//Predrag Fred Matić, zastupnik u Europskom parlamentu

Predrag Fred Matić, zastupnik u Europskom parlamentu

 

“Prema zadnjem indeksu rodne ravnopravnosti Hrvatska se nalazi na 22. mjestu u EU”

 

-U Europskom parlamentu odabrani ste, među ostalim, i u Odbor za ljudska prava i ravnopravnost spolova. Nije tajna kako je u Hrvatskoj ravnopravnost spolova na vrlo niskoj razini. Što možete Vi, iz Europskog parlamenta učiniti da se to u Hrvatskoj promijeni?

*Odbor za ženska prava i ravnopravnost spolova, odnosno skraćeno FEMM Committee, je svakako jedan od Odbora u EP-u koji sam želio te sam izuzetno sretan i ponosan što sam jedan od članova europskih socijaldemokrata koji će djelovati kroz ovaj Odbor. Iako se čini drugačijim od tema kojima sam se bavio u Hrvatskoj, rodnu ravnopravnost smatram jednom od temeljnih vrijednosti društva te nedvojbeno zagovaram tezu da bez rodne ravnopravnosti nema ni društvenog napretka. I, nažalost u pravu ste, u Hrvatskoj je rodna ravnopravnost na nižoj razini od željene ili očekivane. Prema zadnjem indeksu rodne ravnopravnosti, kojeg mjeri i provodi Europski institut za rodnu ravnopravnost, Hrvatska se nalazi na 22.mjestu u EU te nam indeks rodne ravnopravnosti iznosi 55.6 od mogućih 100 (potpuna rodna ravnopravnost), a što je značajno niže od prosjeka EU. Iz te brojke je vidljivo kako je potrebno još mnogo rada i napora kako bismo ostvarili napredak, no utješno je kako je Hrvatska jedna od zemalja koje su napravile najveći pomak, unatoč tome što se taj pomak odvija sporo.

Svoju ulogu u FEMM Odboru vidim prije svega u tome da doprinosim poboljšanju položaja žena u društvu, pružanju otpora pokretima koji nažalost bujaju diljem Europe i u Hrvatskoj, a imaju za cilj regresiju prava žena te na koncu zastupanje hrvatskih interesa u području rodne ravnopravnosti. Komuniciranje određenih tema s hrvatskom javnosti, otvaranje suradnje sa civilnim sektorom i organizacijama koje se već dugi niz godina bave ovom tematikom, tematska istraživanja, uspostava dijaloga sa različitim društvenim dionicima, promocijom primjera dobre prakse iz RH, ali i ukazivanje na neke negativne, regresivne trendove i pokrete koji su naša realnost te otpor prema istima, samo su neke od aktivnosti kojima planiram započeti svoj konkretni rad u sklopu FEMM-a. Veseli me i ponosan sam što je moj ured već organizirao sastanak sa aktivistkinjama i stručnjakinjama iz Hrvatske koje su već godinama vrlo aktivne u borbi za ženska prava te vjerujem kako će se razmjena informacija i suradnja nastaviti. Također, a obzirom na sudjelovanje kolegice Borzan u FEMM Odboru u prošlom mandatu, a koja je za isto dobila i Oscara za najbolju zastupnicu u Europskom parlamentu u tom području, nastavljam rad koji je Hrvatska već započela na ovom području.

-Osim što imaju znatno niže plaće od muškaraca, žene su diskriminirane i u svim drugim segmentima društvenog i privatnog života. Žrtvama su nasilja u obitelji, nakon razvoda najčešće ostaju s djecom pa se za alimentaciju bore godinama, osim što su osiromašene, kao razvedene izvrgnute su ruglu, posebno u “bogobojaznim” sredinama… Ukratko, žene u Hrvatskoj žrtvama su primitivizma kakvog u Europi nema više od 100 godina. Kako nam Europa može pomoći?

