//Poziv, a ne posao!

Poziv, a ne posao!

“U moru dezinformacija”

 

U jeku štrajkaških dana, raznoraznih istupa i prozivanja u medijima, iznošenja kojekakvih točnih, ali još više netočnih informacija, razmišljam o svom poslu.

Vjerojatno su svi upoznati sa zahtjevima sindikalista koji traže izjednačavanje osnovice, no kroz razgovor s ostalim kolegama, mogu reći da je za nas ovaj štrajk puno više. Ovo je, u prvom redu, naša borba za dostojanstvo.

U sustavu školstva radim 13-u godinu. Od tada se puno toga promijenilo. U prvom redu, promijenio se odnos roditelja i učenika prema nastavncima, drugačija su prava učenika, očekivanja roditelja, obveze nastavnika. Od ove školske godine krenula je i Škola za život. Način učenja i poučavanja, svi se slažemo- treba mijenjati, ali na ovaj način ne!

Imala sam sreće jer sam posao u struci pronašla samo par mjeseci nakon diplome. Znam neke kolegice i kolege koje godinama čekaju i, nažalost, još nisu dočekali stalno zaposlenje. Samo pet godina nakon što sam otišla iz svoje srednje škole, vratila sam se u istu, ali s “druge strane stola”. Sigurna sam da ću se zauvijek sjećati svojih prvih radnih dana kada su se miješali osjećaji zbunjenosti, straha, panike, ponosa.

Godine su brzo proletjele- priprema za polaganje stručnog ispita sada mi se čini kao davna prošlost, baš kao i matura. Uvođenjem Državne mature, moja je odgovornost još više porasla. 40- satno tjedno zaduženje, mnogo puta prijeđe taj broj. Bezbroj napisanih priprema, ponovnog čitanja lektirnih djela, ispravljanja zadaća, pisanih provjera, tjednih dežurstava, organiziranje raznih događaja na nivou škole, suradnja s vanjskim dionicima, razna izvanučionička nastava, projekti- to je ono što drugi, koji nisu u sustavu, ne vide i ne znaju. Neki će, možda, reći da i ne trebaju znati. Ali, ja mislim da trebaju! Trebaju znati kolika je odgovornost, ali za mene i čast, raditi s tim mladim ljudima.

Škola je, u prvom redu, odgojno- obrazovna ustanova. Da, mi ih i odgajamo i obrazujemo. Zato ne zaslužujemo takav odnos Premijera i Vlade, u prvom redu, ali ni osudu javnosti. Gotovo svake godine, strepimo zajedno s učenicima, iščekujući rezultate koji će odrediti njihov daljnji životni put. Razmišljamo jesu li dovoljno usvojili nastavne jednice, upozoravamo ih na vrijeme koje brzo prolazi. Često u slobodno vrijeme razmišljamo o njihovim ocjenama, neredovitom dolasku na nastavu, nedovoljnoj motiviranosti za rad. Tražimo uzroke, ali i rješenja. Teško im je ponekad objasniti da je ocjena važna jer i sami vide što se oko njih događa. Ni završeni fakultet nije jamstvo zaposlenja. Stalno trebamo balansirati jer oni moraju imati ideale. Sada su, zasigurno, u najljepšim godinama, bezbrižni i neopterećeni. Takvi bi trebali ostati što duže. Ali, treba ih i pripremiti za budućnost. Moraju znati što su odgovornost i rad jer će ubrzo oni postati stupovi našeg društva. Bezbroj im puta tijekom školovanja ponovim da je u životu 90% rad, a samo 10% talent. Bez obzira koliko dobri bili, rad se na kraju uvijek vrati. A, vrati se i nama. I to je ono što nam nijedna vlada, nijedan koeficijent ne može oduzeti. Kada nakon par godina sretnem neke svoje učenike, kao odrasle ljude, koji imaju svoje obitelji i poslove, ponos ispliva iznad svega. U njihovom osmijehu osjetim toplinu i iskrenost, a u stisku ruke emocije poštenog čovjeka. Sretna sam jer vidim da su nakon svih ocjena, kritika, testova, ispitivanja- oni  postali pravi ljudi. Ponos prevlada jer znam da sam i sama utkala jednu nit u njihov život.

A, to je puno važnije od onih 6,12%. To je ono što Premijer i Vlada ne razumiju. Učenicima, osim znanja i vještina, treba pružiti iskrenu emociju, pokazati im temeljne ljudske i društvene vrijednosti,a onda ih pustiti u život. Zato je ova struka poziv, a ne samo posao.

 

K.B.
Doktore, hitno!