//Dr. med. Sara Medved, specijalizantica psihijatrije  

Dr. med. Sara Medved, specijalizantica psihijatrije  

“Dr. med. Sara Medved, specijalizantica psihijatrije”

 

 *Zbog čega ste izabrali baš psihijatriju?

-Psihijatrija je izrazito uključiva, neosuđujuća i sagledava osobu u biološkom, psihološkim i socijalnom kontekstu u većoj mjeri nego ostale struke. Osim toga, vrlo je propulzivno istraživačko polje i mnogo toga nam je još nedovoljno otkriveno. Psihijatrijski bolesnici su pak vrlo kompleksni, često boluju od drugih bolesti (komorbiditeta) i imaju teškoće svakodnevnog funkcioniranja. Koliko smo zaista pomogli osobi ako smo mu/joj dali lijek za nesanicu, a on/a se na poslu ne može koncentrirati, ne može sudjelovati u kućanskim poslovima i brinuti o djeci? Psihijatrija promatra sveobuhvatno funkcioniranje u svakodnevnim obavezama i tako ne utječe samo na pojedinca već i na cijelu zajednicu. Kroz svoj rad tijekom staža i oko dvije godine u izvanbolničkoj hitnoj službi susrela sam se s mnogim životnim pričama. Tada sam uvidjela da su naši međuljudski odnosi ponekad važniji od svih medicinskih dostignuća i da su dobri, stabilni odnosi vrlo često ključ dobre kvalitete života. Vrlo je teško očekivati dobru sveopću brigu za zdravlje ako su neke od psihičkih funkcija narušene, a i najmanja disharmonija psihičkog stanja može imati velike reperkusije na život bolesnika.

 

*Živite i radite u Zagrebu. U kakvom je stanju zagrebački zdravstveni sustav? Kakva je situacija u bolnicama kojima gravitiraju milijuni stanovnika?

-Grad Zagreb ima kompleksnu mrežu zdravstvene zaštite i objedinjeni hitni prijemi su često prva linija gdje pacijenti dođu zatražiti pomoć. Time se preskače primarna zdravstvena zaštita i zaobilazi važna karika, tzv. gate keeperi sustava. To uvelike opterećuje velike bolničke sustave koji bi se trebali baviti visoko specijaliziranim zdravstvenim postupcima. Bolnički sustavi čine znatan dio financijskih izdvajanja u zdravstvu, iako je svjetska tendencija smanjenja broja bolničkih kreveta. Nedovoljan naglasak se daje na izvanbolničkoj skrbi, a time bi se smanjila skupa bolnička skrb.

 

*Po Vama, kakva je situcija, općenito u hrvatskom zdravstvu?

-Svjedoci smo pomalo paradoksalnih događaja u zdravstvu. S jedne strane imamo česte primjere nefunkcionalnog sustava; velike liste čekanja, troškovi i dugovanja zdravstvenih ustanova, manjak medicinskog i nemedicinskog osoblja i slično. S druge strane čitamo o svjetskim uspjesima u transplantaciji organa, novim kirurškim tehnikama i mogućnostima. Naizgled se dobiva dojam da uspjeh liječenja ponekad ovisi najviše o entuzijazmu osoba koje skrbe o bolesniku, a ne o dobro organiziranom sustavu gdje su greške iznimke. Vrlo je teško donijeti jednoznačan sud o hrvatskom zdravstvu, budući da usluga ipak uvelike ovisi o tome gdje živite i što vam je dostupno. Briga o zdravlju, promocija zdravlja, prevencija bolesti, liječenje, rehabilitacija i palijativna skrb trebali bi biti jednako uspješni i dostupni u svim krajevima Hrvatske, međutim vidimo da to nije tako. Procijepljenost djece nije svugdje ista, dostupnost specijaliste se razlike od županije do županije, a zlatni sat je lakše provesti u Zagrebu nego na nekom od otoka srednje Dalmacije. Stoga mislim da je nažalost najiskreniji odgovor na pitanje kakva je situacija u hrvatskom zdravstvu: kako za koga.

 

*Kao mlada liječnica, kako gledate na sve učestalije odlaženje hrvatskih liječnika i medicinskih sestara u inozemstvo?

