“Medicinsko osoblje uvijek ima veliko srce!”
Do danas, mnogo je godina prošlo od završetka rata, no to u svima nama izaziva velike emocije. Mnogi su od nas napisali svoja svjedočanstva o strahotama Domovinskog rata u kojem su ginuli naši vojnici i civili. Ne smijemo zaboraviti da je u Domovinskom ratu svoj doprinos dalo i medicinsko osoblje o kojem se vrlo malo ili gotovo nikako ne govori.
Medicinske sestre, bile su te koje su svojim znanjem pomagale svima koji su bili u ratnim područjima. Uloga medicinske sestre i tehničara vrlo je značajna i danas u liječenju branitelja. Da bi sestre mogle pružati odgovarajuću zdravstvenu njegu našim braniteljima, koji su mahom invalidi, moraju imati ogromno veliko znanje. Te bolesti nisu samo PTSP-to su kompleksne bolesti i da bi se to moglo zbrinjavati na adekvatan način, uistinu moraju kontinuirano raditi na sebi i stjecati znanja.
U vrijeme Domovinskog rata osobno sam radila u jednoj od zagrebačkih bolnica. Noćna dežurstva bila su izuzetno teška, iscrpljujuća, što fizički tako i psihički. Helikopteri su nadlijetali bolnicu, a ranjenici su pristizali tijekom cijele noći te redom zbrinjavani. Miris krvi širio se posvuda, a zapomaganje ranjenika tek je nečujno na trenutke umuknulo.
Danas mogu reći, dali smo sve najbolje od sebe, prvo znanje, iskustvo, gušeći u sebi bol za čovjekom dijeleći njegovu patnju i sudbinu njegove obitelji. Medicinske sestre skupa sa mnom, uistinu, uz svoju profesionalnosti, našim borcima bile su sestre i majke. Za moje radne kolegice i mene, ranjenici su bili druga obitelj. Svi smo živjeli za ono sutra, a to je povratak borca u novi spašeni život. Težina bolničkog liječenja svakom od njih bila je zamijenjena ljubaznošću, strpljivošću osoblja, brigom o njegovom cjelokupnom zdravlju.
Za vrijeme Domovinskog rata radila sam u bolnici, ali uključila sam se i u rad Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Često se događalo da onako umorna od noćnog dežurstva nastavim raditi dalje. Odlazila sam s ekipom liječnice Dubravke Ružički i vozačem caritasovog kombija na teren Vojnić-Gvozd-Maljevac-Velika Kladuša. Na tom velikom području živjelo je življe trojnog identiteta i težina ratne strahote osjećala se posvuda i nosila sobom velike žrtve. Događalo se da nas zaustavi paljba neprijateljskih zasjeda, a često se nije znalo tko puca od vojske na nas. Civili su trebali našu pomoć u lijekovima, hrani i odjeći. Tako smo silno željeli pomoći tom ispaćenom narodu, tom siromaštvu ublažiti težinu stradanja. Nesebično smo i bez straha pružale svaka svoje stečeno znanje, razmjenjivale ga, a sve u svrhu da čovjek preživi. Nismo gledali da li je to Srbin, Musliman ili Hrvat. To je naša krvlju natopljena zemlja Hrvatska. Zemlja koju su pojedinci izdali, a neprijatelji izvršili agresiju na istu.
Ne mogu a da ne spomenem, da je RKT Crkva činila sve kako bi primjerom pravog kršćanina cijenila svačiji život, vjerovala i praštala svom neprijatelju. Nesebično pomagala i vjernički se nosila prema svakom pojedincu koji je u potrebi, po principu života kojeg je propovijedao sam Isus Krist. I danas po tome se prepoznaje naš narod: s Kristom i našom šahovnicom spreman je uvijek izboriti sve pobjede.
Kako bi pomogli izbjegli hrvatski narod lijekovima i svime što im je bilo nužno potrebno za život, prelazili smo granicu Bosne, a da pritom nismo strahovali za svoje živote. U pograničnom mjestu Šmrekovac, osim naših Hrvata, bilo je i muslimanskog življa kojem smo pomogli. Njihova radost i riječi zahvale bile su vrijedne naše žrtve. Rat je bjesnio, uzimao živote, a mi smo ih pokušali ujediniti u dobru i istinskom humanizmu. Naš sanitetski materijal, lijekovi, hrana i odjeća prvo su bili smješteni u jednoj polu-razrušenoj srpskoj kući, a onda smo ih preselili u džamiju, pogranično selo Maljevac. Tada je, u tom mjestu, bio na dužnosti imam Durmić (sada je na dužnosti Cazinu!).
Imao je on problema sa svojim narodom, bolje rečeno ograničenim osobama, koji su pokušali zapaliti hrvatsku zastavu u Maljevcu i narušiti mir, te time zaustavit našu humanitarno-zdravstvenu pomoć. Njegov čvrsti, odlučni stav da zaustavi sve što širi tenzije zla, postavio je stražu i sačuvao objekt. Tim primjerom čovjeka koji je druge monoteističke vjere dokazao je, da je čovjekov život i ljubav prema čovjeku jedna od vrednota, te u ime toga treba čuvat mir i poštivat zemlju u kojoj se živi.
Pomagao nam je na razne načine kako bi i na bosanskom teritoriju uz naš izbjegli narod pomagali i njihov. Jednom riječju bio je i ostao veliki čovjek.
To su moja ratna iskustva kojih se često u noćima sjetim, pa mi toplina obuzme srce, a hladnoća se i danas uvuče pod kožu. Zima je bila oštra i iscrpljenost velika, no medicinsko osoblje ima uvijek veliko hrabro srce.
Med. sr. i dipl. teolog Ana El-Zein
Doktore, hitno!
