod nas iako se kod nas puno u zadnjih deset godina napravilo. Društva za dobrovoljno zdravstveno osiguranje između ostalog bave se s dvije vrste osiguranja. Jedno je dodatno, a drugo dopunsko. Dodatna su ona koja daju nadstandard usluge u odnosu na ono što pruža osnovno osiguranje.“

Je li to zaživjelo u praksi, taj nadstandard s obzirom na uvjete u bolnicama?

„Zaživjelo je do neke određene mjere. Na tu vrstu osiguranja utječu i makro ekonomske prilike, platežna moć građana i naravno i edukacija. Dopunsko osiguranje je pokriće do pune cijene standardnih osiguranja, znači to je takozvana participacija koja je danas dosta promovirana u hrvatskoj javnosti, pa puno ljudi ima police dopunskog zdravstvenog osiguranja. „

Što bi Vi preporučili građanima, koje osiguranje?

-Dopunsko zdravstveno osiguranje svakako pruža jednu sigurnost, ukoliko se odluče za njega. Danas je svaki odlazak liječniku bilo primarne zdravstvene zaštite, specijalističke, stomatološke usluge ili bilo koje druge potrebno je platiti određenu vrstu participacije.“

Je li dopunsko zdravstveno osiguranje dostatno?

„Trenutačno u Hrvatskoj možemo imati osnovno osiguranje koje stječemo kao osigurane osobe Zavoda. Praktički svi državljani RH imaju status zdravstveno osigurane osobe, osim iznimaka, ukoliko se dogode. Po zakonu o dobrovoljnim zdravstvenim osiguranjima možemo imati dvije vrste osiguranja dopunsko i dodatno. Ne postoji pravilnik o privatnom zdravstvenom osiguranje- dakle trećem.“

-Na tržištu postoji puno ponuda koje zbunjuju korisnika. Mnoge osiguravateljske kuće nude police po kojima možeš birati, na primjer, termin, specijalistu, vrstu smještaja no u praksi se to ne može realizirati zbog uvjeta naših bolnica.

„Dopunsko osiguranje je definirano zakonom i praktički svaka polica od društava za osiguranje pokriva identičnu vrstu osigurateljnog rizika. Znači dopunsko osiguranje koje kupite preko HZZO-a ili preko neke osiguravajuće kuće za dobrovoljna zdravstvena osiguranja pokriva potpuno isti iznos. To je ona razlika u cijeni do pune cijene zdravstvene usluge, takozvana participacija. U tom slučaju, kroz tekuću godinu, korisnik je osiguran od svih rizika koji se mogu dogoditi. Odlasci kod liječnika opće medicine, odlasci specijalisti ili čak i boravak u bolnici, sve će to pokriti polica dopunskog zdravstvenog osiguranja. To je ono što bih, zbog ugode i komoditeta, preporučio svim građanima. „

Bi li takvu vrst osiguranja preporučili i nekom tko ima dvadeset godina ili je to za one generacije koje već pomalo počinju kucati na vrata bolnica?

„Preporučio bih apsolutno svima. I mladima i starima se može dogoditi neugodna situacija zbog koje će možda morati boraviti u bolnicama te doplatiti za boravak. To je za dopunsko osiguranje, a što se tiče dodatnog osiguranja, to je nadstandard usluge. Znači kupite jednu određenu vrstu police koja se sastoji od dijela preventivne i kurativne medicine. To se odnosi na ono što mi svi u javnosti prepoznajemo kao jedan dobar preventivan sistematski pregled plus specijalističke usluge. To mogu biti pregledi specijalista, laboratorijske usluge, korištenja apartmana u bolnici, posebne prehrane i slično. To je u potpunosti nadstandard i nema neke veze s obveznim niti dopunskim osiguranjem. To je vrsta osiguranja koja će se u perspektivi razvijati.“

No ukoliko korisnik kupi policu s nadstandardom, dakle dodatnu u kojoj stoji na primjer, apartman u bolnici a u KBC-Split a, u potrebnom trenutku, nema raspoloživog apartmana kako to premostiti?

„Ukoliko je takva polica ugovorena taj će se prostor i dobiti. U nekim bolnicama to funkcionira bolje a siguran sam da će s vremenom i u KBC-Split. Društva za osiguranje su često puta i donirala bolnice. Na nekim odjelima vidjeti ćete i pločice s oznakama koje na to ukazuju. Dakle osiguravateljske kuće unutar bolnice doniraju za uređivanje apartmana. No u takvom dodatnom osiguravateljskom paketu postoje i druge stvari koje su bitne. Ljudi ne vole čekati, ili vole otići u neke privatne ustanove koje su također ugovorene policom.“

-Vratimo se na prevenciju…?