*Nažalost, svi negativni trendovi koje opisujete, nisu realnost samo za Hrvatsku već i za Europu. Posljednjih godina postoji sve veći broj pokreta i organizacija koje predstavljaju takozvani „konzervativni“ dio društva, no činjenica je da neki od tih pokreta djeluju isključivo unutar patrijarhalnih obrazaca ponašanja koji za cilj imaju re-tradicionalizaciju uloge žene, a što je nedvojbeno štetno ne samo za žene diljem Europe već i za cijelo društvo. Ti obrasci su pod utjecajem patrijarhata, rodne stereotipizacije i nametanja zastarjelih rodnih uloga koji dominantno zastupaju tezu da je ženi primarno mjesto kod kuće, a i kada izađe na tržište rada – taj njen rad vrijedi manje od rada koji obavljaju muškarci. Takve teze vidljive su svakodnevno, utjecaj zastarjelih patrijarhalnih vrijednosti je snažan, a strahujem da se hrvatsko društvo sve teže bori s time. Posljedice su vidljive; od strašnog nasilja, diskriminacije, uskraćivanja određenih usluga ženama, podcjenjivanja žena, donošenje neobjašnjivih mjera i politika, a pritom bivajući dugoročno štetne za žene diljem Hrvatske. Činjenica koja posebno plaši i zabrinjava te traži pažnju cjelokupne hrvatske javnosti jesu posljednji slučajevi nasilja nad ženama. Slučaj koji se nedavno dogodio u Zadru gdje je nekolicina mladića višestruko i tijekom duljeg vremena silovalo, zlostavljalo i ucjenjivalo maloljetnu djevojku govori o tome koliko je hrvatsko društvo podbacilo. Žrtva koja je proživjela ne samo seksualno nasilje već i institucionalno nasilje od strane pravosudnog sustava, je ostala sama i nezaštićena u situaciji kada su sve odgovorne službe trebale i morale prikladnije reagirati. To je samo jedan od primjera gdje je vidljivo kako položaj žena i djevojaka u Hrvatskoj nije na zadovoljavajućoj razini. Kroz svoje zakonodavstvo, Europska unija može i treba odrediti smjer u kojem će se kretati, a rodna ravnopravnost je, deklaratorno, visoko na dnevnom radu u novoj Komisiji o kojoj ćemo uskoro glasati. Imenovanjem Povjerenice za jednakost, nova predsjednica Europske komisije pokazala je posvećenost ovoj temi te očekujem kako će u ovom mandatu teme o kojima pričamo biti visoko na listi prioriteta. Europska unija ne može i ne smije dozvoliti regresiju prava žena i vraćanje u neko mračno doba, a sve potaknuto i vođeno netransparentnim organizacijama i pojedincima koji su glasni, dobro umreženi i usmjereni na postizanje svog cilja re – tradicionalizacije i ekstremizacije europskog društva. To im ne možemo i ne smijemo dozvoliti.  

-Ratificirali smo Istanbulsku konvenciju ali je činjenica kako se ona ne provodi na lokalnoj razini u Hrvatskoj, odnosno županije još uvijek nisu formirale tijela koja su dužna brinuti o njezinoj provedbi.

*Kako to obično biva sa trenutnom vlasti u Hrvatskoj, papir sve trpi. Ratifikacijom Istanbulske konvencije nije stvar završena, kako vladajući prikazuju, već je rad na ovom području tek počeo. Implementacija Konvencije je ozbiljan, dugotrajan proces koji je već trebao biti u punom jeku, no umjesto toga smo se doveli u situaciju da nemamo uspostavljena niti institucionalna tijela koja bi o implementaciji trebala odlučivati. Ono što dodatno brine jest činjenica da nam se događaju strašni slučajevi nasilja nad ženama i djevojkama, a da pritom u provedbi postupaka u tim slučajevima, Hrvatska ne poštuje i ne provodi odredbe Istanbulske konvencije. Ono što mogu zaključiti, a što je bilo vidljivo i tijekom mučnog procesa unutarstranačke bitke u HDZ-u prilikom ratifikacije Konvencije, jest da je ona za vladajuću garnituru mrtvo slovo na papiru, praktična provedba u ovom trenu u potpunosti izostaje.

-U hrvatskim ljekarnama žene i djevojke moraju odgovoriti na upitnik otkrivajući privatne podatke o svojoj seksualnosti i reproduktivnom zdravlju kao uvjet za dobivanje hitne kontracepcije koja je dostupna bez recepta. Pojedini ljekarnici ne žele ni na „crveni“ recept izdati kontracepcijske tablete pozivajući se na „priziv savjesti“. Postoji li to u EU?

