Već danima čitamo u medijima o trostrukom ubojstvu u Splitu, o gradu slučaju, o mladom ubojici koji je ugasio tri života i uništio četiri obitelji.
Strašna je, u ovom slučaju, ekspresna brzina objave imena osumnjičenog ubojice. Najgore od svega je kojom brzinom su počele u javnost curiti informacije iz privatnog života ubojice i njegove obitelji, kao da se time želi opravdati djelo koje je počinio. Imamo osjećaj da nas žele uvjeriti da kaznena djela počine samo djeca iz disfunkcionalnih obitelji.
U moru objava na fb profilima, naletim na otvoreno pismo udovice, tragično preminulog osječkog glumca Aleksandra Bogdanovića i predlažem svima da ga pročitaju.
Prošlog prosinca bili smo svjedoci da je nekoliko mladih vozačica i vozača pregazilo svoje sugrađane, pješake na cesti, na pješačkom prijelazu, te se bez pružanja pomoći udaljilo s mjesta događaja.
Zato se s pravom pitam tko odgaja te mlade ljude, kakvi smo to roditelji postali?
Kada se otima za igračku u vrtiću – dođu roditelji, malo drže predavanje odgajateljici, malo vrtićkom kolegi svog djeteta, prebace svu krivnju na odgajateljice i drugu djecu. Njihovo dijete je ipak zlatno! I tada sa ponosom u očima gledaju mezimca!
Kada se u osnovnoj školi potuče s kolegom iz razreda – dođu roditelji, prijete učiteljima, ravnatelju, ucjenjuju, samo da im zlato bude sigurno, pa upravo i da je kriv i da je započeo i da ugrožava druge. Njihovo zlato ima prava kao i sva druga djeca! I dalje se vidi ponos u njihovim očima jer takvog genijalca svijet nije vidio!
Kada u srednjoj školi počne biti bezobrazan prema profesorima, ometa nastavu neumjesnim upadicama i sve u razredu zakida za ono zašto se nalaze u školi – dođu roditelji i objasne svima kako je sada u osjetljivim godinama, da ga nitko ne razumije i da nikako nije kriv što ga svi izazivaju! Ponos su odavno zaboravili, ali roditelji nisu umorni, jedino oni ne odustaju, tako i treba biti!
Kada jedva završi srednju školu, mama i tata ga upisuju na privatni fakultet, ne žele da se dijete muči ako će isto postići sa mnogo manje rada!
Dijete sad već uzima obiteljski auto bez pitanja, ne govori roditeljima kuda ide i kada će se vratiti – pa tko bi, svoje zlato, i smio pitati. Ima preko dvadesetak prometnih prekršaja, ali nije problem, tata ima prijatelja u policiji i to se zataškava.
Kada se dogodi situacija kao prošlog prosinca da mladić bez vozačke dozvole vozi obiteljski auto, pregazi čovjeka na pješačkom prijelazu, prvo uočavam razliku iz kakve je obitelji po tome što javnost zna samo inicijale počinitelja, zatim je riječ o krasnom mladiću iz ulice koji nikada nije pravio probleme, primjeran student i dobar prijatelj.
Sve je to laž! Jedna za drugom, jer roditelji će naći skupog odvjetnika koji će njihovo zlato obraniti te će eventualno proći s blažom kaznom.
Žalosno je što roditelji puno ranije nisu željeli priznati da su propustili od svojeg mezimca napraviti čovjeka. Ne žele vidjeti ni priznati da to dijete nikada nije imalo ni znanja ni volje učiniti nešto dobro znajući da iza sebe ima roditelje koji će sakupljati ono što on poruši.
I nakon svega muk! I laž… Jedna za drugom. Da opravdamo, da izbrišemo ako možemo. I nitko nije kriv, nitko nije htio i oprostimo svi. Gurnimo sve pod tepih.
Evo vikend je i nadam se da nas neće šokirati prizori slupanih automobila, brojnih mrtvih i opet kroz suze slušamo priče kako su bili zlatna djeca.
Eleonora Mandić
Doktore, hitno!