-Da, desetljeće sam radio na prevenciji unutar poliklinike i osiguravateljske kuće. Svaka polica dodatnog zdravstvenog osiguranja sadrži paket preventivnih usluga na godišnjoj razini. Usluge na kojima sam ja radio uglavnom su bile bazirane na preventivnoj medicini. Želio sam razvijati preventivnu medicinu iz specijalističkog kuta na način da se preventivnom medicinom bave specijalisti, iako je to za njih velik posao zbog broja pacijenata. Specifičnost preventivnih pregleda je i u tome što je najteže čovjeku izdati papir na kojem piše- Vi ste potpuno zdravi. To ovisi o tome koji su sve pregledi uključeni u policu dodatnog osiguranja. Konkluzija bi bila sljedeća, napravili smo,  ja osobno i moji kolege, puno preventivnih pregleda. Puno smo života spasili i puno bolesti otkrili na vrijeme u vrlo ranoj fazi. Ne samo malignih bolesti, na koje je danas stavljen najveći naglasak, nego i nezaraznih kroničnih bolesti. Hipertenzija, hiperlipidemija, dijabetes….Ono što mi je drago i što želim istaknuti je da se svijest građana o potrebi stvarno podiže. To trebamo zahvaliti i medijima i udrugama. Kao liječniku mi je to iznimno drago jer velika je razlika liječiti čovjeka u ranoj fazi bolesti od liječenja čovjeka kojem medicina više ne može puno pomoći. Najvažniju ulogu u realizaciji prevencije treba priznati Ministarstvu zdravstva koje je još 2006. godine pokrenulo nacionalne preventivne programe koji odlično napreduju. Programi ranog otkrivanja karcinoma dojke, debelog crijeva i grlića maternice su stvarno pohvalni. Ono što je poražavajuće jest slabi odaziv. Mnogo ljudi se ne odaziva na pozive koji ih upućuju na preventivne preglede. Odaziv nije zadovoljavajući.“

Kako to tumačite, doktore?

„Mnogo je tu različitih faktora. Strah od liječnika, strah od nalaza ili ona narodna „neću ići kod doktora da mi nešto ne nađe“, često sam puta to čuo od mojih pacijenata. Jedan od razloga je i nebriga za zdravlje, dijelom i neukost… puno je razloga za nepotpuni odaziv. Donekle se situacija popravlja, a mogu reći iz vlastitog liječnička iskustva da preventivni pregledi u ranoj fazi bolesti dovodi do više od devedeset posto izlječenja. Što se tiče lista čekanja na preglede važno je naglasiti da su kod poziva nacionalnih preventivnih pregleda liste vrlo kratke i brzo se dođe na red.“

-Razgovarali smo o osiguranjima, o prevenciji, no gdje „curi“ naš zdravstveni sustav. Preko koga se prelama?

„Teško je to pitanje za jednostavan odgovor. Zdravstveni sustav je nužno napraviti po mjeri građana RH. Stvoriti ga po mjeri svih nas koji smo zainteresirani. Imamo nekoliko skupina koje su zainteresirane za kvalitetu zdravstvenog sustava. To su prvo bolesnici, zatim tu su i liječnici, inženjeri medicinske radiologije, medicinske sestre i svo stručno osoblje zaposleno u našim zdravstvenim ustanovama, nebitno državnim ili privatnim,  tu je i država koja je vrlo zainteresirana da sustav bude najbolji moguć i farmaceutski sustav je zainteresiran da zdravstveni sustav funkcionira bolje i kvalitetnije. Svaka od nabrojanih skupina može naći manjkavosti unutar sistema.

 

Krenimo ovako: postoje pacijenti koji se ne odazivaju na preglede, koji ne dolaze na dogovorene termine, oni koji se ne brinu o svome zdravlju, liječnici koji generiraju veliki broj pretraga takozvanom defenzivnom alibi medicinom, nedovoljna informatiziranost čitavog sustava, nedovoljno financija unutar sustava, preskupi lijekovi- sve su to stavke koje možemo staviti pod zajednički nazivnik da nam negdje „curi“.

