„Doktore, hitno! u Europskom parlamentu!“
*Dobitnica ste EU Oscara, Nagrade za najbolju europarlamentarku 2017. godine u kategoriji za ženska prava i ravnopravnost spolova. Koliko Vam je ta nagrada bila motivirajuća za daljnji rad u Europskom parlamentu?
-Apsolutno velika motivacija jer svatko od nas radi najviše i najbolje kako zna, no ne očekujući da ćeš za to biti nagrađen. Kada nagrada stigne znači da je netko primjetio tvoj rad do te mjere da ga je htio i nagraditi. To je svakome i veliki ponos i poticaj za dalje, no mora ga se shvatiti kao određenu obvezu. Ne možeš sada reći – dobio sam nagrdu i ništa ne raditi. Ja u ovom mandatu nisam mogla biti u tom odboru jer nije bilo mjesta za mene. Ustupila sam mjesto kolegi Fredu Matiću koji je bio izuzetno zainteresiran. Smatrala sam da bi bilo vrlo lijepo da muškarac bude član tog odbora. Opet ta nagrada, bez obzira što je iz tog segmenta, meni je poticaj za svaki drugi segment kojim se ja bavim.
*Nagradu ste posvetili svim ženama u EU, posebno onima u Hrvatskoj i na Balkanu i njihovoj svakodnevnoj borbi. U svom radu često ističete kako su ženska prava diljem Europske unije ugrožena, posebno loša situacija je u Hrvatskoj. Kako se boriti s tim gorućim problemom i što Vi iz perspektive Eurospkog parlamenta možete učiniti?
– Radi se o tome da mi u Europskom parlamentu donosimo brojna izvješća, rezolucije i poneke zakone koji se tiču ravnopravnosti spolova. Nažalost, većina njih nije zakonski obvezujuća. Služi kao određeni signal zemljama članicama što Europski parlament, kao jedna visoka institucija traži, odnosno kako bi trebalo urediti društvo u svakoj državi članici. Dio država članica vrlo ozbiljno prihvaća te odluke, no dio se oglušuje i to uglavnom konzervativnije zemlje. Tu prvenstveno mislim na Mađarsku i Poljsku, a nažalost, djelomično i na Hrvatsku. Mi u ovom trenutku imamo Vladu koja je načelno opredjeljena europski, progresivno, međutim u praksi to uopće tako ne funkcionira jer ta Vlada razmišlja o tome što će reći dio njezina biračkog tijela koji je izrazito konzervativan. Znači u strahu da ne izgube dio tih birača, rade određene ustupke koji unazađuju naše društvo, odnosno narušavaju ljudska prava. To je nešto što je meni neprihvatljivo ali to od ove Vlade ne očekujem da će se mijenjati. Da bismo imali neke stvarne promjene u tom smislu, treba mijenjati Vladu.
*Žene su posebno ugrožene na radu. I na taj problem upozoravate. Koliko Vas se daleko čuje?
-U Europskom parlamentu se jako puno o tome razgovara. Vrlo je česta tema to usklađivanje privatnog i poslovnog, mogućnosti napretka žena. Nažalost, tu dosta ima figa u džepu i različitih razmišljanja. Pa tako, primjerice, zakon kojim se trebalo regulirati učešće zemlja na upravljačkim pozicijama stoji na čekanju, već godinama. Znači, to je nešto što skandinavske zemlje provode kao najnormalniju stvar, a zemlje koje nisu do te mjere uznapredovale nisu zainteresirane da se takav zakon donosi s europske razine. One traže da to bude u ingerenciji svake države ali tu onda nema pomaka.
*U Hrvatskoj svjedočimo urušavanju zdravstvenog sustava, liječnici i medicinske sestre, tražeći bolje radne uvjete i veće plaće odlaze u druge zemlje članice Europske unije. Kako se na to gleda iz klupe Europskog parlamenta?
