Predrag Fred Matić, zastupnik u Europskom parlamentu

 

“Postoji opravdan razlog za zabrinutost od velikog gubitka poslova u profesijama u kojima dominiraju žene – mnoge žene, pored toga što već rade u nesigurnim uvjetima, neće biti plaćene ako ne rade i nemaju pravo na plaćeno bolovanje ili na osiguranje od nezaposlenosti, a što dodatno doprinosi socijalnoj nesigurnosti i rodnom jazu u mirovinama”

 

-Svjedoci smo kako je pandemija koronavirusa u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj u prvi plan izbacila i problem nervanopravnosti među spolovima. Poznato je kako na tom polju Hrvatska baš ne briljira. Kakve su Vaše informacije, kakva je trenutačna situacija po tom pitanju u Hrvatskoj?

*Globalna i europska zdravstvena i ekonomska kriza izazvana virusom COVID-19 produbljuje već postojeće nejednakosti, a jedno od područja u kojem je to vidljivo je svakako i rodna (ne)ravnopravnost. U Hrvatskoj je situacija slična kao i u velikom broju drugih europskih zemalja, a ističem samo neke od glavnih podataka: žene su na prvoj liniji pandemije, a uzimajući u obzir da čine 70% globalne zdravstvene i socijalne radne snage (što su najčešće zanimanja gdje nema mogućnosti socijalnog distanciranja i gdje se posao nastavlja obavljati redovno i u uvjetima izolacija/karantena), žene i djevojčice su sada još više izložene rodno uvjetovanom nasilju, a nalaze se i u riziku od ograničenog pristupa zdravstvenoj zaštiti (npr. pristup kontracepciji) pri čemu se dodatno ističe pitanje skrbi za trudnice, rodilje i majke koja, prema podacima koje imamo iz Europe, ne funkcionira onako kako bi trebalo te su žene suočene s činjenicom da nema zaštitne opreme na opstetricijskim odjelima, da ne mogu imati pratnju pri porodu, da se ginekološki pregledi otkazuju i sl. Također, žene su u povećanom riziku od gubitka posla i ekonomske nesigurnosti, a obzirom da su baš one te koje su najčešće u prekarnom zaposlenju (ugovori na određeni, na pola radnog vremena i slično). Osim toga, žene se suočavaju sa sve više tereta na svojim leđima balansirajući i veliki dio neplaćenog kućanskog rada i skrbi za starije članove obitelji i djecu. Nemojmo zaboraviti da su se vrtići zatvorili i škola preselila online, a to znači da roditelji moraju svakodnevno s djecom pratiti nastavu, prolaziti gradivo i slično, a to su najčešće upravo majke. Neosporno je da su u ovakvim krizama upravo žene višestruko pogođene i da će ovakriza imati dugoročne posljedice na položaj žena. To moramo prepoznati i osvijestiti te pripremiti odgovarajuće mjere već sada.

-Upozorenja o pojačanom nasilju nad ženama u ovo vrijeme stižu i iz razvijenijih zemalja Europske unije. Na to upozoravaju i hrvatske institucije. No, problem se ne rješava, jer žene osuđene na karantenu s nasilnicama jednostavno fizički ne uspijevaju nasilje prijaviti, a da ne kažemo da se ne usuđuju u ovoj situaciji opće neizvjesnosti. Kako pomoć tim ženama, osim deklarativnim pozivima – prijavite nasilje?

