Dr. med. Jadranka Matok Bosančić, zamjenica gradonačelnika Kaštela

Dr. med. Jadranka Matok Bosančić, zamjenica gradonačelnika Kaštela
D.H.

D.H.

”Ponekad se pitam kakvo smo to mi društvo koje zlostavljanim ženama tražimo sklonište a muževe zlostavljače ostavljamo u obiteljskim domovima”

 

-Iz Vašeg životopisa znamo sa ste liječnica, da ste duži niz godina aktivno surađivali s GDCK Kaštela kao terapeutkinja u programu prevencije bolesti ovisnosti i pružanju psihološke pomoći, terapeutkinja ste bili i u Klubu žena liječenih na dojci Kaštela. Kako i kada ste odlučili postati liječnicom? Jeste li imali uzore?

*Svi smo mi ljudi u neko svojoj j ranoj fazi života doživljavali i zamišljali sebe kroz razne uloge koje su nam tada bile nekako posebno  zanimljive, ja sam kao dijete uzore nalazila u stvarnim ljudima koje sam susretala, divila sam se svojoj liječnici, ona je bila moja heroina, davno sam poželjela biti i ja ta koja će učiniti sve da nestane bol, grlobolja, strah.

 U mom djetinjstvu nije bilo video igrica, protagonisti smo bili mi sami, djeca sa puno mašte. Sad mi se nekako čini da sam bila, ne znam, zrelija ili znatiželjnija od svojih vršnjaka, kao neka starmala, voljela sam slušati razgovore odraslih, imala sam još tada posebni  sluh za tuđe probleme.. 

I kada sam trebala odlučiti o svojoj profesiji lomila sam se nećete vjerovati, između medicine i novinarstva. Od novinarstva me odgovorio tata, prevladale su predrasude, uvjerio me je da u novinarstvu caruju muškarci. To su bila ta vremena, kada smo mi mladi još uvažavali mišljenje starijih. I tako, odabrala sam medicinu i moje ambicije su bile zadovoljene. Kroz studij medicine, naravno, najviše mi se sviđala psihijatrija, ali kako se po završetku mog obrazovanja zaratilo, našla sam se u hitnoj medicini. Specijalizacije je tada bilo jako teško dobiti i ja sam se odlučila na poslijediplomsku edukaciju iz psihološke medicine koja je u to vrijeme organizirana na Rebru pri Klinici za psihološku medicinu pod vodstvom profesora Kleina. Moj mentor je bio ugledni splitski psihijatar, profesor Ivan Urlić, od njega sam jako puno naučila i na tome sam  mu i dan danas zahvalna. Znanje i stečene vještine s vremenom su me   oblikovale da budem ono šta jesam. Osoba koja želi pomagati drugima, pogotovo ranjivim skupinama. Tako sam se uz svoj redovni rad aktivno uključila u rad Crvenog križa, s posebnom empatijom sam skrbila o ovisnicima kojih je na žalost u vremenu nakon rata bilo jako puno. Ratne traume ostavile su traga na mnogima, mnoge obitelji su patile. Kroz individualnu i grupnu psihoterapiju pomagala sam onima koji su pomoć tražili. Tada sam se nekako uključila i u rad Zajednice žena Katarina Zrinski, u početku samo humanitarno, bez ikakvih političkih ambicija iako sam članica HDZ-a postala davno prije, još od prije rata. Potaknuta domoljubnim zanosom srčano sam se uključila u HDZ, tada jedinu stranku kojoj sam vjerovala da će nas izvesti na pravi put.

-Prije nego ste postali dogradonačelnicom drugog po veličini grada u županiji bili ste članica Županijskog odbora zajednice žena “Katarina Zrinski“, Županijskog odbora za zdravstvo HDZ-a SDŽ, Povjerenstva za ravnopravnost spolova SDŽ, gradska vijećnica u posljednjem sazivu Gradskog vijeća. Što je to što liječnike privlači u politiku?