 

Određena mjesta u sustavu su zagušena i postoji puno mjesta za popravak. No ono što jest važno i što bi se moglo napraviti, a stalno se priča o reformi zdravstva je znati da je zdravstvo živi supstrat koji se stalno unaprjeđuje. Nemoguće je reći, sada ćemo mi napraviti reformu u roku od dvije godine i sve će biti savršeno. Uvijek će biti manjkavosti i uvijek će biti poboljšanja. Trebali bi početi od jedne stvari a to je formiranje ta famozne košarice zdravstvenih usluga iz koje sve kasnije izvire. Znači, što čovjek ima pravo a što je nadstandard, što je liječnik obavezan napraviti a što je nadstandard njegovih činjenja i to ne samo u liječenju već i u materijalima koji se koriste u liječenju.“

-Možete li doktore Podrug dati primjer navedenog?

„Evo, financijski sustav koji se navodi kao glavni motivator i pokretač promjena u reformama zdravstvenog sustava. Financijski sustav treba stabilizirati. Ukoliko imamo osam milijardi dugovanja, a godišnje proračun je dvadeset i pet milijardi, očito je da postoji problem. Medicina napreduje, tehnologija u medicini napreduje, stalno dolaze novi skupi lijekovi, prosječna dob građana se produžuje, što nam je drago i veseli nas, a što možemo zahvaliti modernoj medicini, ali premala su nam izdvajanja per capita za zdravstvo. Na začelju smo po izdvajanjima po glavi stanovnika u razvijenom svijetu.“

-Zašto je ljudima teško prihvatiti činjenicu da zdravstvo košta, davno su prošla vremena kada nije bilo privatnog zdravstva, već smo se trebali naviknuti? Zašto nam je toliko teško dati novac za ono što nam je, ustvari, najvažnije? Kupiti ćemo cipele sa zadovoljstvom, a grintati ćemo na plaćanje privatnog uzv?

„Nije građanima teško izdvojiti sredstva za zdravlje, već ne možemo zatvoriti oči pred činjenicom da postoji problem platežne moći pojedinca. Pitanje privatnog zdravstva nije političko pitanje, već konsenzusa svih građana. Svi moramo početi od sebe i postati svjesni da zdravstvo izrazito košta. Samo po sebi je jako skupo. U tome je središte problema.

 

Svi moramo postati svjesni da s postojećim načinom financiranja nećemo na duge staze opstati u kvaliteti usluge i zadovoljavanju potreba građana, to jest svih nas. Nešto se mora promijeniti, ili će biti viša cijena dopunskog osiguranja, ili ćemo davati veća izdvajanja za zdravstvo.

 

U Hrvatskoj je dodatni problem što nam je nekvalitetan omjer radno zaposlenog stanovništva i korisnika zdravstvenih usluga. Ne možemo sve financirati, a htjeli bi se liječiti po svim mogućim suvremenim standardima. Medicina strašno napreduje, a sve novo što dođe jako je skupo. Evo primjer iz KBC-Split, imamo samo jednu magnetsku rezonancu staru preko deset godina. Da bi kupili novu trebaju nam značajna financijska sredstva. Možda se čini kao kap u moru no mi ćemo se svi morati suočiti s tim da ukoliko želimo zdravstvenu skrb kao razvijene zapadne zemlje morati ćemo izdvajati puno više sredstava. Svi mi!“

-Doktore Podrug što je načelo solidarnosti u zdravstvenom sustavu?

-Postoji još od doba Bizmarca i vrlo je jednostavno za objasniti, država se trudi da svi imamo što bolju zdravstvenu uslugu, oni koji rade uplaćuju a oni koji koriste imaju uslugu.

 

Osobno, nikada ne bih želio da naš zdravstveni sustav napusti ideju načela solidarnosti da postanemo kao društva o kojima gledamo u filmovima da neki ljudi ne mogu ući u bolnicu ako nemaju policu zdravstvenog osiguranja. Načelo solidarnosti jedno je od najvrjednijih stvari koju mi u našem zdravstvenom sustavu imamo.

 

Volio bih i da se posebna pažnja posveti ljudskim potencijalima u zdravstvu, volio bih, ako je to ikako moguće, da niti jedan liječnik ne napusti Hrvatsku, želio bih da država učini maksimum kako bi zadržala liječnike i stručni kadar u zemlji.“

-Što bi poručili za kraj razgovora?

„Svima želim puno zdravlja i odazivajte se na preventivne preglede. Ako se nešto događa sa vašim zdravljem, najbolje je to otkriti što ranije. Slušajmo savjete liječnika, kako specijalista tako i onih iz primarne zdravstvene zaštite, pomažimo jedni drugima i neka svi budemo zdravi i veseli.“

 

 

 

Razgovarala: Hana Konsa

Izvor teksta: Mržatv Yt 

Izvor fotografije: privatni album

Doktore, hitno!