-Iako mi odlazak kolega, ali i prijatelja, u inozemstvo izaziva zabrinutost, razumijem ih. Prilike koje se u drugim državama mogu steći su mnogo veće, a ulazak Hrvatske u Europsku uniju potiče mobilnost mladih. Prema HLK-u više od 1600 liječnika je u odlasku. Smatram to simptomom stanja u hrvatskom zdravstvu i društvu općenito. Mladi odlaze iz nužde i potrebe za daljnjim napretkom, a svjedoci smo kako se rad mladih podupire većinom na formalnoj, ali ne i provedbenoj razini. Mlade liječnike treba stimulirati na specijalizacije u manje atraktivnim sredinama, treba ulagati u njihovo znanje i vještine, poticati zdravu radnu okolinu i omogućavati napredovanje sukladno dostignućima, kako stručno tako i akademsko. Zadovoljstvo poslom nije uvjetovano samo plaćom, već primjerice spremnosti ustavne da specijalizanta pošalje na edukaciju ili tečaj, podmiri mu troškove sudjelovanja na međunarodnim kongresima, motivira ga u istraživačkom radu i slično. Odlazak liječnika i medicinskih sestara i tehničara uzrokovat će velike poteškoće u radu, ali ne smijemo za to okrivljavati one koje odlaze, već one koji imaju mogućnost utjecati na poboljšanje uvjeta rada, a to ne čine.

 

*Vratimo se malo vašoj specijalizaciji. Činjenica je da Hrvati rijetko traže pomoć psihijatra? Što je tomu uzrok?

-Psihijatrijske bolesti u Hrvatskoj su i dalje pod velikom stigmom. Tome doprinosi više razloga, a najviše neznanje. Često se psihijatrijske bolesnike predstavlja kao opasnima za društvo, a bolestima kao neizlječivima i stalno prisutnima.  Stigmatizacija obeshrabruje osobe da zatraže pomoć, čak i kada primijete promjene u nečijem ponašanju ili raspoloženju. Promjene pripisuju vanjskim faktorima uz komentar „proći će ga/ju brzo“. Osviještenost za brigu o vlastitom mentalnom zdravlju je u Hrvatskoj na vrlo niskoj razini. Tu ne podrazumijevam psihijatrijske preglede već razgovore s liječnikom, psihologom, pa čak i razgovore unutar obitelji. Postoje neki uvriježeni stereotipi koji pogoduju takvoj situaciji, primjerice dječake se uči da moraju uvijek „biti jaki“, da „ne smiju plakati“, a za djevojčice se govori da su uvijek „osjetljivije“. Djecu se ne potiče na razgovor o emocijama, ne potiče ih se da s roditeljima podijele kako se osjećaju, da li ih ti osjećaju zbunjuju, kako da se s njima nose i što da naprave. Roditelje se pak ne potiče da djecu to propitkuju, a često i oni međusobno ne znaju kvalitetno razgovarati. Upravo manjak komunikacije i razumijevanja vlastitih osjećaja vodi u začarani krug i tek kada poteškoće postanu prevelike, osoba se javlja stručnjaku za pomoć. Bolja briga za mentalno zdravlje, odnosno održavanje mentalne higijene predstavlja temelj za cjelokupno duševno zdravlje.

 

*Nedavno smo u Splitu svjedočili neugodnoj situaciji kada je stanodavac podstanarku izbacio na ulicu zbog epileptičnog napadaja. Kako se boriti protiv predrasuda prema bolesti?

-Predrasuda ima nažalost mnogo. Prema pisanjima medija, primjer koji ste izdvojili je poražavajući; mlada djevojka kojoj stanodavac na vrlo neugodan način raskida dogovor o najmu tijekom rada u Splitu, a zbog „nelagode“ dolaska hitne pomoći uslijed epileptičkog napada.

