dr.sc. Marita Brčić Kuljiš: Ako svjedočimo da je sustav odnarođen, onda smo dužni mijenjati taj sustav

Thomas Hobbes, poznati britanski filozof, davno je zapisao kako je čovjek čovjeku vuk, a u društvu ljudi nitko nije siguran jer je i onaj najslabiji dovoljno snažan da ubije najsnažnijeg. Ipak, čovjek nije zao po svojoj prirodi, on je ono što on sam, a uz pomoć odgoja i okoline, učini od sebe. U čovjeku se tako uvijek bore elementi pozitivnog („čini drugome ono što želiš da drugi čini tebi“) i negativnog egoizma (egocentrizam utjelovljen u „imati, a ne biti“). 

Kao i svaka životinja, tako i čovjek kao razumska životinja, nosi u sebi nagon za preživljavanjem. Međutim, čovjek je, upravo zato jer je i slobodan, najopasnija životinja. Ljudsko ponašanje se teško može predvidjeti, a ljudski razum može proizvesti, koliko fantastičnih i divnih stvari, toliko i strašnih i nepojmljivih. Samo čovjek može ubiti bez razloga. Uviđajući dualnost ljudske prirode, stoljećima se pokušava pronaći model kontroliranja tog negativnog egoizma i svih strahota koje iz njega mogu proizaći. Najuspješniji kontrolori ljudskog ponašanja su stoljećima bile religije.

U procesima društvenog i osobnog razvoja, ali i činjenice da bi religije mogle manipulirati negativnim egoizmom, izvor autoriteta/kontrolora pozicionirao se u svakom čovjeku pojedinačno. S takvim pozicioniranjem individualnog autoriteta, na scenu je stupila i ideja individualnih prirodnih prava – sloboda i jednakosti.  

Svjestan da u nikoga ne može biti siguran, pa ni u samog sebe, a po prvi put je postao odgovoran za sebe, čovjek se odlučio udružiti s drugim čovjekom stvarajući sustav koji je trebao štititi ljudska prirodna prava. Mi smo stoga, reći će filozofi prosvjetiteljstva, sklopili ugovor svatko sa svakim. Tim ugovorom smo priznali druge kao slobodne, a rezultat je bio zakonodavni okvir koji je trebao osigurati zaštitu jednakosti. To su sami temelji demokratskog društva. U odnosu na sva ostala društva, demokratsko društvo je sustav koji funkcionira po načelu osobne suglasnosti za svaki zakon koji postoji u društvu. Na taj način je svatko od nas postao utemeljitelj i autor pravnog sustava. Funkcioniranje je postignuto uspostavljanjem pravne državu koja jedina ima pravo na legitimnu uporabu sile. Legitimna uporaba sile označava moje dopuštenje, ali i traženje da se nekoga, pa i mene, kazni ukoliko sam prekršio zakon. Kada se to načelo prvi put iznevjerilo, pravna država je počela propadati.

Svaki put kada smo skrenuli pogled, a vidjeli smo da se krši zakon, mi smo izdali pravnu državu. Svaki put kada smo prešutjeli, a čuli smo da se zakon krši, mi smo neposredno sudjelovali u kršenju zakona. Svaki put kada smo svjesno, voljno i namjeravano prekršili zakon, zabili smo čavao u lijes pravne države, iste one koju smo mi sami, s namjerom da nas zaštiti u našoj slobodi, jednakosti i odgovornosti, stvorili.

U našem se društvu za osobu koja je izigrala sustav kaže kako se snašla, kako je sposobna i pametna. Veličanjem svakog pojednca koji je izigrao i prevario pravni sustav, mi ponižavamo sebe zaboravljajući da su sva naša prava, slobode i odgovornosti upisane u taj pravni sustav.

Desetljećima se njeguje kult barbarstvo koji je do kraja ponizio pravnu državu, a samim time je ponizio i nas. Svaki put kada se javno podržava bilo kakvi oblik nasilja, pravna država umire, ali umire i dio nas koji želimo da jednakost i sloboda pravedno žive u našem sustavu. Pravna država u demokratskom uređenju može postojati jedino uz podršku građana, kada joj građani uskrate podršku, pravna država nestaje, a mi se od slobodnih građana pretvaramo u robove sustava.

Ako svjedočimo da je sustav odnarođen jer ne djeluje na način da prakticira jednakost svih pred zakonom, onda smo dužni mijenjati taj sustav s ciljem da SVI prekršitelji zakona dobiju zasluženu kaznu. Prvi korak na tom putu promjena je promjena sebe i razvijanje želje u sebi da poštujemo pravni sustav koji mi sami stvaramo.

dr.sc. Marita Brčić Kuljiš izvanredna profesorica Odsjeka za filozofiju, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu

foto: Jakov Prkić

Doktore, hitno!