//Branka Pujić, glumica

Branka Pujić, glumica

 

– Kako ste se odlučili za glumu kao svoj životni poziv? Jesu li na to utjecali neki glumački uzori ili ste jednostavno oduvijek znali kako ćete biti glumicom?

*Izrazito se sjećam zabavno-humoristične emisije „Obraz uz obraz“ u kojoj su Milena Dravić i Dragan Nikolić bili glavni voditelji koji su kroz ples i pjesmu dovodili razne goste te mi je to ostalo duboko urezano u pamćenje. Kasnije sam sa mojom sestrom Marinom i prijateljicama u našem dvorištu priređivala razne predstave koje smo sami osmišljali, pisali sami sebi uloge i režirali. Prvo bi o vinovu lozu objesili slike pa bi to bila izložba, a onda bi od starih plahti napravili kazališne zastore te bi tako započinjali našu predstavu. Naravno, imali smo i publiku, to su bila djeca iz ulice koja bi za ulaz platila neku simboličnu cijenu, a mi bi od toga kasnije išli na sladoled ili bi se počastili čokoladom.  To je tada bilo zaista zabavno i kreativno te mi je uvijek drago prisjetiti se tog razdoblja i načina na koji su se tadašnja djeca igrala za razliku od današnje gdje svatko gleda u svoj ekran. Kroz osnovnu i srednju školu su valjda i drugi prepoznali moj interes i talent te sam često recitirala poeziju i nastupala na priredbama. Kao srednjoškolka sam provela dvije godine u Dramsko eksperimentalnom studiju amaterskog kazališta. Tu sam također glumila u nekim predstavama, sudjelovali smo na raznim festivalima, a nakon jedne predstave mi je prišla Gorica Popović, poznata srpska glumica koja je tada radila na Akademiji dramskih umjetnosti kao asistent, te mi je tada čestitala i rekla kako bi obavezno trebala te godine doći i pokušati se upisati na Akademiju. Nisam to napravila te godine obzirom da sam kao učenica uvijek bila „štreber“ i odličan đak pa mi gluma tada nije izgledala dovoljno ozbiljna da bih se njome bavila. Na kraju sam upisala studij psihologije koju sam zaista volila i koja me je zanimala te sam se tu zadržala dvije godine. Da sam ja bila potpuno sretna i ispunjena na tom studiju, vjerojatno ne bih pokušavala upisati glumu, ali cijelo vrijeme je ta gluma stajala negdje u meni i bila nešto što volim i u čemu istinski uživam te sam shvatila da ću se cijeli život kajati ako to ne napravim i ako ne probam. Žao mi je što nisam završila studij psihologije, ali je gluma ipak bila moj poziv i kasnije se u životu ispostavilo da mi je gluma u mnogočemu pomogla jer me otvorila ka ljudima te me na kraju krajeva dovela ka mužu, a onda se rodila i naša kćer Anđela. Svega toga ne bi bilo da se nisam odlučila i da se nisam okušala u glumi. Sada kad vratim film unazad, zaista mi nije žao što se sve tako odvilo jer sada dok spremam doktorske studije, polako to spajam i sa psihologijom, tako da izgleda da ništa nije slučajno.

– U Hrvatskoj Vas je publika pobliže upoznala u seriji „Ruža vjetrova“. Beograđanka ste. Kako ste uspjeli savladati „splitski govor“? Je li Vam netko pomogao? Naime, „Ruža vjetrova“ nije bila Vaš prvi susret sa Splitom.

*Dvogodišnji boravak u Splitu radi snimanja „Ruže vjetrova“ je definitivno renesansa mog života. Bilo je predivno u svakom smislu. Već sam imala prijateljicu u Splitu, moju Snješku. Ona je dolazila kod mene u Beograd, a ja kod nje u Split i to je bilo jedno lijepo prijateljstvo u mladosti i tada sam ja dolazeći u Split već nekako upila i umemorirala taj predivni, specifični splitski dijalekt. Naravno, to nije bilo dovoljno tako da nam je na snimanjima pomagala Jolanda Tudor koja je bila zadužena da sa nama glumcima, koji nismo sa tog govornog područja, prolazi akcentiranje prije svake scene. Ja sam bila jako vrijedna i dosta sam radila na tom govoru jer sam osjećala veliku dozu odgovornosti prema ljudima koji tamo žive i čiji je to dijalekt. Postoji i jedna mala anegdota prije nego li sam dobila ulogu Suzane Matošić u toj seriji, kada sam došla u Zagreb, da sa Franom Lasićem odglumim jednu scenu. Naime, ja sam tekst spremila na „zagrebačkom“ dijalektu, ne znajući da će se zapravo tražiti „splitski“. U tom trenu sam negdje iz sebe izvukla taj splitski dijalekt i zabriljirala te dobila ulogu pored toga što smo se Frano Lasić i ja smo sjajno uklopili obzirom da smo iza sebe već imali neke zajedničke suradnje.  Izgleda da se taj splitski dijalekt iz mladosti definitivno duboko urezao u meni, a pored toga sam se u Splitu stalno družila sa Splićanima, pa čak i sa Torcidašima na plaži. Gledala sam i „Malo misto“ koje mi je također puno pomoglo. Pamtim to kao jedno predivno iskustvo, pogotovo kad bih se srela sa prolaznicima koji bi me prepoznali iz serije, misleći da sam njihova fetiva. Općenito su ljudi bivali iznenađeni kada bi saznali da uopće nisam sa tog govornog područja i oduševljeni time što se netko potrudio da savlada njihov dijalekt.