*U posljednje vrijeme sve su češće rasprave na temu seksualnih i reproduktivnih prava žena, no nažalost ne zato što želimo poboljšati taj aspekt legislative već zato što smo pod stalnim napadima i zahtjevima konzervativnih pokreta za ograničenjem i restrikcijom prava iz tog područja, što je nedopustivo i predstavlja veliki korak unazad. O prizivu savjesti govori se kao o pravu liječničke struke, no ja vas molim da u javnom diskursu počnemo koristiti termin koji mnogo bolje opisuje što taj čin jest, a to je uskraćivanje medicinske skrbi ženama, odnosno uskraćivanje prava na medicinsku uslugu zbog osobnih uvjerenja. Priziv savjesti kao takav implicira i da savjest imaju samo oni liječnici koji se istom koriste u svrhu priziva, a ostali da nemaju savjest. To je profesionalno nedopustivo. Medicinski prekid trudnoće pravo je svake žene i on je medicinska usluga i kao takav taj postupak mora biti omogućen. Što znači dostupan, besplatan i legalan. Sve češće pojave liječnika koji ne žele izvoditi taj postupak, kao i ljekarnik koji ne žele izdati kontracepcijske tablete, primjer su institucionalne represije nad ženama i regresije u području seksualnih i reproduktivnih prava što je duboko zabrinjavajuće.

-U posljednje vrijeme pred hrvatskim rodilištima ponovno su se počele okupljati „molitvene skupine“, koje mole da žene koje su odlučile abortirati, to ne učine. U bolnicama većina ginekologa ne obavlja pobačaje, pozivaju ć e se na „priziv savjesti“, dok u „fušu“ to bez savjesti rade za nekoliko tisuća kuna u privatnim klinikama.

*Evo, kao što sam prethodno govorio, apeliram na sve da prije svega umjesto priziva savjesti koristimo termin uskrata medicinske skrbi za žene, odnosno uskrata medicinske usluge zbog osobnih uvjerenja. O postupku medicinskog prekida trudnoće moj stav je jasan – mora biti besplatan i dostupan. To je zahtjev od kojeg moje kolegice i kolege iz SDP-a i ja ne možemo i nećemo odstupiti. Što se tiče organiziranih skupina koje mole ispred bolnice, to je evidentno vid pritiska na žene sa ciljem utjecaja na njihovu odluku o obavljanju postupka prekida trudnoće. Iako se na prvu čini benigno te čak čujemo komentare poput toga da nikome ne štete i da ih se pusti, ja vas uvjeravam da takve aktivnosti i grupe svakako štete. Ženama koje su vjerojatno donijele najtežu odluku u životu, sasvim sigurno ne može kao benigna grupa proći skupina koja prikazuje fotografije fetusa, koja govori i drži natpise o ubojstvu i koja provodi psihološki teror u ionako izuzetno teškoj situaciji. Smatram da je ta aktivnost neprimjerena i da joj nije mjesto u krugu bolnica.

-Kao ministar hrvatskih branitelja, borili ste se za njihova prava. Na kojoj je razini zdravstvena zaštita hrvatskih branitelja u Hrvatskoj i ima li Europa neki bolji recept za nas. Svjedočimo kako su u dnevnim novinama osmrtnice pune branitelja koji iz razno –raznih razloga umiru u 50-tim godinama života.

*Hrvatski branitelji suočeni su s različitim rizicima i problemima poput siromaštva, invaliditeta i bolesti, ali se mogu izdvojiti i kao posebno ranjiva skupina zbog dugotrajnih i teških posljedica proizašlih iz ratnog stradanja koje su nesumnjivo utjecale na njihovo zdravstveno stanje. Uz hrvatske ratne vojne invalide s najtežim stupnjem oštećenja organizma temeljem ranjavanja, ozljeda ili oboljenja, postoji niz drugih zdravstvenih i osobnih stanja koji narušavaju zdravlje branitelja, a kao posljedica rata. Također, važno je naglasiti, s obzirom na starenje populacije, očekuje se da će zdravstvene potrebe hrvatskih branitelja biti sve izraženije, posebice kod onih branitelja koji se nalaze i u teškoj socijalno-ekonomskoj situaciji i nemaju članova obitelji koji bi mogli za njih skrbiti i/ili pristup odgovarajućim uslugama. Iz tog razloga, revidiranje sustava zdravstvene zaštite za branitelje svakako je nužno.