*Moj ozbiljniji politički angažman započeo je dakle s Katarinom Zrinski gdje sam zajedno sa ostalim ženama različitih struka, različite dobi ali s istim svjetonazorom i humanim opredjeljenjem davala svoj doprinos zajednici. I tako je nastala ta moja povezanost liječnice i političarke. Kako su me od svih smjerova medicine najviše zanimali upravo ovi mentalni, psihološki nije uopće čudno sto sam se kao liječnica našla i snašla u politici. Pa gdje ima toliko izazova kao u politici. Pa politika je poligon u kojem uistinu treba znati žonglirati, treba znati pravila ponašanja, treba znati i izmijeniti ta pravila ako se teško uklopiti u njih. Svakako, treba imati i volje i znanja za te izazove. Da, točno je da sam nekoliko godina bila i u Povjerenstvu za ravnopravnost spolova Splitsko dalmatinske županije. Naš osnovni zadatak bio je osnaživanje žena, jačanje njene uloge kako u obitelji tako i u društvu. Emancipacija je pojam davno usvojen ali još uvijek loše primjenjiv. Žena u problemu ima na svim poljima, iz svoga dotadašnjeg profesionalnog iskustva bila sam svjesna bolne činjenice da zakoni štite žene formalno ali praktično ih je puno ostavljeno na vjetrometini nečije milosti ili nemilosti. Puno je zlostavljanih žena, zanemarene djece, ponekad je lakše okriviti ženu nego muža zlostavljača. Ponekad se pitam kakvo smo to mi društvo koje zlostavljanim ženama tražimo sklonište, a muževe zlostavljače ostavljamo u obiteljskim domovima. Ja želim tim nijemim ženama dati glas, da ih se čuje u njihovoj borbi za egzistencijalna prava. Ne mogu prihvatiti te zakone koji postoje samo na papiru, koji rezultiraju nebrojenim sudskim parnicama i ženama koje se povlače po centrima za socijalnu skrb. Evo i sada kao dogradonačelnica, najviše se susrećem sa tom lošom stranom života naših sugrađana, sa ljudima izgubljenog ponosa koji da bi preživjeli traže socijalnu pomoć. Teško je to. Htjela bih pomoći svima potrebitima, obespravljenim ženama da pronađu snagu u sebi za novi život, da se izbore za sebe. Iako je ovo više manje muški svijet, ima mjesta i za nas žene, ali borbene žene.

-Jeste li ikada u svojim karijerama liječnice i političarke osjetili da Vas se manje cijeni od muških kolega? Jeste li svjedočili tom fenomenu “staklenog stropa”, o kojem se u posljednje vrijeme govori?

*Ja sam se uvijek jako dobro slagala sa svojim kolegama, kako u politici,  tako i profesionalno. Dugi niz godina radila sam u inspektoratu, rekli bi neki, nimalo ženstven posao, ali meni je to sve izazov.

Sada znam, iako to kao mlada djevojka nisam znala, da bih se vjerojatno dobro uklopila i u svijet novinarstva, mi žene često iznenadimo i same sebe. Vjerojatno bi se i moj tata s vremenom u to uvjerio. Ne zanima me interijer sa staklenim stropom.  

-Majkom ste dvoje djece. Kako uspijevate “pomiriti” karijeru i obiteljske obveze?

*Prije nego sam prihvatila kandidaturu za mjesto dogradonačelnice na prošlim lokalnim izborima razgovarala sam sa svojom obitelji. Znali smo da će biti teško i zahtjevno, ali njihova podrška nije izostala. Kao i sve sto sam do sada u životu radila i ovaj posao radim otvoreno i srčano. Tu sam, na raspolaganju sam i svi koji me trebaju znaju da me mogu dobiti. To je smisao mog posla.  

 -Još uvijek smo u pandemiji koronavirusa. Vi ste na čelu gradskog Stožera. Kako se uspijevate boriti sa zarazom? Jesu li građani disciplinirani?

*Od samog početka širenja epidemije gradski Stožer civilne zaštite aktivno je bio uključen u kontrolu provođenja  svih mjera koje je donosio Nacionalni Stožer. Pored obveznih operativnih snaga Stožera dragovoljno su se uključili brojni volonteri civilne zaštite koji su stalno na terenu upozoravali građane na važnost izbjegavanja bliskih kontakata, kako bi zaštitili sebe i druge od prenošenja virusa. U počeku su građani bili vrlo disciplinirani, ali s vremenom su počeli gubiti strpljenje. Lijepo vrijeme je bio dodatni opasni izazov za veća okupljanja i upravo tu se pokazala snaga naše civilne zaštite koja je je vrlo uvjerljivo nastupala i eto, i njihovom zaslugom uspjeli smo se zadržati na malom broju oboljelih.

-Što biste poručili mladim ženama koje se namjeravaju školovati za liječnice, a što onima koje odaberu politiku kao svoje zvanje?

*Jedino šta želim poručiti mladim ženama je da slijede svoje snove, budu li ustrajne nema toga što neće moći ostvariti, svaki poziv ima svoje osobitosti, u svakom pozivu možemo dati od sebe maksimum. Samo se moramo pronaći.

Irena Dragičević 

Doktore, hitno!

Koristimo kolačiće i druga slična tehnička rješenja kako bismo poboljšali vaše iskustvo s našom web stranicom, analizirali obrasce korištenja i isporučili relevantne oglase. U našoj ažuriranoj Polici Privatnosti možete pročitati više o tome koje podatke prikupljamo i kako ih koristimo.