– Koliko je izazovno biti glumicom na ovim prostorima? Je li Vam teže nego muškim kolegama? Koliko je teško, zbog uloge, odvojiti se na dulje vrijeme od svoje obitelji?

*Biti glumicom na ovim prostorima je definitivno veliki izazov jer je zaista teško. Ovo je svijet uglavnom napravljen prema muškim parametrima. Ponekad i mi žene dođemo do izražaja, ali kada gledamo vjekovima unazad, u dramskim djelima su uglavnom uloge pisane za muškace. Čak i one uloge koje su bile ženske, nerijetko su igrali muškarci.

Zapravo je najteže opstati. Svojim studentima uvijek kažem da treba trčati maraton, da to nije kratka utrka. Treba znati opstati i u nekim teškim uvjetima kada nemate pozive za neke uloge i suradnje, kada mislite da su vas svi zaboravili, da tada držite neki kontinuitet rada na sebi. Ja sam prije „Ruže vjetrova“ imala jako dug period pauze jer sam bila u nekom periodu kada nisam više mlada da igram uloge zavodnica, a ni dovoljno stara da igram nečije majke ili karakterne uloge. Postoji taj međuprostor kada te zaborave, dolaze nova lica, ali ja sam se tada okrenula ka obitelji i tako mi je odgovaralo u tom periodu. Spletom okolnosti, bilo mi je suđeno da se ponovno aktiviram i to baš kroz suradnju sa hrvatskim produkcijam, što mi je donijelo nova divna iskustva. Najvažnije je znati sačekati svoj trenutak.

Naravno da mi je odvajanje od obitelji bilo teško, ali producenti su mi omogućili predivne uvjete da se osjećam kao kod kuće. Nives Ivanković mi je pomogla da pronađem stan koji je bio blizu Bačvica te sam svo svoje slobodno vrijeme provodila uživajući u suncu i plivajući. Jedan od mojih uvjeta je bio da mogu odlaziti kući i zbog obitelji i zbog ostalih obaveza obzirom da predajem na fakultetu, tako da sam u Beograd odlazila na deset dana te se ponovno vraćala u Split na snimanja. Naravno, moj suprug, kćerka i sestra su dolazili kod mene tako da je to odvajanje nekako bilo premostivo. Pored toga često sam se družila sa kolegama Slavkom  Sobinom, Tomislavom Čubelićem, Mirelom Brekalo, Nives Ivanković, Robertom Kurbašom, Franom Lasićem i Arijanom Čulinom koji su me divno prihvatili što mi je puno značilo. 

– Možete li izdvojiti neke Vama najdraže uloge? Je li Vam draže kazalište ili film, odnosno telenovele?

*Sada sam trenutno u fazi kada dosta snimam. Neke od aktualnih serija su „Sinđelići“, „Vojna akademija“, „12 riječi“, „Švindleri“ i još neke u kojima sam imala uloge, tako da sam trenutno više okrenuta ka filmu, dok je kazalište nešto najljepše za glumca jer je interakcija sa publikom istog trenutka dok dišete sa njima i osjećate njihovo prisutstvo te dobijete povratnu informaciju koja je za glumca jako značajna. Kada snimate film ili seriju tu nema izmjena jednom kad je snimljeno, a u kazališnoj predstavi imate tu mogućnost da u svakoj slijedećoj izvedbi nešto promijenite i improvizirate. S druge strane, film i serija ostaju zauvijek ovjekovječeni. Sve je posebno na svoj način.

– Predajete predmet scenske igre na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Kakve su nove klase glumaca, ima li mladih nada koje bi mogle naslijediti najveće ikone glumišta sa ovih prostora?