Međutim, istaknuo bih kako niti jedna zemlja članica EU-a nema toliko razvijen sustav zaštite i skrbi za branitelje kao Hrvatska, uključujući i zdravstvenu zaštitu. Tijekom svog mandata bio sam izrazito posvećen zaštiti svih onih kojima je pomoć bila potrebna, a držim da su za poboljšanje položaja branitelja, a posljedično i pozitivnog utjecaja na zdravlje, reintegracija i reaktivacija na tržištu rada iznimno bitni faktori. To je smjer kojim je Ministarstvo išlo pod mojim mandatom. Nažalost, danas takvi programi nisu nastavljeni istim tempom te je fokus primarno na novčanim transferima unutar različitih područja skrbi, a što je dugoročno neodrživo. Branitelji su osjetljiva populacija, često podložna i manipulacijama, a to neki ljudi nažalost nerijetko iskorištavaju.

-Jedini ste zastupnik u Europskom parlamentu koji je preživio užase koncentracijskog logora. To stravično iskustvo zasigurno je ostavilo traga na Vama.  Kako ste to uspjeli preživjeti i nastaviti se boriti s traumama nakon rata? Gdje čovjek u takvim situacijama pronalazi snagu? Što biste savjetovali ljudima koji se nađu u teškoj psihičkoj i fizičkoj situaciji u životu?

*Činjenica je da je neprirodno svako živo biće lišiti slobode, a posebno čovjeka. Sloboda je osnovno ljudsko pravo. Mojim iskustvom u logoru sam se u potpunosti uvjerio u izreku „nada umire posljednja.“ U svim tim groznim trenucima koje smo moji suborci, prijatelji i ja proživljavali, nada je uvijek tinjala da će svako zlo proći. Posljedice rata su jasno vidljive kako kod mojih prijatelja tako i kod mene, ali izuzev tableta i terapije ljudima kojima je to zaista potrebno, smatram da je rad, uz društveni život i obitelj, najbolji lijek za sva traumatična iskustva. Čovjeku je najteže kad ostane sam, a branitelju, logorašu posebno jer im se stalno vraćaju te ružne uspomene i traumatična iskustva zbog kojih mnogi padaju u depresiju i nerijetko dižu ruku na sebe. Upravo zbog toga, poticanje na rad je najbolja terapija za zaborav tih ružnih uspomena. Primjera radi, za vrijeme svoga mandata nadogradio sam postojeći projekt braniteljskih zadruga u kojima se ljude potiče na uključivanje na tržište rada, a samim time se značajno eliminirao i stupanj depresije, alkoholizma i obiteljskog nasilja. S druge strane, ‘šatoraši’, ljudi koji su dijelili rovove sa zadrugarima, nisu se aktivno posvetili traženju poslova, svuda oko sebe vide neprijatelje države i još su nasilni. To je vrlo slikovit primjer ljudi iz iste grupe koji su odabrali različite životne puteve, jedni punu reintegraciju u društvo, a drugi konstantno proživljavanje prošlosti.

Po vlastitom iskustvu, svoja ratna sjećanja nikako nisam mogao potisnuti dok se nisam odlučio kreativno izraziti, u mom slučaju, napisati knjigu. Sva svoja sjećanja više nisam trebao zadržati u glavi, nego sam ih mogao predočiti na papiru. Oslobodio sam samog sebe pritiska i svakodnevnog gubljenja energije; sada knjiga pamti za mene. Znam za velik broj branitelja koji se vodio istim primjerom, pišući, slikajući ili baveći se ručnim radom. Ljudi koji su se reintegrirali te, uz manju ili veću pomoć institucija, sami sebe izveli na pravi put, unijeli su sreću u svoj život, život svojih obitelji i društva u cjelini.

Irena Dragičević

foto: Facebook

Doktore, hitno!