Đordana Barbarić, predsjednica udruge »MoSt«

 

 

“Kad si formatiran da „čašu“ vidiš polupunu, a ne polupraznu, pinku je lakši život u kriznim vremenima”

 

-Samoizolacija najbolji je način sprečavanja širenja koronavirusa, kažu stručnjaci. Koliko se uspijevate izolirati s obzirom na posao kojeg obavljate?

*Kada ne bi bilo ovoliko tragičnih posljedica ove pandemije, samoizolacija bi nam na osobnoj razini naprosto značila kao neku vrsta „resetiranja“, a na globalnoj razini kao „povratak na tvorničke postavke“ o čemu toliko često svi  govorimo da je ovoj civilizaciji potreban.

Kako je aktivizam moje trajno agregatno stanje, nema mirovanja ni u ovoj fazi, ali prvi tjedan, moram priznati, bila sam potpuno preplavljena vijestima, uputama i mjerama. Najveći izazov vezan za posao bio je kako organizirati da sve te mjere zaštite imaju smisla i u našem prenoćištu za beskućnike, kako zaštititi ljude koji dobar dio dana provode na otvorenom, kako postići da budu odgovorni za sebe i druge, kako učiniti sigurnim mjesto u kojem 24 sata boravi velika grupa ljudi, kako osigurati prehranu, što s novim beskućnicima koji će se pojaviti, kako s djecom i mladima organizirati savjetovalište i podršku u učenju… I onda se aktivizam prenese na razne „virtualne“ frontove i samoizolacija postaje takva da je svaki sljedeći dan kraći od prethodnog.

-Što Vam najteže pada u cijeloj ovoj situaciji?

*U ovim ludim i potpuno novim okolnostima najteže mi pada, kao i većini ljudi, što ne mogu obitelj okupiti oko stola, što su nam neki naši rođendani prošli s fotografijama i snimkama, što svoju malu, prekrasnu unučicu prije spavanja gledam preko ekrana…ali pronalazimo svi neke nove kanale i druženje se preselilo u „whatsapp grupe“ i tu imam svoju ekipu iz osnovne i gimnazije i veliku facebook ekipu i mislim, kako se uz svu muku, nikad više nismo smijali, tugovali i strahovali u isto vrijeme.

-Kako koristite vrijeme koje ste do sada provodili negdje na javnim mjestima?

*Otprilike onako kako bi rekao Arsen, „čistim svoj život“, sumiram, slažem, bacam, recikliram, od ormara, polica, knjiga, papira, bilješki do odnosa prema ljudima i pojavama. Proces je zanimljiv, ponekad traži i fizički i psihički napor, ali sve doživljavam ljekovitim. Kad si formatiran da „čašu“ vidiš polupunu, a ne polupraznu, pinku je lakši život u kriznim vremenima. 

-Planirate li obaviti neke stvari za koje do sada niste imali vremena?

*Imam par stvari koje dugo imam u crtežima i na papirićima, jedno su naša različita obiteljska stabla koja bi sada trebala dobiti svoju konačnu formu…godinama smo prepisivali iz različitih arhiva podatke i sad je idealno da dovršimo sve ono što smo pronašli do 1680.godine. Započela sam davno i jednu posebnu lentu vremena koja može bit zgodna za učenje ne samo povijesti. I to je na puno papira i sve je teški gušt za kojeg nikad dovoljno vremena. A ako život od boravka do sobe potraje, mogla bih znati i više od 10 riječi španjolskog.

-Što ćete prvo učiniti nakon što prođe epidemija i ponovno budete mogli upražnjavati društvene kontakte ‘uživo’?

Prvo što ću napraviti je „uzet dva dana godišnjeg“ da se odmorim od samoizolacije. Šalim se, mislim da ću prvo, bez kraja i konca, grliti i ljubiti moju unučicu, a mogla bih napraviti i jedan dobar tulum za svoj rođendan, okrugla je i velika brojka i zaslužuje okupiti sve ljude koji su mi obogatili život prije i za vrijeme korone.

 

Anja Prajninger

Doktore, hitno!

Foto: FaceBook