*Ima izrazito darovite djece, ali neki uvijek iskoče i nametnu se svojom osobnošću, individualnošću, snažnom eskpresijom i karizmom koja te privuče. Trenutno se kod nas puno snima te mi je posebno drago što studenti dosta rade i imaju mogućnost da pokažu ono što znaju jer dobiti prvu priliku u ovom poslu je velika stvar te zaista mislim da ima puno mladih nada i nasljednika među njima.

– Pored svega bavite se i plesom. Kako se rodila ta ljubav i kako ste uspjeli uz sve obaveze usavršiti taj hobi? Je li to i više od hobija za Vas?

*Jest, i više od hobija. Tango je filozofija života, stvarno ga obožavam. Počela sam plesati kao dijete, išla sam na klasični balet, kasnije na suvremeni, pa na moderne plesove te na razne plesne radionice. Kao najbolji izabrani student sa Lenkom Udovički sam bila u Parizu na seminaru suvremenog baleta te sam u međuvremenu toliko zavolila ples općenito. Spletom okolnosti sam upoznala mog učitelja tanga, Mišu Plavšića te sam već slijedeće godine otišla u Buenos Aires na mjesec dana gdje sam učila tango od najboljih pedagoga, koreografa i profesora. I dan danas je prisutna moja ljubav prema plesu, tango je nešto što me ispunjava. Vrlo često idem na treninge i plesne večeri koje me opuštaju i oplemenjuju.

– I suprug Vam je glumac, a i kći se odlučila za taj poziv. Jeste li ju poticali na to ili je ona to sama odabrala? Što ste joj savjetovali?

*I Dragan i ja smo je podržali u tome kada je odlučila da će se baviti glumom, ali nismo je gurali u to i nismo bili oduševljeni što će ići tim putem, pogotovo jer je to za žene izrazito teško. Ona se rodila kao glumica i mi kao roditelji smo vrlo rano otkirli njezin interes za glumu i bilo je prosto prirodno da to postane. Druga opcija je bio studij psihologije, ali je želja za glumom bila jača. Sada je trenutno na postdiplomskom studiju u Londonu gdje joj za sada jako dobro ide. Ono što je zanimljivo jest da je ovdje stekla veliku popularnost te joj stoga nije bilo lako odlučiti se da ode negdje gdje počinje ispočetka i gdje se mora boriti i ja je jako poštujem zbog toga. Svatko tko ima radoznali duh i tko hrli za znanjem ima jednu predivnu osobinu sa kojom ti nikada ne može biti dosadno jer ćeš stalno htjeti naučiti nešto novo, a znanje je pored ljubavi, najveća moć. Upravo iz tog razloga se jako radujem zbog nje.

– Kažu da je vaša profesija kruh sa sedam kora. Može li se danas živjeti od glume na ovim prostorima i ima li nade za generacije koje tek dolaze?

*U ovom trenutku je solidna situacija obzirom da se puno snima. Inače puno mojih kolega je bilo na rubu životne egzistencije, što je veoma strašno i nedopustivo jer su umjetnost i kultura nešto što se mora podržavati u svakom smislu. Ja osobno radim na Fakultetu dramskih umjetnosti, predajem scenske igre, imam posao pedagoga i tu su moja primarna primanja, a svaki dodatni glumački angažman je samo bonus. Srećom, igrala sam u najpopularnijim predstavama poput „Čikaških perverzija“ sa kojima smo zaista dobro zarađivali, ali je nažalost rijetkost da se od predstava dobro zaradi. Ja srećom, nemam s tim problem, ali mislim da je to općenito problem koji se treba riješiti te bi se umjetnike trebalo nagrađivati sa većom svotom novca.

– Što biste, uopće, poručili mladim ljudima koji odabiru glumu za svoju profesiju?

*Ukoliko već imaju interes za taj poziv, obavezno savjetujem da trebaju pokušati. Mislim da čovjek treba nešto napraviti, pa i ako ne uspije, poraz je također sastavni dio života. Uvijek je bolje pokušati nego se cijeli život kajati i pitati što bi možda moglo biti da su imali hrabrosti. Često mladima govorim da ne budu miševi nego lavovi, da stalno istražuju, da se nikada ne zaustave i da ne misle da sve znaju, jer u suprotnom nema više razvoja. Savjetujem im da budu svoji, da budu hrabri, da imaju stav i da trče maraton jer treba biti strpljiv i konstantno raditi na sebi. Često im kažem kako riječ „dar“, kojeg posjeduju, ima potpuno drugo značenje kada se čita unatrag – „rad“, a on vodi do uspjeha.

Anja Prajninger

Doktore, hitno!