Katija Borčić, Rehabilitacijski centar Naš svijet

 

„U Splitsko-dalmatinskoj županiji 15.296 osoba s oštećenjem lokomotornog sustava, što čini  25% od ukupnog broja osoba s invaliditetom“

Rehabilitacijski centar Naš svijet iz Splita brine o djeci s različitim razvojnim teškoćama. Udruga je osnovna u cilju promicanja, razvitka i unapređenja rada s djecom sa teškoćama u razvoju, a na njezinom čelu je Katija Borčić. S predsjednicom udruge koja je osnovala Rehabilitacijski centar razgovaramo o ovom važnom društvenom problemu, na koji u Dalmaciji ljudi još uvijek nisu dovoljno sanzibilizirani.

  • U Hrvatskoj je u Registru osoba s invaliditetom registrirano 5.082 osoba koje imaju znatno oštećenje i invaliditet temeljem dijagnoze cerebralne paralize, od kojih je 1.778 u dječjoj dobi, odnosno od rođenja do 19. godine života. Kakva je situaciju u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji? Kakva su Vaša iskustva? Na koji način pomažete djeci s cerebralnom paralizom?

-Prema podatcima Hrvatskog registra osoba s invaliditetom iz 2009. za Splitsko-dalmatinsku županiju, naveden je broj od 15.296 osoba s oštećenjem lokomotornog sustava, što čini  25% od ukupnog broja osoba s invaliditetom tj. prevalenciju od 33,1/1000 stanovnika.  U naš je Centar uključeno 8 djece s cerebralnog paralizom (s različitim tipovima CP-a), koji uglavnom koriste usluge poticanja senzorne integracije, defektološkog tretmana ili radne terapije. Centar smo prilagodili različitim potrebama djece te kontinuriano kreiramo poticajno okruženje u kojem će djeca učiti i razvijati svoj potencijal, u skladu s vlastitim sposobnostima. Nastojimo djeci s CP-om pomoći u ovladavanju vještina koje su nužne za obavljanje funkcionalnih aktivnosti u svakodnevnom životu. Vještine potičemo igrom i zabavnim aktivnostima jer nam je primarni cilj učenje učiniti zabavnim iskustvom. Neka će djeca napredovati brže, neka sporije, neka će napredovati iznad očekivane razine, neka ispod očekivane razine. Ono što nastojimo roditelju osvijestiti je važnost rane intervencije u re/habilitacijskim postupcima. Ranim razvojnim poticanjem veće su šanse boljeg razvojnog ishoda kod djeteta, stoga je vrlo važno roditelja uključiti u postupke u radu kako bi iste postupke mogli primjenjivati u djetetovom prirodnom okruženju. Uglavnom smo zadovoljni uključenošću roditelja, premda moramo istaknuti kako u tom smislu ima još prostora za napredak i kako imamo odgovornost educiranja roditelja o pravilnom postupanju s djecom s CP-om.

 

  • Osim s djecom s cerebralnom paralizom, terapijski rad pružate i djeci s drugim poteškoćama u razvoju. Koje sve programe nudite i kome su namijenjeni?

-U okviru našeg djelovanja nudimo usluge rane intervencije (tu prvenstveno mislimo na savjetovalište za roditelje), poticanje senzorne integracije, defektološki tretman, radnu terapiju, logopedski tretman i pomoć u učenju. Programi su namijenjeni djeci s utvrđenim razvojnim odstupanjem ili djeci s potencijalnim razvojnim odstupanjem (djeci s neurorizikom ili djeci kod koje su roditelj ili druga osoba uočili atipičnosti u razvoju). Osim djece s CP-om, u Centar su uključena djeca s poremećajem iz spektra autizma, s intelektualnim teškoćama, s ADHD-om, s teškoćama senzorne integracije, s govorno-jezičnim teškoćama i djeca sa specifičnim tekoćama u učenju. Naš stručni tim čine senzorno-integracijski pedagozi, defektolog, logoped, radni terapuet i učitelj razredne nastave-specijalizant rane intervencije. Trudimo se uvijek zajedno pružiti podršku djetetu i roditelju u okviru svojih znanja i vještina, što uvelike pomaže roditelju u traženju informacija ili usluga za svoje dijete. 

 

  • U zajednici ste propoznati i po tome što radite i s djecom lošijem imovinskog statusa.

-Ovdje možemo samo istaknuti da nam je na neki način žao da smo po tome ‘prepoznati’ jer smatramo da bi djeci lošijeg imovinskog statusa usluge trebale biti dostupne u svim ustanovama koje dijete treba i da bismo po tome svi trebali biti prepoznati. Svako dijete ima pravo na zdravstvenu skrb i zaštitu. Ukoliko roditelj nije u financijskoj mogućnosti svom djetetu s teškoćama omogućiti prikladnu zdravstvenu i socijalnu skrb, to bi obavezno trebala učiniti djetetova socijalna zajednica. Mi roditeljima pokušavamo izići ususret koliko možemo, što se nerijetko odnosi na pozive, molbe, poruke za donacijom za pružanje usluge ili barem financiranje dijela usluge. Međutim, to shvaćamo kao svoju odgovornost prema osjetljivoj skupini osoba s kojima radimo, a ne kao dobru volju ili želju za činjenjem dobrog djela. 

 

  • Osim što nudite terapiju, učestalo priređujete i različite edukacije. Možete li nam izdvojiti neke od najznačajnijih i najposjećenijih?

-Ovo učestalo bismo, zasad, malo korigirali. Možda je prikladnije reći da smo u začetku priređivanja edukacija i da se trudimo na godišnjoj razini održati najmanje 5 edukacija za roditelje i stručnjake, što bi svakako trebalo biti češće, jer od edukacija dobrobit ima uža i šira socijalna zajednica. Međutim, za održavanje kvalitetne edukacije potrebna je prije svega dobra organizacija koja podrazumijeva sredstva, prikladno vrijeme održavanja, prostor održavanja, suradnju s drugim ustanovama i sl. Roditelji su najviše zainteresirani za edukacije na kojima se očekuju konkretne informacije o preventivnom djelovanju na nepoželjna ponašanja kod djece s različitim tipovima teškoća ili o uporabi potpomognute komunikacije za djecu sa složenim jezičnim teškoćama, djecu s poremećajem iz sepektra autizma… S obzirom na to da pružamo podršku pri uključivanju  djeteta u redovni odgojno-obrazovni sustav, u posljednje vrijeme nastojimo održavati edukacije za odgojitelje i učitelje, koji su za ovu temu uvijek zainteresirani i rado se odazovu.

 

  • Roditelji djece s poteškoćama u razvoju nerijetko ne znaju koja sve prava imaju. Kako pomažete takvim roditeljima i njihovoj djeci?

-Roditelje uputimo Centru za socijalnu skrb gdje bi trebali moći dobiti odgovore na sva pitanja o svojim pravima. Većinu prava smo i sami naučili i doznali, što zbog savjetovališta koje pružamo roditeljima, što zbog samih roditelja kojima konkretne informacije skraćuju vrijeme čekanja ili obilaženja po različitim ustanovama. Ali odgovore na sva pitanja nemamo. Postoje institucije koje su za to nadležne i od istih očekujemo da ispune svoju dužnost i obavezu. 

 

                                                 

Foto: Eleonora Mandić

Irena Dragičević 

Doktore,hitno!