//Mr. sc. Krešimir Čaljkušić, dr. med. specijalist neurolog, subspecijalist intenzivne medicine

Mr. sc. Krešimir Čaljkušić, dr. med. specijalist neurolog, subspecijalist intenzivne medicine

„Mr. sc. Krešimir Čaljkušić, dr. med. specijalist neurolog, subspecijalist intenzivne medicine, Klinika za neurologiju KBC Split; predsjednik Pododbora za zdravstvo GO HDZ Split“

 

 

*Kakvo je stanje hrvatskog zdravstva, prema Vašem mišljenju? Treba li nešto mijenjati?

-Iskreno, kao liječnik, kao na neki način politički izložena i javna osoba, ali i kao  korisnik zdravstva i bolesnik ovo je pitanje na koje ne mogu jednostavno odgovoriti “da” ili “ne”.

 Naime, kao liječnik sam jako puno uložio u sebe, odricao se i odričem se svog mira, komoda i vremena provedenog s obitelji i prijateljima, a istodobno nisam dovoljno plaćen da bi to na neki način bilo “lakše izdržati”.  Izloženi smo svakodnevnom stresu, izazovima, napadima i kritikama, a istodobno i sve veći broj bolesnih dolazi direktno u bolnicu jer sustav to omogućuje. Pogotovo osobe koje su javnim, političkim  djelovanjem izložene više osjete taj pritisak.  

Kao bolesnik i korisnik vidim da su liste sve dulje i da se kvaliteta pregleda ponekad ruši pred kvantitetom – sve je više posla, a sve manje se razgovara s bolesnicima. Administracija buja i unatoč informatizaciji sve je nekako kaotično ponekad.

Odmah ću reći – treba razgovarati u dobroj vjeri i ego ostaviti iza vrata. Racionalizirati troškove gdje nisu potrebni i pojačati edukaciju i preventivu. Raditi na kontroli kvalitete rada liječnika i svih u zdravstvu ali istodobno i povećati broj zaposlenih u direktnom radu s bolesnicima.

Bolesnike i korisnike, s druge strane, educirati da nepotrebnim trošenjem zdravstvenog novca zakidaju potrebite. Evo kako: nepoštivajući vlastito zdravlje- štetnim navikama (pušenje, alkohol, prejedanje i tjelesna i umna neaktivnost) dovode se u direktnu opasnost. Stvaraju bolest, zatrpavaju sustav i stvore trošak liječenja kojim bi se moglo liječiti druge osobe.

Koje bi to osiguranje vozila toleriralo da vozite s izlizanim gumama, pijani po kiši i brzo a da vam nakon što ste počinili nezgodu osiguranje plati trošak popravka vozila?!

Kazniti novčano one koji ne dolaze na preglede, a zapisali su se, a ne otkažu na vrijeme ili su se zapisali na više mjesta.

 

*Kakvo je stanje u splitskoj bolnici? Znamo da joj gravitira milijun stanovnika. Može li trenutačnim kadrom i opremom zadovoljiti sve potrebe ili i tu treba nešto mijenjati?

-To je pitanje na koje sam većim dijelom odgovorio u svom prethodnom odgovoru o stanju u zdravstvu, a za konkretno pitanje o KBC Split morate pitati Ravnatelja jer bez njegove suglasnosti ne mogu dati odgovor.

 

*Svjedoci smo da nam liječnici i medicinske sestre odlaze u inozemstvo. Jesu li razlog samo plaće ili je i nešto drugo po srijedi?

-Vidite… kad igrač Hajduka ode u Real, Barcelonu , Milan ili neki drugi europski klub za 10 do 100 puta veći novac,onda je to normalno i nitko se ne zabrinjava. Ti klubovi su bogatiji od Hajduka i to mogu.

Tako su i te europske i svjetske bolnice bogatije od naših, njihov zdravstveni sustav bogatiji od našeg i mogu liječnicima ponuditi puno više novca. A svi smo tu ipak poglavito profesionalci koji od te plaće živimo ali i ulažemo u sebe. I ipak ne možemo to bez novca.  No nije nikako plaća i novac presudan barem ne uvijek!

Većina liječnika je nezadovoljna sredinom u kojoj radi, pokatkad nepravdom i nepoštivanjem radnika, a protekcijom onih koji to nisu. Ukratko, svime onim što sam kao loše naveo u prvom odgovoru.

Možemo li mi naše “kapitalce” zadržati ovdje tako da im platimo više, one koji imaju više bolesnika i zbog kojih bolesnici dolaze upravo u tu bolnicu stimuliramo nečim…? Ne može se u zdravstvu baš sve mjeriti jer postoje poslovi kao npr. vođenje odjelnih bolesnika koji su jako teški, a to zahtijeva više vremena od cijelog ambulantnog pogona tog dana. Postoje pretrage koje su jako komplicirane i puno više vremena traže od onih koje sestra izvede, a liječnik interpretira. No, ako na odjelu funkcioniramo kao jedinstvena cjelina i kao tim i ako svaki član da svoj maksimum ili barem ne “zabušava” i radi u okviru svojih mogućnosti, onda ćemo svi na kraju dati jednak doprinos funkcioniranju odjela, klinike, bolnice, države.

 

*Jeste li Vi zadovoljni svojim statusom, karijerom liječnika u Hrvatskoj, Dalmaciji, Splitu?

