//Eleonora Mandić, predsjednica Udruge Doktore, hitno!

Eleonora Mandić, predsjednica Udruge Doktore, hitno!

“Humanitarnom akcijom ‘Lijepa na djelu’ želimo ukazati na ponižavajući socijalni položaj jednoroditeljskih obitelji u Hrvatskoj”


-Zašto ste osnovali udrugu „Doktore, hitno!“?

*Udrugu „Doktore, hitno!“ osnovali smo s ciljem promicanja zdravlja, zdravog života, te radi edukacije građana vezano za zdravlje i zdrav život, ali i ukazivanje na važnost socijalne osjetljivosti u modernom društvu.

-Pokrenuli ste akciju „Lijepa na djelu“ za socijalno ugrožene samohrane majke, zašto? O čemu se radi?

*Prvo zašto naziv „Lijepa na djelu“. Udrugu su osnovale tri hrabre i jake žene: Anja Prajninger, Irena Dragičević i ja. Kroz rad udruge u jednom trenutku smo se našle i s poznatom splitskom vizažisticom Majom Gašpić-Banić. Kada smo počele planirati humanitarnu akciju, Maja je predložila odličan dodatak istoj, tečajeve šminkanja za žene koje doniraju novac za humanitarnu akciju. Tako smo došle do naziva „Lijepa na djelu“.

Jedan od ciljeva humanitarne akcije je prikupiti financijska sredstva od građana i institucija, gradova, općina i županije za kupnju prehrambenih namirnica i higijenskih potrepština za socijalno ugrožene samohrane majke i bake.

Drugi cilj, onaj puno važniji je ukazati svim institucijama države kolika je nebriga za djecu u jednoroditeljskim obiteljima.

Pokrećući ovu humanitarnu akciju slutili smo da je problem veliki, ali ni približno toliko velik. Smatramo da je dobro da se razgovara o ovoj temi jer naše društvo, ali još više institucije ne vide probleme i ne vide ovu populaciju društva.

Život me je naučio da je statistika skup netočnih podataka, kroz rada sa socijalno ugroženim  samohranim majkama, sve više smo svjesni da je njihov broj puno veći od službenih podataka.

-Naišli ste i na slučaj „samohranih baka“?

*Tako je, stvarno nisam bila upoznata s tim, ali kažem kroz planiranje ove prve humanitarne akcije otvorila se Pandorina kutija. Tako da imamo i samohrane bake koje brinu o svojim unucima. Većina njih nema potporu države ili roditelja te djece. To su roditelji koji su narkomani, alkoholičari ili su naprosto nakon raspada braka ili veze odlučili okrenuti novu stranicu u životu osnovati nove obitelji, a brigu o djeci su preuzele bake. Državnim institucijama ne prijavljuju i ne traže starateljstvo nad unucima što iz srama, što iz straha. Bake od svojih i onako premalih mirovina othranjuju i školuju unuke, i mole Boga da požive barem dok unuci ne završe srednju školu i da imaju kakav takav kruh u rukama.

-Pokušavate ukazati svim institucijama države kolika je nebriga za djecu u jednoroditeljskim obiteljima. Zašto to tvrdite, što je po vama rješenje?

*U slučaju rastave braka, djeca najčešće ostaju s majkom koja najčešće napušta stambeni prostor u kojem je obitelj živjela i s djecom mora otići u podstanarstvo. Sudski postupci za dobivanje skrbništva, alimentacije u Hrvatskoj, najčešće, traju od 7 – 10 godina. Mi kao udruga borit ćemo se da država plaća alimentaciju toj djeci i majkama, a kako će se država naplatiti od neodgovornog roditelja, sama država mora iznaći rješenje. Najbolje rješenje bilo bi da se ubrzaju sudski postupci za isto.

Državne institucije, pravobraniteljica za djecu, socijalne službe tvrde da je u državi po tom pitanju sve super, a ovo o čemu mi u udruzi govorima su izdvojeni i rijetki slučajevi. Još jednom napominjem stvarni život i stvarne brojke ih demantiraju.

Imamo priču jedne samohrane majke iz Rijeke koja je samo jednom zatražila pomoć socijalnih službi za svoju djecu. Odgovor je bio sramotan i poražavajući: „… ako ne možete brinuti za svoju djecu smjestit ćemo ih u dom za nezbrinutu djecu…“ naravno da im se ta majka više nije obratila za pomoć. Kaže da joj je bilo teško, ali danas su njezi djeca odrasli ljudi sa završenim fakultetima.

Toliko o pomoći države i institucija.

-Kolika je zajamčena minimalna naknada dovoljna za normalno funkcioniranje jednoroditeljske obitelji?

*Konkretnu brojku ne mogu vam reći, ovisi od slučaja do slučaja. Koliko djece ima u obitelji, ima li djece s posebnim potrebama, imaju li svoj stan ili su podstanari.

Razgovarajući s tim majkama doznajemo kako ne traže one puno za svoju djecu. Njihova djeca teško da se mogu baviti izvanškolskim aktivnostima, npr. pohađati školu stranih jezika, baleta, baviti se sportom, posjećivati kazališta, koncerte, muzeje…

Njihovoj djeci sve je to nedostupno, zato što u našem kapitalističkom društvu sve to puno previše košta i te majke im to jednostavno ne mogu priuštiti.

Za kraj nadam se da nikom neće pasti napamet da kaže kako je to sve luksuz. Bavljenje sportom ili kultura nisu luksuz već osnovna ljudska potreba i treba biti dostupno svoj djeci jednako.

Doktore, hitno!