Mr. sc. Krešimir Čaljkušić, dr. med. specijalist neurolog, subspecijalist intenzivne medicine

„Mr. sc. Krešimir Čaljkušić, dr. med. specijalist neurolog, subspecijalist intenzivne medicine, Klinika za neurologiju KBC Split; predsjednik Pododbora za zdravstvo GO HDZ Split“

 

 

*Kakvo je stanje hrvatskog zdravstva, prema Vašem mišljenju? Treba li nešto mijenjati?

-Iskreno, kao liječnik, kao na neki način politički izložena i javna osoba, ali i kao  korisnik zdravstva i bolesnik ovo je pitanje na koje ne mogu jednostavno odgovoriti “da” ili “ne”.

 Naime, kao liječnik sam jako puno uložio u sebe, odricao se i odričem se svog mira, komoda i vremena provedenog s obitelji i prijateljima, a istodobno nisam dovoljno plaćen da bi to na neki način bilo “lakše izdržati”.  Izloženi smo svakodnevnom stresu, izazovima, napadima i kritikama, a istodobno i sve veći broj bolesnih dolazi direktno u bolnicu jer sustav to omogućuje. Pogotovo osobe koje su javnim, političkim  djelovanjem izložene više osjete taj pritisak.  

Kao bolesnik i korisnik vidim da su liste sve dulje i da se kvaliteta pregleda ponekad ruši pred kvantitetom – sve je više posla, a sve manje se razgovara s bolesnicima. Administracija buja i unatoč informatizaciji sve je nekako kaotično ponekad.

Odmah ću reći – treba razgovarati u dobroj vjeri i ego ostaviti iza vrata. Racionalizirati troškove gdje nisu potrebni i pojačati edukaciju i preventivu. Raditi na kontroli kvalitete rada liječnika i svih u zdravstvu ali istodobno i povećati broj zaposlenih u direktnom radu s bolesnicima.

Bolesnike i korisnike, s druge strane, educirati da nepotrebnim trošenjem zdravstvenog novca zakidaju potrebite. Evo kako: nepoštivajući vlastito zdravlje- štetnim navikama (pušenje, alkohol, prejedanje i tjelesna i umna neaktivnost) dovode se u direktnu opasnost. Stvaraju bolest, zatrpavaju sustav i stvore trošak liječenja kojim bi se moglo liječiti druge osobe.

Koje bi to osiguranje vozila toleriralo da vozite s izlizanim gumama, pijani po kiši i brzo a da vam nakon što ste počinili nezgodu osiguranje plati trošak popravka vozila?!

Kazniti novčano one koji ne dolaze na preglede, a zapisali su se, a ne otkažu na vrijeme ili su se zapisali na više mjesta.

 

*Kakvo je stanje u splitskoj bolnici? Znamo da joj gravitira milijun stanovnika. Može li trenutačnim kadrom i opremom zadovoljiti sve potrebe ili i tu treba nešto mijenjati?

-To je pitanje na koje sam većim dijelom odgovorio u svom prethodnom odgovoru o stanju u zdravstvu, a za konkretno pitanje o KBC Split morate pitati Ravnatelja jer bez njegove suglasnosti ne mogu dati odgovor.

 

*Svjedoci smo da nam liječnici i medicinske sestre odlaze u inozemstvo. Jesu li razlog samo plaće ili je i nešto drugo po srijedi?

-Vidite… kad igrač Hajduka ode u Real, Barcelonu , Milan ili neki drugi europski klub za 10 do 100 puta veći novac,onda je to normalno i nitko se ne zabrinjava. Ti klubovi su bogatiji od Hajduka i to mogu.

Tako su i te europske i svjetske bolnice bogatije od naših, njihov zdravstveni sustav bogatiji od našeg i mogu liječnicima ponuditi puno više novca. A svi smo tu ipak poglavito profesionalci koji od te plaće živimo ali i ulažemo u sebe. I ipak ne možemo to bez novca.  No nije nikako plaća i novac presudan barem ne uvijek!

Većina liječnika je nezadovoljna sredinom u kojoj radi, pokatkad nepravdom i nepoštivanjem radnika, a protekcijom onih koji to nisu. Ukratko, svime onim što sam kao loše naveo u prvom odgovoru.

Možemo li mi naše “kapitalce” zadržati ovdje tako da im platimo više, one koji imaju više bolesnika i zbog kojih bolesnici dolaze upravo u tu bolnicu stimuliramo nečim…? Ne može se u zdravstvu baš sve mjeriti jer postoje poslovi kao npr. vođenje odjelnih bolesnika koji su jako teški, a to zahtijeva više vremena od cijelog ambulantnog pogona tog dana. Postoje pretrage koje su jako komplicirane i puno više vremena traže od onih koje sestra izvede, a liječnik interpretira. No, ako na odjelu funkcioniramo kao jedinstvena cjelina i kao tim i ako svaki član da svoj maksimum ili barem ne “zabušava” i radi u okviru svojih mogućnosti, onda ćemo svi na kraju dati jednak doprinos funkcioniranju odjela, klinike, bolnice, države.

 

*Jeste li Vi zadovoljni svojim statusom, karijerom liječnika u Hrvatskoj, Dalmaciji, Splitu?

-Samim tim što sam još tu i radim znači da jesam i da vjerujem da unatoč svim ovim zapažanjima koja sam naveo vjerujem da će sustav profunkcionirati i da će biti bolje.