-Samim tim što sam još tu i radim znači da jesam i da vjerujem da unatoč svim ovim zapažanjima koja sam naveo vjerujem da će sustav profunkcionirati i da će biti bolje.

 

*U Dalmaciji već godinama nedostaje ginekologa, pedijatara, radiologa. Problem je dosegao svoj vrhunac i za njegovo rješavanje morat ćemo, prema svemu sudeći, pričekati dovršetak specijalizacije nekih novih naraštaja liječnika. Istovremeno Splitsko-dalmatinska županija provodi projekt, „Tu je tvoj dom!“, kojim želi zadržati, odnosno vratiti stanovništvo u Dalmatinsku zagoru. Kako premostiti ovaj jaz?

-Ne može se višegodišnja kadrovska devastacija preko noći riješiti. Očito se radilo stihijski i neplanski na primanju specijalizanata i vrlo restriktivno a osim toga, poslani su u mirovinu ljudi koji su izvrsni stručnjaci i koji bi još radili da su mogli. I istodobno su mogli educirati nove stručnjake. A osim toga; zašto ne u taj projekt zadržavanja ljudi  uključiti i deficitarna zanimanja. Odnosno baš te struke koje nam fale. Platiti i omogućiti dolazak tih kolega iz drugih sredina za dobre uvjete tamo gdje fale. Naravno poštujući potrebe njihovih sredina i ne narušavajući sigurnost stanovnika tamo.

 

*Dom zdravlja nam je u jako lošem stanju. Liječnici se neprekidno bune. Kako taj problem riješiti?

-Imamo sada izabranog ravnatelja DZ SDŽ dr. Marka Rađu i treba ga pustiti da iznese svoju strategiju, pomoći mu i pratiti njegov rad i na vrijeme korigirati ako treba.

 

*Posljednjih godina žustro se zalažete za prava braniteljske populacije. Nažalost, svjedoci smo kako branitelji umiru premladi. Što je to što ih „ubija“? Kakvo je stanje u Dalmaciji? Što je to na što želite posebno upozoriti?

-Vjerujem da se svi zdravstveni djelatnici s poštovanjem i iskreno brinu za one koji su život i zdravlje utkali u temelj Domovine. Briga o braniteljskoj populaciji mora biti stalna i aktivna. Mislim da je sada dobro organizirana i da su branitelji koliko je to moguće dobro zbrinuti. Barem većina. Puno je udruga branitelja, puno je različitih skupina i oni svi imaju svoje zahtjeve od sustava javnog zdravstva, ovisno o svojim tjelesnim, duševnim i socijalnim posljedicama Domovinskog rata.

Ne želim razgovarati o tzv. lažnim braniteljima, nemam konkretne spoznaje o tome i mislim da je onima koji o tome nešto znaju bolje ići na nadležna tijela i prijaviti ih nego čestite branitelje stavljati u tu grupu.

Branitelji su požrtvovni i razumni ljudi od kojih bi većina da ih se pita ponovno isto učinila u istim povijesnim okolnostima i treba im iskreno pristupiti i objasniti što im možemo u kojem trenutku pružiti i oni sve prihvate. Da budem jasniji… branitelji ne traže protekcije ni diskriminaciju ostalih. Traže samo poštivanje njihove žrtve i doprinosa u stvaranju države i pomoć pri rješavanju problema jer su često ozbiljno bolesni. Nitko od njih, ili barem ne većina, ne smatraju invalidnost i bolest svojim zanimanjem i ne manipuliraju time ali iskreno su žalosni pa i dekompenzirani kada ih se diskriminira ili im se omalovažava doprinos.

Primijetio sam da su najtužniji i često nemaju volju za životom kada im djeca nemaju posao i kada idu u inozemstvo i onda im kažu “ti si lud šta si iša u rat” , “ko te tira” ili “koji si ti branitelj kad me ne možeš zaposlit” . To ih boli više nego geler ili četnički udarci.

 

*Liječnik ste i svakodnevno spašavate ljudske živote. Međutim, među Vašim pacijentima ima onih čije je stanje neizlječivo, odnosno simptomi bolesti su trajni i neugodni. Kako pomažete takvim pacijentima da se uklope u društvo, da se nose sa svojom bolešću u javnosti? Naime, nedavno smo svjedočili kako je djevojku s epilepsijom, radi  bolesti, iz stana izbacio njezin stanodavac. Brojni su slični slučajevi koji nisu dosjepli do javnosti. Kako se boriti s predrasudama?

– Iako ne volim komentirati tuđe nevolje bez da znam sve činjenice, a poglavito ne uvlačiti se odmah u priču o toleranciji i društvu u cjelini kao neki, jer bi nas to odvelo ko zna gdje (možda i do pitanja trebamo li sve u društvu tolerirati), ovaj zaista tužan događaj djevojke Ele koja je  svog stanja kojem nije ničim lošim doprinjela izbačena i izložena ponovnom stresu i epilepsijskom napadaju  nam je opomena da se premalo bavimo edukacijom i destigmatizacijom ljudi koji su vrijedni, dobri i pametni ali imaju manji prag za podražaj moždanih stanica i dobiju epilepsijski napadaj ranije nego što bi ga dobila većina ljudi. Mogu biti sve, roditelji, bake i djedovi, radnici i sveučilišni profesori. Moramo na fakultetima učiti o integraciji bolesnih u sustav, njihovom mjestu u obitelji, zajednici,radnim sredinama.

Irena Dragičević

Doktore, hitno!