Hipokratov duel (4): Pretilost djece

Hipokratov duel (4): Pretilost djece
D.H.

D.H.

Markić: „Svako treće dijete ima prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu“

 

Napretkom društva, znanosti i tehnologije, suzbijene su mnoge akutne bolesti vezane uz nedostatnu prehranu i infekcije. Stoga se posljednjih desetljeća prati porast učestalosti pobola i pomora od kroničnih nezaraznih bolesti, posebice kardiovaskularnih bolesti. Prekomjerna tjelesna masa i nepravilna prehrana, uz oskudnu tjelesnu aktivnost, važni su čimbenici rizika pa je važno poticanje zdravog načina života i prehrane u djece od najranije dobi. To je i ulaganje u budućnost obzirom da fizički aktivni mladi ljudi lakše usvajaju zdrav način života (npr. izbjegavanje duhana, alkohola i droga) te pokazuju veći uspjeh u školi.

 

Zabrinjavajući su podaci koji pokazuju porast učestalosti djece s prekomjernom tjelesnom masom s 13,2% na 20,9%, a onih s debljinom sa 7,6% na 14% u posljednjih desetak godina. Dakle, čak svako treće dijete ima prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu. Pretilost u djece uglavnom nastaje zbog nerazmjera između povećanog energijskog unosa hranom i smanjene potrošnje zbog tjelesne neaktivnosti.

 

Primarna prevencija pretilosti treba biti usmjerena na prihvaćanje zdravih prehrambenih navika, počevši od obitelji preko svih razina obrazovnog i zdravstvenog sustava. Stoga nije za pohvalu podatak da postoje osnovne škole na području grada Splita koje ne sudjeluju u programu Sheme školskog voća i povrća, a zanemarivo maleni broj njih je u dijelu Sheme koji se odnosi na mlijeko u školama.

 

Ovi projekti, financirani od EU, su osmišljeni upravo s ciljem promoviranja zdravih prehrambenih navika kako bi se povećao udio voća i povrća u svakodnevnoj prehrani te spriječila debljina. Osim ove, dobrobit bi bila i u potpori mnogim lokalnim obiteljskim gospodarstvima koja bi na taj način imala osiguran plasman svojih proizvoda. Ali nažalost, kako to često biva, projekt ne ide zadovoljavajuće. Voće koje dolazi je ponekad upitne kvalitete, nije sezonsko, a često je i iz uvoza. I sve to demotivira ravnatelje škola za daljnje sudjelovanje. Nažalost, umjesto da se pokuša projekt popraviti, mi ne radimo ništa. Posljedično, škole se sve manje prijavljuju i cijeli je projekt, iako vrlo dobro osmišljen, u riziku da doživi svoj neslavni kraj, barem što se Splita tiče.

 

Druga važna komponenta je tjelesna aktivnost. Djeca su zaokupljena računalima i televizijom. Sve se rjeđe čuje galama djece s igrališta ili oko zgrada u kojima žive, a postizanje višeg „levela“ na kompjuterskoj igri je postalo prestižnije od zabijanja golova na lokalnom igralištu.

Bavljenje sportom je važan čimbenik zdravlja djece i odraslih. Nije nužno da djeca budu vrhunski sportaši niti da postižu vrhunske rezultate. Ako imaju taj talent i volju, treba im to omogućiti i poticati ih. Međutim, pod utjecajem općeg stanja u društvu, i u sportu uspjeh i kompetitivnost postaju najvažniji. Zbog toga dosta djece odustaje od bavljenja sportom pa njima treba dati priliku bavljenja rekreativnim sportom. I to na način da ne treba plaćati za njega 200 kn mjesečno.

 

Treba ulagati više u parkove, rekreacijske poligone, dvorane i bazene te poticati njihovu maksimalnu iskoristivost. Javni interes treba biti ispred profita. Prostora i mogućnosti ima za sve, samo je važno postaviti pravilan cilj i težiti k njemu promišljenim, sustavnim i stručnim radom. Ta rješenja trebaju biti stalna, a ne improvizirana i privremena! Kakvih, nažalost, sve češće vidimo oko nas!

doc. dr. sc. Joško Markić, dr. med. specijalist pedijatrije, subspecijalist intenzivne medicine; član SDP-ova Savjeta za zdravstvo

Čaljkušić: „Ne treba malom Spiderman, treba mu hrvanje s tatom“

Nadam se da ne mislite ozbiljno da ću sad pisat o statistici, koliko je gdje na svijetu debelih, mršavih, neuhranjenih…molekularnoj razini i pustim medicinskim izrazima od kojih se vrti u glavi?!

Pa zar o tome ne piše u svim časopisima i velikim pretraživačima velebnih fakulteta?