Nažalost, predrasude proizlaze iz neznanja i često vode diskriminaciji. U populaciji pacijenata predrasude su vrlo česte. Stigma koja proizlazi uvelike narušava kvalitetu života bolesnika, ali i utječe na kasno prepoznavanje i dijagnosticiranje te liječenje poremećaja. Naime, stigma koja prati određena stanja uvelike dovodi do zanemarivanja nekih od prvih simptoma bolesti, a time i umanjuje mogućnosti liječenja. Stigma je česta i u medijima, gdje se primjerice psihijatrijske bolesnike većinom spominje u kontekstu činjenja kriminalnih radnji, ali stigmatizacije je česta i unutar zdravstvenih sistema, od strane samih djelatnika. Stigma proizlazi iz neznanja i nerazumijevanja; psihičke bolesti nisu zarazne, ne govore ništa o načinu života osobe, o njegovim ranijim postupcima, ne čine ga manje sposobnim, manje vrijednim i nepredvidljivijim. Međutim, izgleda da moramo još mnogo raditi kako bi smanjili stigmu u društvu.

 

*Upravo ovo pitanje, zaštite ljudskih prava, jedno je od onih kojim se bavite u Vašoj udruzi, Pokret. Koji su Vaši ciljevi, što sve sadrži Vaš program?

 -Udruga Pokret osnovana je u rujnu 2018. godine sa željom razvoja platforme mladih koji će aktivno participirati u civilnom sektoru. Pokretu je glavno područje djelovanja poticanje i unaprjeđivanje demokratske i političke kulture s ciljem zaštite ljudskih prava i razvoja progresivnog i tolerantnog društva. Koncept očuvanja i važnosti ljudskih prava recentno je u mnogočemu preispitivan, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Posljednje FES-ovo istraživanje Hrvatskoj oslikava mlade kao građane željne autoritarne vlasti uz nisku političku participaciju i gotovo iznimno prisustvovanje građanskim akcijama, bez prihvaćanja ljudskih prava kao društveno političku vrijednost. Međutim, uvažavanje ljudskih prava jedno je od temelja društvenog napretka, poglavito u kontekstu članstva Hrvatske u Europskoj uniji.

Ponekad se radi o evidentnim ugrozama ljudskih prava, poput prava radnika, prava vlasništva ili prava na slobodu, ali ponekad su te ugroze diskretne. Uz potporu Grada Zagreba Pokret je osigurao financijska sredstva za provedbu aktivnosti „Ljudska prava danas“ koja će u glavni fokus postaviti upravo nužnost ljudskih prava u kontekstu aktualne društvene situacije. U okviru aktivnosti će se postaviti dvije umjetničke intervencije, odnosno prostorne i vizualne instalacije u centru grada Zagreba koje će sve prolaznike potaknuti na razmišljanje o vrijednostima i nužnosti očuvanja ljudskih prava.

 

*Osim što ste liječnica, aktivistica, bavite se i politikom. Članicom ste SDP-a. Zašto ste se odlučili upustiti u tu „avanturu“? Zašto se liječnici „vole“ baviti politikom?

-U svakodnevnom životu i poslu ne volim isticati stranačku pripadnost. Naime, smatram da liječnici moraju prije svega biti tolerantni i nadasve uključivi te pristupati svakom pacijentu jednako. Međutim, budući da ste to spomenuli, još sam kao studentica uvidjela da moja načela i svjetonazor pripadaju političkoj grupaciji lijevog centra. U principe slobode, jednakosti i solidarnosti čvrsto vjerujem i danas. Dapače, aktivizam i volonterizam tijekom više od 10 godina mi to i potvrđuje. Tajna veza liječnika i politike je u neku ruku prirodna; altruistična želja pomoći drugome. Pitanje je naravno u kojoj mjeri se takva želja kroz politiku može ostvariti, a koliko je samo fantazmatske naravi. Naime, politika je mnogo više od altruizma i osoba se često suočava s potrebom kršenja vlastitih vrijednosnih normi koje su joj više, ili pak manje prihvatljive. Stoga je vrlo važno u politiku ući jasnih stavova i ciljeva, kako oni ne bi podlijegali nekim vanjskim utjecajima. Neki ističu i ostale motive, poput ostvarenja narcističkih želja i želja za moći. Sve profesije imaju neke intrinzične i ekstrinzične motive te je vrlo teško univerzalno odgovoriti zašto su liječnici u politici. Smatram da ništa nije dobro raditi polovično, već da moramo biti samokritični i znati procijeniti što je van našeg dometa. Najgore što se može dogoditi je da budete najbolji liječnik među političarima i najbolji političar među liječnicima, jer onda niti jednu stvar ne radite dovoljno dobro.

Irena Dragičević

Doktore, hitno!