*Da, nažalost nalazimo se u situaciji da mjera opreza i uputa „ostani doma“ za većinu naših sugrađana i sugrađanki znači zdravstvenu prevenciju, no za neke žene to predstavlja dodatnu opasnost i veliku prijetnju za život i zdravlje. Podaci iz nekoliko država članica pokazuju da je broj slučajeva nasilja nad ženama značajno porastao (primjerice 30% Francuska) tijekom karantene. U Hrvatskoj imamo situaciju porasta prema podacima nekih od NGO-a koji se bave radom sa žrtvama nasilja. Primjerice, psihološko savjetovalište udruge B.a.b.e. izvještava kako su zaprimili povećan broj poziva u vezi obiteljskog nasilja te da je u vremenskom periodu od dva tjedna zabilježen porast od 25 posto razgovora povezanih s nekim oblikom obiteljskog nasilja: psihičko, fizičko, seksualno i ekonomsko.  Iz MUP-a dolazi informacija da za sada nisu zabilježili “znatna odstupanja”, a kalendar nasilja putem kojeg MUP svakodnevno izvještava javnost o kaznenim djelima i prekršajima nasilja u obitelji, u prva tri dana travnja evidentirao je 47 prekršaja i 11 kaznenih djela. Važno je napomenuti da je moguće da se bilježi manji broj poziva žena jer žene, zbog izolacije, nisu u mogućnosti zvati zbog prisustva nasilnika u kući. Moramo osvijestiti da je ženama koje žive u nasilničkim vezama te ženama koje su prisiljene ostati pod istim krovom kao i njihov zlostavljač, izolacija/karantena jednako opasna kao i svaki virus. Femicidi se ne ubrajaju u službenu statistiku smrti od COVID-19 virusa, ali postoji mogućnost da će biti povezani s izbijanjem zaraze i mjerama izolacije poduzetima tijekom ovog perioda. Osim toga, ograničeni pristup uslugama podrške, poput skloništa za žene, SOS linijama kojima trenutno prijeti zatvaranje, ostavljaju žene bez mjesta i načina za traženje pomoći. Treba imati na umu da će i daljnji financijski pritisci i rizici za žene nakon krize još će više otežati napuštanje nasilnog partnera. Konkretne mjere za pomoć dolaze iz Europske unije, politička grupacija Socijalista i demokrata, čiji sam i ja član, aktivno se bavi ovom temom te predlažemo neke od sljedećih mjera:

osiguravanje podrške i dostupnosti linija za pomoć, digitalnih platforma i aplikacija, pravnih klinika i prihvatilišta za žene izložene rodno uvjetovanom nasilju
pružanje rodno osjetljive obuke za zdravstvene radnike i provođenje kampanja za podizanje svijesti o riziku povećanog rodno uvjetovanog nasilja, uključujući informacije o dostupnim odgova-rajućim uslugama podrške
osiguravanje dostupnosti hitnih sredstava za organizacije civilnog društva, uključujući ženska skloništa, koja pružaju podršku žrtvama nasilja ili pomažu ženama kojima je pomoć potrebna
novi načini prijave nasilja koji su sigurniji za žene (online prijave, prijave u ljekarnama i sl.)

Osim što su izložene fizičkom i seksualnom nasilju, žene su i u ovo doba posebno izložene onom materijalnom. Ionako potplaćene, sada su bile prve na listama za otkaze, te financijski, više nego ikada ovise o muškarcima.

Moram prije svega komentirati ovaj dio da žene ekonomski ovise o muškarcima – ono što je ispravno reći jest da postoji strukturalni i institucionalni patrijarhat i tržište rada je prožeto obrascima koji onemogućavaju da se žene zapošljavaju, napreduju, profesionalno razvijaju jednakom dinamikom kao muškarci. Uzmite samo kao primjer pitanja koja se ženama postavljaju na razgovorima na posao poput „planirate li imati djecu“ ili „jeste li udani“ i slično, kao i stakleni strop koji je izuzetno prisutan i u Hrvatskoj ili rodni jaz u plaćama koji iznosi oko 16% u prosjeku (oko 11%u Hrvatskoj). To je nešto protiv čega se svi moramo vrlo glasno boriti i što moramo osvijestiti. Ne radi se o tome da žene ekonomski ovise o muškarci već da je sustav patrijarhalan i nepravedan te perpetuira nejednakosti koje se potom održavaju tako da žene rade manje plaćene poslove, češće rade putem ugovora na određeno i na pola radnog vremena, a ujedno se i suočavaju sa seksizmom, diskriminacijom, mizoginijom i uznemiravanjem na poslu. Što se tiče situacije u vrijeme ove krize, u pravu ste – žene su posebno izložene ekonomskoj nesigurnosti. Posebice treba istaknuti žene koje se nalaze u nepovoljnijem položaju (uključujući između ostalih samohrane majke, žene migrantice i žene s malim primanjima i nesigurnim poslovima i poslovima na pola radnog vremena), a koje će dugoročno biti pogođene ekonomskim padom uzrokovanog krizom, riskirajući tako siromaštvo, nezaposlenost, socijalnu isključenost ili beskućništvo. Tako je već bilo nakon krize 2008. i moramo se potruditi da ovaj put reagiramo drugačije i pravovremeno, kako bismo izbjegli ono najgore. Postoji opravdan razlog za zabrinutost od velikog gubitka poslova u profesijama u kojima dominiraju žene – mnoge žene, pored toga što već rade u nesigurnim uvjetima, neće biti plaćene ako ne rade i nemaju pravo na plaćeno bolovanje ili na osiguranje od nezaposlenosti, a što dodatno doprinosi socijalnoj nesigurnosti i rodnom jazu u mirovinama.