Ako vas zanima pisat

emo na taj način o tome. Drugi put…

Ali jeste svjesni da vam je za to vrijeme stražnjica još veća i mekša…. jer stalno sjedite ili ležite na njoj. Ili na svom daljinskom upravljaču kojim prebacujete sportske programe na sve većim televizorima dok sebi dočaravate da ste gledajući sport na TV-u velika sportska zvijezda.

Eeee moj narode… kako su nas lijepo i polako uništili time…

Dok smo imali male televizore kojima se nije moglo upravljati iz kreveta imali smo izgled čovjeka -čvrst u tijelu, mekan u srcu… kakvog smo od Boga stvoreni. A sad… veliki televizori… ne znaš je’l to kino ekran ili televizija, a tijela mekana-srca tvrda i sebična, zavidna. Ne daj Bože da te neki zaboravljeni prijatelj prekine svojim pozivom u gledanju „telke“ i velikih ”tvojih” sportskih uspjeha. I da priča o tome kako se penje po planini ili slučajno ide skupljat koprivu za čaj… da… skupljat, ne kupit gotovi filter koji ubaciš u prokuhanu vodu. Šta će ti on sad? Pa ti si veliki sportaš jer gledaš i nogomet i košarku i tenis i plivanje…. i to sve na tvom novom skupom televizoru koji ima podijeljeni ekran da ti ništa ne promakne.

Ma… stani malo…nešto ne štima… dica idu na barem dva sporta, a opet su debeljuce.

Da…o tome ću pisati i pisati… jer moram… puknio bi.

I ja se debljam! Zašto? Pa jer jedem… trpam k’o lud u sebe kad dođem umoran s posla… još ako ne moram ni s kim pričat…stavim lipo tanjur natrpan k’o silos u doba sreće u Slavoniji pred sebe i udriiii prijatelju, lopatom hrani ta nezasitna usta… niti ne žvaćem…. a i šta bi se umarao još s time.

Bavim se i ja športom… veslanjem po tanjuru… i osvajam medalju zlatnu. Nitko mi nije ravan! Ako se itko usudi pričat sa mnom dok trpam hranu u se i buljim u TV odma mu tutnem laptop ili mobitel u ruke da umukne i ja sam miran…

A dica ko dica…jedva čekaju takav razvoj i uhvate se video-igrica… tu mogu šta žele i dokle žele…dok ih majka ne prekine jer ih ne želi stvarat nesposobnima…. kako sad to?! Pa zar nije elektronika za pametne…

Eeee… i opet su nas dobili. Nije video-igrica ono šta im treba… treba im dodir i zagrljaj….ne virtualni nego pravi svijet!

Ne treba malom Spiderman… treba mu hrvanje s tatom… da on odmjeri snagu svojih petogodišnjih mišića s debelim tatom od 108 kg i sruši ga na tapet.

I ne treba mu laptop… treba mu kutija od cipela od koje će s tatom napravit garažu za svoje aute. I stvarno… sve mi odjednom sine….zar mi je tako davno bilo djetinjstvo da sam zaboravio da sam se hrvao s ocem i da mi je najdraža igračka bila glina od koje sam radio kuće…. a tek kopanje… i penjanje…

Ta ovisnost o video igricama, internetu i mobitelima učinila je da su nam djeca debela, pastozna, mekana i nespretna. Bulje k’o kontrolori leta u ekrane i bore se s virtualnim neprijateljima ili njeguju virtualna prijateljstva. A ne znaju ni pismo napisati simpatiji. Niti prijatelju čestitku. Sve je tako plastično i hladno.

A što mislimo… da se sve na daljinski može?

Pa taj nas je konzumentski način života ubio ljudi moji.

Mislimo da se sve može uzeti s police i spremit u košaru kad poželimo. Da se možemo odvesti autom po mogućnosti i u nužnik. Jer zašto bi gubili kalorije hodajući… zašto bi gubili vrijeme kad je sve podređeno vremenu… sve brzo i odmah.

E,ne može!

Je’l znate kako se svi odjednom “osvijeste“ i počnu hodati, razgovarati međusobno i voliti život i bližnjega kada im se nešto dogodi ili bolest zakuca na vrata ili barem prozorčić.

Pa malo nam ljudi za sreću treba… i po ovom kišnom vremenu se može šetati… i pustite djecu da skaču po lokvama…vole to djece ako ste zaboravili.

mr. sc. Krešimir Čaljkušić, dr. med. specijalist neurolog, subspecijalist intenzivne medicine, Klinika za neurologiju KBC Split; predsjednik Pododbora za zdravstvo GO HDZ Split

 



Koristimo kolačiće i druga slična tehnička rješenja kako bismo poboljšali vaše iskustvo s našom web stranicom, analizirali obrasce korištenja i isporučili relevantne oglase. U našoj ažuriranoj Polici Privatnosti možete pročitati više o tome koje podatke prikupljamo i kako ih koristimo.