Žarko Potočnjak, glumac, brodograditelj, hrvatski branitelj

„Onako kad intimno razmislim najviše volim film – taj osjećaj sad il’ nikad…“

-Gotovo da nema hrvatskog filma ili televizijske serije, upisanih među  antologijske, u kojima Vi ne tumačite neku od glavnih uloga. No, mnogi ne znaju da gluma nije bila Vaš prvi izbor.

* Pa, eto, dogodilo se da me je dopalo par značajnih i važnih projekata. A uz majstore kao što su Vrdoljak, Ivanda, Žarković, Dino Radojević, Spajić, Paro, Violić ostvarili su se dobri projekti, a oni te opet prezentiraju u javnosti. No, malo, pa čak i bliskih prijatelja zna da je mamina strana obitelji iz Splita, sa juga …. a kod mene je kao malog dečka zatitrala ta strana. Djed me učio veslati, jedriti, pecati…  Kroz više razrede osnovne škole i gimnaziju svaki dan sam volontirao u jednom brodogradilištu drvenih brodova u Nandalini kraj Šibenika.Taj me je ‘kalafat’ naučio mnogim tajnama tog zanata, da se i danas ne moram sramiti kada je bilo što potrebno izraditi ili popraviti iz drva. No, kako vrijeme ide danas mi je preostalo samo da da radim modele. Mislio sam da ću, kad budem imao vremena, kad odem u mirovinu, napraviti i više, ali eto ne uspijevam nego napraviti po jedan, dva godišnje … ali zato je moja stolarska, a i modelarska radionica prava apoteka, eto, tako je to danas, ali prije 50 godina ta ljubav prema moru odvela na studij brodogradnje. Nije bilo lako. I danas se to smatra jednim od najtežih studija, a onda je već za razliku od drugih fakulteta trajala 6 godina. Osobito prve dvije godine koje te razvuku kroz dan i noć, danju te na faxu, a noću iscrtavaš programe. Nije onda bilo kompjutera – sve ručno i na desetinku milimetra. Studenti su na brodogradnji, a što, bilo nas je manje od desetak, već onda uzimali treću godinu kao odmor i mogućnost stizanja svih ispita , pa se onda u četvrtoj opet priključiti glavnom ritmu studija. No, baš u takvom jednom malo opuštenijem razdoblju sreo sam svog srednjoškolskog prijatelja i kolegu Budilicu – Mladena Budišćaka, koji je odlučio napustiti Tekstilni fakultet i otići na Kazališnu akademiju. Nagovarao me da idem sa njim sjećajući se naših snova iz gimnazije.  Ja nisam pristajao, ali računajući da i tako neću tu godinu studirati punom snagom, dao sam se nagovoriti i odlučili smo otići na prijemni. I uz još neke ‘poznate’ prošli smo! Kada od dvjesto prijavljenih ostanete među osam i sami pomislite da -tu nešto ima. No, ja sam se držao svojega: brodogradnja mi je sve, ovo ću tu i tamo malo, ali da svoje znam … Međutim. ima tu jedna zamka. Kazalište, a gluma osobito – to je strast! A kad čovjeka obuzme strast … Eto, tako sam ja i danas sa brodovima na brodomodelarstvu, a sa kazalištem ovih sedam godina u mirovini kao da nisam ni otišao.

-Mnogi ne znaju ni za Vaš  put u Domovinskom ratu.

*Teško da bi se to nazvalo „put”. Više bih to nazvao utrčavanjem, a manje putom. Ako ideš u napad tvoja brzina jedino je što može iznenaditi neprijatelja, a ako se povlačiš nema te brzine koja bi bila dovoljna. No, šalu na stranu. Rat mijenja čovjeka. Možda on sam to i ne primjećuje, ali to je neumitna činjenica. Od sasvim banalnih stvari da čovjek nikad više ne pali svjetlo na stubištu, jer mu nije potrebno, do toga da je postao osjetljiv na stvari koje nekad nije ni primjećivao. Ptice, recimo … ili cvijeće. Počeo sam sa Tigrovima. Pozvala su me trojica zapovjednika nakon njihovog povratka iz Marinaca, dok su bili na Tomislavcu na odmoru. I jednostavno vas situacija usauga: Pa tko sam ja da bi ovaj čovjek do mene išao na neprijateljski metak da obrani kćer i mene, pa to je sasvim logična stvar da se ja borim za život svog djeteta. Nikakvih traumi tu nema, velikih i malih pitanja, plakanja ili busanja u prsa – čovjek sam sebe pita u tišini: želim li ja dostojanstven mir za svoje dijete ili ne? I odgovor je odmah tu. A sutradan je već u Gradiški kao što sam ja bio ili u Mađarskoj. Dakle, s Tigrovima sam krenuo i nakon nekog vremena odustao, a onda se priključio protuzrakoplovnoj jedinici u Osijeku gdje sam ostao gotovo godinu dana, i sve je završilo premijernom predstavom sa glumcima, gostima iz Zagreba dok je još kazalište bilo bez krova pod ceradom. Naravno, da me na otvaranje nitko nije pozvao – pa to je nomalno, nas četiri ili pet bili bi jedini koji su to kazalište gasili dok je gorjelo.

-Gluma dolazi u različitim „oblicima“. Što je Vama najdraže? Volite li više teatar, televizijske serije ili filmove? Može li se to uopće razgraničiti?

*Glavno je pitanje upravo ovo: Može li se to uopće razgraničiti? Osobno mislim vrlo teško. Tehnologija je ista. Različit je stroj kojim se pristupa. Jednom stroju treba više struje, a manje topline, dok je kod drugoga obratno. A veže ih ono isto što veže i glumca kroz sva ta njegova ‘pretvaranja’: koncentracija i energija. Prekrasno je nekom zecu davati glas i strepiti od vuka , kao i nekom kralju kojemu se približava trenutak kada će izgubiti kraljevinu. Imao sam ja i prilike razgovarati sa kolegama o tome. Jedan je bio vrlo oštar – njemu ne pada na pamet glumiti floru ili faunu, ili Hamlet ili ništa! Žao mi je što ga kasnije nikada nisam imao prilike pitati da li još uvijek tako misli, ali, eto, nisam imao prilike – on je, naime, ostao na zečevima, kralja nikada nije niti odigrao.

-Možete li u tako bogatoj karijeri izdvojiti neku ulogu ili suradnju koja Vam je najdraža?

*Na pitanje da izdvojim neku ulogu nikada nisam pristao nijednu odvojiti, osim što sam na pitanje, koje su vam uloge bile najdraže (hvala Bogu nije ih bilo puno) – odgovarao: One u kojima sam propadao.  Zašto? Pa zato jer sam na njima najviše naučio…. Inače, onako kad intimno razmislim najviše volim film. Taj osjećaj sad il’nikad…

foto: Facebok

Irena Dragičević

Doktore, hitno!