-Javljaju nam se i žene čija su djeca, nakon razvoda, ostala živjeti s očevima. Žale se kako očevi zloupotrebljavaju, od Stožera civilne zaštite naloženu samoizolaciju te ne dopuštaju nikakav, pa ni virtualni kontakt s majkama. Iz državnih institucija samo stižu apeli na takve roditelje da omoguće djeci kontakt, ali sve ostaje samo na tim pozivima.

*Neke informacije koje izlaze u javnost govore u prilog tome da postoji problem s regulacijom kontakta djece s roditeljima u situacijama razvoda. Prema podacima koje smo mogli vidjeti u medijima, u posljednja dva tjedna raste potreba za pravnim informacijama koje se odnose na ostvarivanje roditeljskog prava na viđanje djece, odnosno kako ostvariti pravo na viđanje djece dok traju restrikcije uvjetovane koronavirusom.  Roditelji koji ne žive u gradovima pitaju se kako ishoditi propusnice i kako osigurati da na siguran način viđaju vlastitu djecu, kod koga dijete ostaje tijekom samoizolacije ako roditelji imaju podijeljeno skrbništvo, i slično. Takve stvari ne mogu se rješavati javnim apelima već konkretnim prijedlogom mjera koje će spriječiti bilo kakve manipulacije. Radi se o najranjivijoj društvenoj skupini u ovom konktekstu, a to su djeca. Ono što ponavljam već tjednima, a vrijedi za sva područja kao i za ovo – kriza se ne može i ne smije koristiti kao kanal za ograničavanje već stečenih prava i manipulaciju. Sustav socijalne politike i socijalne skrbi, kao i nadležne institucije – od Ministarstva do Centara za socijalnu skrb – moraju imati spreman odgovor na ovo.

-Kada pandemija jednog dana prođe, već je sad izgledno da će globalna svjetska, a posebno hrvatska ekonomija, ostati na koljenima. Već je sada jasno kako će to biti „plodno“ tlo za sve vrste diskriminacije, a posebno onu spolnu. Hoće li Europska unija moći odgovoriti tom izazovu i pomoći Hrvatskoj?  

*Diskriminacija je postojeći problem za cijelu Europsku uniju, nažalost. I unatoč tome što postoje brojne direktive, zakoni, propisi koji na ispravan način interpretiraju diskriminaciju po raznim osnovama te predviđaju i sankcije za istu – implementacija i provedba tih propisa je onaj dio gdje sustav zakazuje. I tu se ne radi samo o rodnoj diskriminaciji već i o drugim diskriminatornim osnovama. To je posebice vidljivo u razdobljima kriza i nesigurnih vremena kada su napori usmjereni na rješavanje primjerice zdravstvenih i ekonomskih problema te se ne posvećuje dovoljno pažnje na taj aspekt. No, već sada je jasno vidljivo je da nerazmjeran teret koji žene nose tijekom i nakon pandemije zahtijeva rodno osjetljiv pristup, kako za trenutno tako i za dugoročno djelovanje, na nacionalnoj i na razini EU-a. Ono što treba odmah učiniti jest uključiti veći broj žena u političke procese i donošenje odluka vezanih za odgovore na ovu krizu, a kako bismo osigurali da sve mjere koje se donose budu adekvatne i da implementiraju rodnu dimenziju u svako područje – od gospodarstva do sustava socijalne politike. Pandemija COVID-19 povećava postojeće rodne nejednakosti i stoga je ključno da žene ne budu zaboravljene u odgovoru na ovu krizu.

Irena Dragičević 

Doktore, hitno!