 

*U Dalmaciji već godinama nedostaje ginekologa, pedijatara, radiologa. Problem je dosegao svoj vrhunac i za njegovo rješavanje morat ćemo, prema svemu sudeći, pričekati dovršetak specijalizacije nekih novih naraštaja liječnika. Istovremeno Splitsko-dalmatinska županija provodi projekt, „Tu je tvoj dom!“, kojim želi zadržati, odnosno vratiti stanovništvo u Dalmatinsku zagoru. Kako premostiti ovaj jaz?

-Ne može se višegodišnja kadrovska devastacija preko noći riješiti. Očito se radilo stihijski i neplanski na primanju specijalizanata i vrlo restriktivno a osim toga, poslani su u mirovinu ljudi koji su izvrsni stručnjaci i koji bi još radili da su mogli. I istodobno su mogli educirati nove stručnjake. A osim toga; zašto ne u taj projekt zadržavanja ljudi  uključiti i deficitarna zanimanja. Odnosno baš te struke koje nam fale. Platiti i omogućiti dolazak tih kolega iz drugih sredina za dobre uvjete tamo gdje fale. Naravno poštujući potrebe njihovih sredina i ne narušavajući sigurnost stanovnika tamo.

 

*Dom zdravlja nam je u jako lošem stanju. Liječnici se neprekidno bune. Kako taj problem riješiti?

-Imamo sada izabranog ravnatelja DZ SDŽ dr. Marka Rađu i treba ga pustiti da iznese svoju strategiju, pomoći mu i pratiti njegov rad i na vrijeme korigirati ako treba.

 

*Posljednjih godina žustro se zalažete za prava braniteljske populacije. Nažalost, svjedoci smo kako branitelji umiru premladi. Što je to što ih „ubija“? Kakvo je stanje u Dalmaciji? Što je to na što želite posebno upozoriti?

-Vjerujem da se svi zdravstveni djelatnici s poštovanjem i iskreno brinu za one koji su život i zdravlje utkali u temelj Domovine. Briga o braniteljskoj populaciji mora biti stalna i aktivna. Mislim da je sada dobro organizirana i da su branitelji koliko je to moguće dobro zbrinuti. Barem većina. Puno je udruga branitelja, puno je različitih skupina i oni svi imaju svoje zahtjeve od sustava javnog zdravstva, ovisno o svojim tjelesnim, duševnim i socijalnim posljedicama Domovinskog rata.

Ne želim razgovarati o tzv. lažnim braniteljima, nemam konkretne spoznaje o tome i mislim da je onima koji o tome nešto znaju bolje ići na nadležna tijela i prijaviti ih nego čestite branitelje stavljati u tu grupu.

Branitelji su požrtvovni i razumni ljudi od kojih bi većina da ih se pita ponovno isto učinila u istim povijesnim okolnostima i treba im iskreno pristupiti i objasniti što im možemo u kojem trenutku pružiti i oni sve prihvate. Da budem jasniji… branitelji ne traže protekcije ni diskriminaciju ostalih. Traže samo poštivanje njihove žrtve i doprinosa u stvaranju države i pomoć pri rješavanju problema jer su često ozbiljno bolesni. Nitko od njih, ili barem ne većina, ne smatraju invalidnost i bolest svojim zanimanjem i ne manipuliraju time ali iskreno su žalosni pa i dekompenzirani kada ih se diskriminira ili im se omalovažava doprinos.

Primijetio sam da su najtužniji i često nemaju volju za životom kada im djeca nemaju posao i kada idu u inozemstvo i onda im kažu “ti si lud šta si iša u rat” , “ko te tira” ili “koji si ti branitelj kad me ne možeš zaposlit” . To ih boli više nego geler ili četnički udarci.

 

*Liječnik ste i svakodnevno spašavate ljudske živote. Međutim, među Vašim pacijentima ima onih čije je stanje neizlječivo, odnosno simptomi bolesti su trajni i neugodni. Kako pomažete takvim pacijentima da se uklope u društvo, da se nose sa svojom bolešću u javnosti? Naime, nedavno smo svjedočili kako je djevojku s epilepsijom, radi  bolesti, iz stana izbacio njezin stanodavac. Brojni su slični slučajevi koji nisu dosjepli do javnosti. Kako se boriti s predrasudama?

– Iako ne volim komentirati tuđe nevolje bez da znam sve činjenice, a poglavito ne uvlačiti se odmah u priču o toleranciji i društvu u cjelini kao neki, jer bi nas to odvelo ko zna gdje (možda i do pitanja trebamo li sve u društvu tolerirati), ovaj zaista tužan događaj djevojke Ele koja je  svog stanja kojem nije ničim lošim doprinjela izbačena i izložena ponovnom stresu i epilepsijskom napadaju  nam je opomena da se premalo bavimo edukacijom i destigmatizacijom ljudi koji su vrijedni, dobri i pametni ali imaju manji prag za podražaj moždanih stanica i dobiju epilepsijski napadaj ranije nego što bi ga dobila većina ljudi. Mogu biti sve, roditelji, bake i djedovi, radnici i sveučilišni profesori. Moramo na fakultetima učiti o integraciji bolesnih u sustav, njihovom mjestu u obitelji, zajednici,radnim sredinama.

Irena Dragičević

Doktore, hitno!