//Logopeda ni za lijeka!

Logopeda ni za lijeka!

„Kod privatnika ‘dobar dan’ stoji 500 kuna“

Svaki treći predškolac u Hrvatskoj treba pomoć logopeda! U posljednjih 20 godina broj svih razvojnih poremećaja koji posljedično uzrokuju i jezično-govorne i komunikacijske poteškoće se – utrostručio! Istovremeno, djeca na prvi pregled kod logopeda čekaju godinama! Kada dođu na red, nerijetko bude prekasno, odnosno, rehabilitacija biva puno dulja i mukotrpnija. Logopeda, jednostavno, nema dovooljno. Razlog nedostatku tomu su male upisne kvote na jedinu visokoobrazovnu ustanovu s koje s diplomom magistra mogu izaći novi logopedi, odnosno nedostatak strategije u zdravstvenom i obrazovnom sustavu.

Potreba za logopedima se posljednjih desetljeća uvišestručila svugdje u svijetu. Razlog tomu je napredak medicine, odnosno smanjenje stope smrtnosti neurorizične djece. I dok je medicina dokučila kako takvu djecu održati na životu, još uvijek nije u mogućnosti smanjiti neurorizične čimbenike koji se tijekom trudnoće i porođaja javljaju kod djece. Uz sve to, promijenio se način komunikacije, odgoja i obrazovanja.

 

Cjenik privatnih logopeda

Oni koji ne mogu dočekati red da njihovo dijete pregleda „državni“ prisiljeni su zatražiti uslugu „privatnog“ logopeda.

Prosječna cijena lodopedske obrade do 90 minuta je 500 kuna. Nakon procjene slijedi terapija od 45 minuta za koju ćete izdvojiti od 140 do 200 kuna.  Logopedska terapija u funkciji rane intervencije, pak stoji oko 300 kuna, a sve je jeftinije ukoliko dijete uspijete uklopiti u neku od grupa, budući da neki logopedi nude i grupne terapije.

Nude se i predavanja i radionice za roditelje, koje stoje oko 150 kuna po osobi.

Logopedski nalaz i mišljenje s preporukom u sklopu dijagnostičkog postupka kreće se od 150 do 250 kuna.

 

Problemi u obrazovnom sustavu

I kada uspijete dijete odvesti logopedu, platiti pregled, terapiju i pisano stručno mišljenje, s njim odlazite u školu, kako biste nastavak njegova školovanja uskladili s njegovim mogućnostima i potrebama. Tada, najčešće, nailazite na zid. Naime, hrvatski obrazovni sustav svoje nastavnike i profesore nije obučio, niti obvezao da prihvate preporuke logopeda. Najčešći problem je kod djece s disleksijom i disgrafijom. Disgrafičnoj djeci, primjerice, preporučeno je pisanje na tabletima, umjesto na papiru, olovkom. To nastavnici jednostavno ne prihvaćaju. Dapače, djecu s disgrafijom prisiljavaju da olovkom na papiru pišu više od ostalih učenika, uvjereni da je po srijedi lijenost koja će se dodatnim radom „izbiti“ iz djeteta, čime im nanose golemu štetu. Roditelji su u takvim situacijama gotovo – nemoćni.

Irena Dragičević

Doktore, hitno!