Čitav svijet trese epidemiološka kriza zbog koronavirusa (COVID-19). Svi pokazatelji upućuju
na to da će za vrijeme, ali i nakon završetka ili stavljanja pod kontrolu pandemije, nastupiti i
ekonomska kriza. Neki predviđaju kako bi ekonomska kriza mogla biti izuzetno duboka i
intenzivnija od one iz 2008., a neki čak idu tako daleko da kažu kako će imati intenzitet one iz
1929.
Navedene krize otvaraju prostor i za političku krizu odnosno za krizu političkog sustava,
pogotovo kada je riječ o liberalnoj demokraciji. Epidemiološka kriza se dogodila pojavom
novog virusa, ekonomska kriza kao posljedica zatvaranja granica i zaustavljanjem privrede
zbog uvedene karantene, a krizu političkog sustava možemo očekivati kao refleksiju na sve to.
Npr. u hrvatskom parlamentu se upravo raspravlja o mogućnostima praćenja građana koji su u
samoizolaciji putem mobitela. Osim toga, sve više možemo primijetiti kako građani liberalnih
demokracija pristaju na smanjivanje razina njihovih sloboda, a sve u ime zaštite i sigurnosti. I
realno gledajući država kao takva i ima ulogu u zaštiti svojih građana te je dužna koristiti sve
zakonske mogućnosti da bi svoje građane štitila. Sjetimo se ideje društvenog ugovora kod
Thomasa Hobbesa i koncepta prenošenja prirodnih prava i sloboda na suverena Levijatana pod
uvjetom da nam osigura mir i sigurnost. Tu je riječ o apsolutnom povjerenju u politički sustav
za kojeg se vjeruje da će raditi u interesu svih članova društva. Međutim, ideja liberalne
demokracije ne počiva na ideji jake države koja kontrolira svoje građane, već na balansu između
jakih individua i jake pravne države (institucija). Liberalno demokratska država je snažna
onoliko koliko je pravno snažan svaki njen građanin. Međutim, ova kriza je razotkrila možda i
najdublji problem liberalne demokracije, a to je nedovoljna odgovornost građanina-pojedinca,
kako za sebe, tako i za druge.
Složenost epidemiološke situacije zahtjeva od pojedinca građanina samoizolaciju, karantenu,
socijalnu distancu odnosno stalnu osobnu, a samim time i društvenu odgovornost.
Pitanje osobne odgovornosti danas u vrijeme pandemije koronavirusom je postalo pitanje broj
jedan. Dok se liječnici bore za svaki ljudski život, znanstvenici za što brže pronalaženje lijeka
protiv globalne zdravstvene pošasti, sve više se u javnosti spominje koncept odgovornosti. U
ovom kontekstu, kao i u svakom drugom, koncept odgovornosti je povezan s usmjerenošću na
sebe, ali i na druge oko sebe. Kada govorimo o odgovornosti onda možemo govoriti o
odgovornosti za sebe, o odgovornosti za drugoga (čovjeka) i o odgovornosti za treće (ostali živi
i neživi svijet). Odgovornost dakle funkcionira na nekoliko razina, ali su sve te razine
ukorijenjene u osobnoj, individualnoj odgovornosti. U čovjeku kao čovjeku, u njegovoj
sposobnost da bude slobodno, odnosno moralno biće. Sloboda pripada isključivo čovjeku.
Moral pripada isključivo čovjeku. Odgovornost pripada isključivo čovjeku. Ta tri elementa su
međusobno uvezana upravo u ljudskom dostojanstvu. Nema slobode bez čovjeka, nema morala
bez slobode i nema odgovornosti bez uvezanosti morala i slobode. Čovjek je ono što od sebe
napravi. Sam je svoj kreator svega što želi biti i što želi ne biti. On je taj koji odlučuje. Teorija
moralnog razvoja L. Kohlberga (naslonjena na teoriju J. Piageta) govori o šest stupnjeva
moralnog razvoja (+0 stupanj). Najniža razina je egocentrično prosuđivanje, a najviša je
univerzalno etički principi. Moralni razvoj je razvoj slobode, a samim time i razvoj
odgovornosti, ali i razvoj egoizma od posve negativnog (usmjerenost isključivo na sebe) do
pozitivnog (brigom za sebe, brinem se i za druge). I sve to je ukorijenjeno u ideji političkog
liberalizma koji je temelj liberalne demokracije.
Liberalan demokracija počiva na ideji slobode, a slobode nema bez odgovornosti, odnosno
individualne odgovornosti nema bez slobode. Odgovornost za sebe u liberalnoj demokraciji
podrazumijeva i odgovornost za drugoga. Liberalno, u konceptu liberalne demokracije, ukazuje
na individualnu odgovornost, a demokratsko, na društvenu odgovornost odnosno odgovornost
za drugoga.
Ono što je najvažnije, u samom središtu odgovornosti stoji ono što je u čovjeku ljudsko i ono
što čovjek može od sebe dati. Odgovornost od čovjeka ne traži žrtvu, ne traži odricanje od sebe.
Epidemiološka situacija se tako pokazala kao izazov, ali i test za naš sustav vrijednosti, kao što
se pokazala kao test za naše zdravstvo i za globalno gospodarstvo. Sve više se pokazuje kako
nam ova pandemijska kriza razotkriva duboke slabosti liberalno demokratskog sustava i to one
slabosti gdje bi sustav trebao biti najsnažniji. Pokazalo se kako građani nisu dorasli slobodi već
samo slobodštini (da svatko radi što mu padne napamet), kako građani, ne vodeći računa o
ostalima i društvu u cjelini, ne poštuju pravila ponašanja koja im je postavila znanstvena struka.
Takvo neodgovorno ponašanje dijela građana dovelo je do otvaranja prostora za uvođenje
represivnih i kontrolnih mjera, za uvođenje modaliteta nadgledanja i kontroliranja, za uvođenje
mjera kažnjavanja i zatvaranja. Štoviše, najveći broj građana javno i podržava navedene mjere
jer one zapravo postaju jedini mogući izbor u ovoj izvanrednoj situaciji.
U strahu za vlastiti život, ali i u nespremnosti da preuzmemo odgovornost kako za sebe tako i
za druge, možemo samo pasivno promatrati kako se sve naše slobode urušavaju kao kula od
karata. Kada ova pandemija prođe, a proći će, svijet će zasigurno izgledati drugačije, ali je
pitanje što će od naših sloboda ostati jer puzajuće autoritarne metode i modeli koji se sada uvode
u ime sigurnosti nikada više neće napustiti naša društva, barem ne mirnim putem.
dr.sc. Marita Brčić Kuljiš izvanredna profesorica Odsjeka za filozofiju, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu
foto: Jakov Prkić
Doktore, hitno!
