Dino Sinovčić, paraolimpijac

Dino Sinovčić, paraolimpijac
D.H.

D.H.

 

„Apsolutno se sve u životu može postići samo treba vjerovati, biti ustrajan i neodustati na prvim preprekama“

 

-Iako ste rođeni kao osoba s invaliditetom, iz Vašeg životnog puta i postignutih uspjeha to se ne bi dalo naslutiti. Koliko je teško biti uspješan, unatoč invaliditetu u Splitu?

*Od sebe uvijek imam velika očekivanja, da nemam vjerojatno ne bi bilo ništa od mene. Moraš težiti najbolje, nadati se tome, ostvariti ne možeš uvijek ono što zacrtaš, ipak tu je i konkurencija momaka koji treniraju jednako kao i ja. Međutim nadaš se, radiš i to je jedini pravi način da se dođe do rezultat.

-Kako je teklo vaše školovanje? Koliko Vam je obitelj pomogla, kako su Vas prihvaćali u obrazovnom sustavu?

*Još od najmlađe dobi pohađao sam vrtić, pa je tako rano počela i moja socijalizacija. U osnovnoj školi Lučac imao sam maksimalnu podršku cijelog razreda i svih nastavnika kad su bile u pitanju bilo kakve fizičke prepreke u mijenjanju učionica, kabineta. Isto tako je bilo i u Ekonomskoj školi. Nakon toga upisao sam Kineziološki fakultet Sveučilišta u Splitu jer sam želio postati trener plivanja. Zbog obaveza vrhunskog sportaša i izostanaka zbog takmičenja imao sam potpuno razumijevanje i podršku svih profesora na fakultetu u usklađivanju svojih fakultetskih obaveza sa kalendarom natjecanja. U niti jednom trenutku mog obrazovanja nisam osjetio da se nalazim u podređenom položaju u odnosu na moje prijatelje iz razreda. Moja obitelj mi je u svemu davala maksimalnu podršku. Dok nisam položio vozački ispit vozili su me u školu i na treninge. nakon polaganja vozačkog ispita to više nije bilo potrebno jer sam to radio sam.

-Jeste li zadovoljni razinom medicinske skrbi koja Vam se pružala?

* Od rođenja sam imao stalnu fizikalnu terapiju. U životu sam 14 operacija. Prvih 7 u Splitu, a kad je specijalist ortopedije koji je bio najstručniji za moju vrst bolesti otišao u mirovinu , onda u Zagrebu, kod  kirurga ortopeda specijaliste u tom području. Poslije svake operacije trebao sam nositi gips različito vrijeme, od 40 dana do šest mjeseci, ovisno o vrsti operacije. Nakon toga sam imao rehabilitaciju u nekim toplicama. Sve što je urađeno bilo je na razini bilo kojeg svjetskog centra. Roditelji neke djece koja su se rodila prije mene sa istom dijagnozom raspitivali su se po različitim ortopedskim centrima po svijetu i svi su im rekli isto. Da je ono što su ova dva kirurga ortopeda radili najviše što trenutno medicina može u odnosu na tu bolest. Problem te bolesti je u tome što dok god se raste,  poslije operacije nastaje recidiv. To znači da se vremenom položaj noge i kutovi zglobova vraćaju na stanje kakvo je bilo. Nakon prestanka rasta nema više takvih recidiva niti progresije bolesti. Imao sam cijelo vrijeme potpunu i stručnu pomoć  fizijatara i fizioterapeuta. I nakon što više nisam imao operacija, cijelo vrijeme imam stručnu pomoć vrhunskog fizioterapeuta. Da nije njega i njegove stalne pomoći, sigurno ne bi izdržao ovakve napore vrhunskog sportaša i ne bi postigao takve rezultate na svjetskoj razini.

-Kako ste se odlučili baviti sportom? Jeste li imali neke uzore?

*Nakon svakog operativnog zahvata preporuka doktora je bila da odem na bazen radi rehabilitacije, tako je to i počelo zapravo, mama me je dovodila na plivanje, išao sam jednom tjedno plivati radi zdravlja. Na bazenu su me vidjeli treneri iz Mornara i pitali želim li trenirati plivanje. Tako je sve krenulo, prvo tri puta tjedno, a kada je postalo ozbiljno prešlo je u dva treninga dnevno. Što se tiče uzora nikad ga zapravo nisam imao. Uvijek sam volio kročiti svojim putem i ostavljati trag.

-Iako ste mladi, doznali smo kako ste svojim primjerom nekim drugim osobama pobudili nadu i vjeru u život, unatoč teškim invaliditetima koji su iz zadesili za života. Kako to uspijevate?

* Pa po meni je to vrlo jednostavno, svakome treba pokušati pomoći. Nekada je dovoljna samo riječ utjehe, a ponekad i ponuditi više opcija da se prebrodi stanje u kojem se nalaze. Često to bude kroz inkluziju tih osoba kroz sport gdje upoznaju druge osobe s invaliditetom i samim time im je lakše prihvatiti svoj. Vedrog sam duha, ima dana kada bih najrađe stajao kući, ali nekako sam sretan svojim životom.  Apsolutno se sve u životu može postići samo treba vjerovati, biti ustrajan i neodustati na prvim preprekama.

-Vašu pozitivnu energiju prepoznali su i ljudi iz filmske industrije te su odlučili snimiti i dokumentarni film o Vama. Je li počelo snimanje?

*Snimanje još nije počelo, plan je da film bude gotov do kraja ljeta 2021. S obzirom na moj zgusnut raspored treba pronaći  kada imam dovoljno vremena da i ovaj projekt odradimo na vrhunskom nivou kao i sve što pokušavam odrađivati. Pošto mi je ovo prvi doticaj s filmskom industrijom sve mi je dosta čudno, ali sam uvjeren da će finalni proizvod biti odličan.

-Imate li nekih novih planova

*Moji planovi i u budućnosti su vezani isključivo za sport, a posebno za iduću godinu jer su Paraolimpijske igre u Tokiju  odgođene za 2021.. Tome se treba posvetiti maksimalno i  zato je bilo važno da u ovih posljednjih mjesec dana završim  fakultet,  kako bi mirne glave mogao krenuti s pripremama. A iza igara je u planu raditi kao trener plivanja i svoja znanja i iskustva prenositi na druge osobe s invaliditetom.

Foto: Privatni album

Irena Dragičević

Doktore, hitno!

 

Koristimo kolačiće i druga slična tehnička rješenja kako bismo poboljšali vaše iskustvo s našom web stranicom, analizirali obrasce korištenja i isporučili relevantne oglase. U našoj ažuriranoj Polici Privatnosti možete pročitati više o tome koje podatke prikupljamo i kako ih koristimo.