//Je li smrtnost privilegija branitelja?

Je li smrtnost privilegija branitelja?

 

Zdravstvena zaštita branitelja

“Mi, hrvatski branitelji mahom smo krenuli u rat vrlo mladi, vrlo smo slični općoj populaciji, ali smrtno oboljevamo češće i po statistikama živimo 14 godina kraće nego drugi građani.

Da skinemo famu sa većine hrvatskih branitelja, mi nismo uhljebi i neradnici, a u vlasništvu imamo manji broj nekretnina od prosjeka opće populacije, tako da nema osnove za tvrdnje koje se iznose u medijima o materijalnim beneficijama i privilegijama većine braniteljske populacije zbog kojih bi bili imućniji od drugih.

Naš najveći problem je negativan odnos društva i javnosti prema nama braniteljima te predrasude s kojima se često susrećemo.

Činimo 10 posto ukupnog stanovništva i jednako smo radno aktivni, čak imamo nešto veći udio zaposlenih od ukupnog stanovništva RH.

Većina branitelja su dragovoljci, uključili smo se u obranu Hrvatske u rano ljeto 1991. godine. Danas je lako pričati, no onda su stvari bile prilično gadne. JNA je još bila u svim našim gradovima po ulicama i vojarnama sa svojim topovima, tenkovima i svim raspoloživim naoružanjem. Imala je i prilično zavidno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu, a  Hrvatska je imala policiju i nešto što je na početku izgledalo kao vojska ZNG RH; loše naoružani, najčešće lovačkim i oružjem iz privatnih zbirki.

Prijavila sam se u Zbor narodne garde puno prije nego li je to učinila većina branitelja, u lipnju mjesecu 1991. godine, a da tada nisam znala hoćemo li se izboriti za Hrvatsku ili će mojoj obitelji doma “banuti” JNA i njihova Vojna policija ili još gore KOS agenti i radi mene se osvetiti mojim najmilijima, mojoj obitelji.

 

Naš najveći i prvi problem su zdravstveni problemi, zato imamo problema u obavljanju svakodnevnih aktivnosti zbog nekih dugotrajnih bolesti, invalidnosti ili starosti.

 

Civili i svi oni koji nisu bili u ratu ne mogu niti zamisliti strahote koje smo prolazili na prvoj crti obrane i sve ono što smo tamo vidjeli i doživjeli. Teško je to prepričati jer nitko od nas se ne želi sjećati teških i traumatičnih dana iz rata.

Sjećam se jednog svog suborca, dragovoljca, tada je imao godina kao moj sin sada, mladi golobradi dječarac tek prije godinu dana zagazio u punoljetnost, dijete od glave do pete, mršavi suvarak, ali hrabra srca s puškom u ruci, stalno u rovovima na prvoj crti. Svaki dan sam ga susretala kao i većinu suboraca iz satnije, ali jedan dan na njihovom punktu nema nasmijanog dječarca plave kose i obraza rumenih kao jabuka. Znam da nije poginuo, a nisam dobila informaciju da je ranjen, ali kasnije od njegovog zapovjednika voda saznajem da su ga prije nekoliko dana hitno odvezli u bolnicu. Pukao mu je čir na želucu i hitno je operiran. Tada nisam imala vremena razmišljati o toj diagnozi, bitno je bilo da nije ranjen, a čir, to je bilo ok. Danas, s toliko godina odmaka shvaćam da to nije ok kako sam tada mislila, shvaćam da vjerojatno ima posljedice i razumijem da je čir uvjetovan stresom.

Odsjek područne jedinice Ministarstva hrvatskih branitelja u Splitu i njihovi zaposlenici vrlo dobro razumiju braniteljsku populaciju i stoje na raspolaganju svim braniteljima.

 

Odlično su organizirani preventivni pregledi u splitskom KBC-u i medicinska sestra koja je zadužena da nas prihvati i provede kroz odjele bolnice, stručno i profesionalno obavlja svoj dio posla. Svakome tko je bio na preventivnom pregledu dala je svoj broj mobitela i stvarno joj se možemo obratiti bez straha i s povjerenjem.

 

Ali, problem je što velika većina braniteljske populacije ne poznaje Zakon pa tako ni ne zna svoja prava, ne zna kome se može obratiti. Stoga smatram da bi Ministarstvo hrvatskih branitelja trebalo poraditi na boljoj informiranosti branitelja o pravima vezanim za njihovo zdravlje, te da Zakon ne bude mrtvo slovo na papiru.”

Eleonora Mandić

Doktore, hitno!