-Ja sam od početka govorila da ljudi iz Hrvatske, općenito ne samo u zdravstvenoj struci, odlaze prvenstveno zbog nepravde, a ne zbog novca. Primjer za to su liječnici koji imaju plaće koje, za hrvatske uvjete nisu toliko loše, u odnosu na druge, ali koje mogu zaraditi tek kada završe šest godina fakulteta, pa specijalizaciju, pa subspecijalizaciju… Odnosno, liječnik tek kada dođe u neku kasniju životnu dob može imati solidna primanja. Međutim, primanja nisu razlogom zbog kojeg liječnici odlaze. Zdravstveni radnici su mahom entuzijasti i oni ne traže toliko novac, koliko red u sustavu. Traže poštenje u napredovanju, mogućnosti napredovanja ukoliko si sposoban i željan napredovanja. Kod nas se to u startu zatire. Događa se da su šefovi odjela pojedinih klinika, politički podobni, nesposobni ljuti. I onda imate liječnika koji je sposoban i kojeg su u Europi spremni platiti suhim zlatom, a koji ne može doći do izražaja jer ima šefa koji je svjestan sposobnosti svog suradnika i gleda na svaki mogući način da ga onemogući u radu. E, to je ono što ljudima smeta, dakle ta mogućnost napredovanja i nekog poštenog pristupa poslu. To je problem koji tišti većinu zemalja Istočne Europe i zato su, primjerice u Češkoj podignuli plaće, znatno. Mislim da se u Hrvatskoj ovaj problem neće riješiti podizanjem plaća u zdravstvu jer on nije primarno financijske prirode, nego tog loše postavljenog cjelokupnog zdravstvenog sustava.
*Svjedočimo kako u Hrvatskoj liječnici ravnatelji bolnica, a ne ekonomisti. Treba li to mijenjati?
– Menadžeri su na vrhu bolnica, ali to ne znači da liječnik ne može biti dobar menadžer, koji se u tom pravcu i obrazovao. Medicina je specifična jer mnoge odluke koje imaju ekonomsku logiku nemaju zdravstvenu. Ja sam zagovornik onoga da liječnici ne trebaju brinuti o novcu. Njihov primarni interes treba biti zdravlje pojedinca. Kada počnete razmišljati o novcu onda postoji opasnost da vas to zavede u neki smjer koji nije za pacijenta dobar. Naravno da treba biti racionalan. Ne treba trošiti novac na lijekove i dijagnostiku koja nije potrebna samo zato što si to možeš priuštiti. Treba jako veliko znanje kako bi se u zdravstvenom sustavu radilo racionalno. U svakom slučaju to mora biti spoj između te dvije struke na način da je ili jedan glavni, a drugi odmah desna ruka ili obrnuto. Mi po tradiciji mislimo da to moraju biti liječnici koji će imati dobre ekonomske savjetnike. Međutim, to očigledno kod nas ne funkcionira budući da su bolnice u ogromnim dugovima. Evo banalnog primjera; vi u Zapadnoj Europi ne možete dobiti antibiotik, odnosno vrlo ćete ga teško dobiti. To nije zbog novca. Razlog tomu je strah od razvijanja otpornosti na antibiotike. Naime, posljednji antibiotik je izumljen i lansiran 1980. godine. Od tada nije izmišljeno ništa novo, a bakterije razvijaju otpornost. Znači neodgovornim postupanje, neznanjem se, s jedne strane troši novca ali ono što je daleko važnije dugoročno se ugrožava zdravlje ljudi. Kod nas, pak, antibiotik možete dobiti bez problema. Teško je tu pronaći određenu ravnotežu ali u svakom slučaju očito je da ekonomski postulati u našem zdravstvu očito ne funkcioniraju jer bolnice, kažem, iz dana u dan gomilaju dugove.
foto: Anja Prajninger
Eleonora Mandić
Doktore, hitno!
