//dr.sc. Marita Brčić Kuljiš: Hoće li osobne slobode preživjeti koronavirus?

dr.sc. Marita Brčić Kuljiš: Hoće li osobne slobode preživjeti koronavirus?

 

Čitav svijet trese epidemiološka kriza zbog koronavirusa (COVID-19). Svi pokazatelji upućuju

na to da će za vrijeme, ali i nakon završetka ili stavljanja pod kontrolu pandemije, nastupiti i

ekonomska kriza. Neki predviđaju kako bi ekonomska kriza mogla biti izuzetno duboka i

intenzivnija od one iz 2008., a neki čak idu tako daleko da kažu kako će imati intenzitet one iz

1929.

Navedene krize otvaraju prostor i za političku krizu odnosno za krizu političkog sustava,

pogotovo kada je riječ o liberalnoj demokraciji. Epidemiološka kriza se dogodila pojavom

novog virusa, ekonomska kriza kao posljedica zatvaranja granica i zaustavljanjem privrede

zbog uvedene karantene, a krizu političkog sustava možemo očekivati kao refleksiju na sve to.

Npr. u hrvatskom parlamentu se upravo raspravlja o mogućnostima praćenja građana koji su u

samoizolaciji putem mobitela. Osim toga, sve više možemo primijetiti kako građani liberalnih

demokracija pristaju na smanjivanje razina njihovih sloboda, a sve u ime zaštite i sigurnosti. I

realno gledajući država kao takva i ima ulogu u zaštiti svojih građana te je dužna koristiti sve

zakonske mogućnosti da bi svoje građane štitila. Sjetimo se ideje društvenog ugovora kod

Thomasa Hobbesa i koncepta prenošenja prirodnih prava i sloboda na suverena Levijatana pod

uvjetom da nam osigura mir i sigurnost. Tu je riječ o apsolutnom povjerenju u politički sustav

za kojeg se vjeruje da će raditi u interesu svih članova društva. Međutim, ideja liberalne

demokracije ne počiva na ideji jake države koja kontrolira svoje građane, već na balansu između

jakih individua i jake pravne države (institucija). Liberalno demokratska država je snažna

onoliko koliko je pravno snažan svaki njen građanin. Međutim, ova kriza je razotkrila možda i

najdublji problem liberalne demokracije, a to je nedovoljna odgovornost građanina-pojedinca,

kako za sebe, tako i za druge.

Složenost epidemiološke situacije zahtjeva od pojedinca građanina samoizolaciju, karantenu,

socijalnu distancu odnosno stalnu osobnu, a samim time i društvenu odgovornost.

Pitanje osobne odgovornosti danas u vrijeme pandemije koronavirusom je postalo pitanje broj

jedan. Dok se liječnici bore za svaki ljudski život, znanstvenici za što brže pronalaženje lijeka

protiv globalne zdravstvene pošasti, sve više se u javnosti spominje koncept odgovornosti. U

ovom kontekstu, kao i u svakom drugom, koncept odgovornosti je povezan s usmjerenošću na

sebe, ali i na druge oko sebe. Kada govorimo o odgovornosti onda možemo govoriti o

odgovornosti za sebe, o odgovornosti za drugoga (čovjeka) i o odgovornosti za treće (ostali živi

i neživi svijet). Odgovornost dakle funkcionira na nekoliko razina, ali su sve te razine

ukorijenjene u osobnoj, individualnoj odgovornosti. U čovjeku kao čovjeku, u njegovoj

sposobnost da bude slobodno, odnosno moralno biće. Sloboda pripada isključivo čovjeku.

Moral pripada isključivo čovjeku. Odgovornost pripada isključivo čovjeku. Ta tri elementa su

međusobno uvezana upravo u ljudskom dostojanstvu. Nema slobode bez čovjeka, nema morala

bez slobode i nema odgovornosti bez uvezanosti morala i slobode. Čovjek je ono što od sebe

napravi. Sam je svoj kreator svega što želi biti i što želi ne biti. On je taj koji odlučuje. Teorija

moralnog razvoja L. Kohlberga (naslonjena na teoriju J. Piageta) govori o šest stupnjeva

moralnog razvoja (+0 stupanj). Najniža razina je egocentrično prosuđivanje, a najviša je

univerzalno etički principi. Moralni razvoj je razvoj slobode, a samim time i razvoj

odgovornosti, ali i razvoj egoizma od posve negativnog (usmjerenost isključivo na sebe) do

pozitivnog (brigom za sebe, brinem se i za druge). I sve to je ukorijenjeno u ideji političkog

liberalizma koji je temelj liberalne demokracije.

Liberalan demokracija počiva na ideji slobode, a slobode nema bez odgovornosti, odnosno

individualne odgovornosti nema bez slobode. Odgovornost za sebe u liberalnoj demokraciji

podrazumijeva i odgovornost za drugoga. Liberalno, u konceptu liberalne demokracije, ukazuje

na individualnu odgovornost, a demokratsko, na društvenu odgovornost odnosno odgovornost

za drugoga.

Ono što je najvažnije, u samom središtu odgovornosti stoji ono što je u čovjeku ljudsko i ono

što čovjek može od sebe dati. Odgovornost od čovjeka ne traži žrtvu, ne traži odricanje od sebe.

Epidemiološka situacija se tako pokazala kao izazov, ali i test za naš sustav vrijednosti, kao što

se pokazala kao test za naše zdravstvo i za globalno gospodarstvo. Sve više se pokazuje kako

nam ova pandemijska kriza razotkriva duboke slabosti liberalno demokratskog sustava i to one

slabosti gdje bi sustav trebao biti najsnažniji. Pokazalo se kako građani nisu dorasli slobodi već

samo slobodštini (da svatko radi što mu padne napamet), kako građani, ne vodeći računa o

ostalima i društvu u cjelini, ne poštuju pravila ponašanja koja im je postavila znanstvena struka.

Takvo neodgovorno ponašanje dijela građana dovelo je do otvaranja prostora za uvođenje

represivnih i kontrolnih mjera, za uvođenje modaliteta nadgledanja i kontroliranja, za uvođenje

mjera kažnjavanja i zatvaranja. Štoviše, najveći broj građana javno i podržava navedene mjere

jer one zapravo postaju jedini mogući izbor u ovoj izvanrednoj situaciji.

U strahu za vlastiti život, ali i u nespremnosti da preuzmemo odgovornost kako za sebe tako i

za druge, možemo samo pasivno promatrati kako se sve naše slobode urušavaju kao kula od

karata. Kada ova pandemija prođe, a proći će, svijet će zasigurno izgledati drugačije, ali je

pitanje što će od naših sloboda ostati jer puzajuće autoritarne metode i modeli koji se sada uvode

u ime sigurnosti nikada više neće napustiti naša društva, barem ne mirnim putem.

 

dr.sc. Marita Brčić Kuljiš izvanredna profesorica Odsjeka za filozofiju, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu

foto: Jakov Prkić

Doktore, hitno!