//Mirta Šurjak, televizijska novinarka

Mirta Šurjak, televizijska novinarka

 

„Nažalost, jako puno seksizma i diskriminacije  prisutno je prema ženama koje imaju fizičke atribute, a uz to i pamet. Nevjerojatna je količina omalovažavanja gdje se pojedinci neprestano trude omalovažavati vas, banalizirati vaš rad, trud i obrazovanje samo zato što dobro izgledate“ 

 

 – Završili ste Pravni fakultet, govorite više stranih jezika. Zašto ste odabrali biti novinarkom? Je li majka Nada ili netko drugi utjecao na tu odluku?

*Pravo nikad nije bilo moja ljubav, završila sam ga igrom slučaja. Previše sam svoja i tvrdoglava da bih mogla raditi u sustavu punom pravila i formi, mislim da je pošteno to priznati. Od malena sam se igrala četkom kao mikrofonom, držala političke govore ali i prenosila nogometne utakmice. Moj je uzor bio Edo Pezzi, sjećam se kako sam kao mala trčala oko njegovog stola na Radio Splitu i vikala “Barba Edo, ja ću biti sportski novinar.” Majka je zasigurno utjecala genetskim nasljeđem na moj životni poziv a i moja prabaka po majčinoj strani je od roda Gotovčevih iz obitelji pokojnog hrvatskog političara i intelektualca Vlade Gotovca, tako se očigledno i taj govornički gen prenio i na mene.

   – Zaposleni ste na nacionalnoj televiziji. Jedno ste vrijeme radili i u Zagrebu ali ste se vratili u Split. Zašto? Jeste li požalili? Iz perspektive Splita običnim smrtnicima se čini da je puno lakše živjeti i raditi u Zagrebu.

*U Zagrebu sam bila 4 godine, bilo mi je zaista lijepo. Prošla sam sve redakcije od informativnog, zabavnog i sportskog programa, u kojem sam konačno pronašla pravu sebe i odlučila ostati trajno. Vezu me i divna prijateljstva s kojim kolegama iz zagrebačke sportske redakcije, nedostaju mi, moram priznati tako da čim dođem u Zagreb obvezno posjetim moje “sportaše”na Prisavlju. U Zagrebu sam provela jedno prekrasno životno razdoblje, brusila sam novinarski zanat, učila od najboljih sportskih komentatora, osamostalila se i vratila u Split nakon sto sam rodila jer mi je s bebom praktički nemoguće bilo organizirati život u metropoli. I sada sam tu, volim svoj grad, taman po mjeri za obiteljski život. Imam malu sportsku redakciju tu zajedno s radijskim kolegama Srđanom Fabjancem i Markom Miličićem, svakodnevno zadatke koordiniram sa mojim zagrebačkim šefom Boris Jelavićem, jednim zaista sjajnim mladim i sposobnim čovjekom i mojim splitskim šefom Dominikom Strizom.

   – Izabrali ste sport. Zašto?

*Kao što sam rekla na početku, sport volim otkad znam za sebe. Kao djevojčica pratila sam sva svjetska i europska nogometna prvenstva, znale sve postave momčadi, skupljala sličice i satima zaneseno gledala u ekran. Nije ovo prolazan hir, ni hobi, to sam ja, moj mentalitet, moja strast, koja se najbolje očituje dok prenosim nogometne utakmice na Radio Splitu s kolegom Markom Miličićem, kad zavičem, skačem, pjevam, pa čak i zaplačem ako se gubi. Ali sve je to ljubav i strast dobrodošla u sportsko komentiranje, to je ono što daje draž cijeloj igri na terenu.

   – Jeste li se u radu susretali sa seksističkim komentarima, osudama? Osjećate li u svojoj radnoj sredini da Vas manje financijski i profesionalno cijene od muških kolega s jednakom razinom stručne spreme i godina radnog staža?

*Nažalost, jako puno seksizma i diskriminacije  prisutno je prema ženama koje imaju fizičke atribute, a uz to i pamet. Nevjerojatna je količina omalovažavanja gdje se pojedinci neprestano trude omalovažavati vas, banalizirati vaš rad, trud i obrazovanje samo zato što dobro izgledate. I nažalost to najčešće rade pojedine žene urednice iz nekih lokalnih medija. Svaki put me to iznova razočara i pogodi jer pokušavaju od vas u medijima stvoriti sliku neke praznoglave plavuše, a ne obrazovane, sposobne mlade žene koja obožava posao koji radi. S druge strane, moji muški kolege sportski novinari izuzetno me poštuju od trenutka od kada sam prvi put prije 10 godina počela raditi nogomet i kao apsolutni debitant počela raditi Europsku nogometnu ligu u kojoj je i Hajduk igrao. U Italiji žene koje prate nogomet, a koje su još uz to i dobro izgledaju dižu u nebesa, a u hrvatskom društvu i u našem medijskom prostoru bilo bi lijepo kad bi ih za početak barem poštovali i cjenili, jer vjerujte mi koliko god izgledalo jednostavno, nije lako raditi ovaj ‘muški posao’ u zemlji u kojoj svi sve znaju o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Nije lako izaći pred pun stadion, uzeti izjavu od igrača, imati suvisla i pametna pitanja, jer ste kao žena u muškom poslu uvijek pod trostrukim povećalom javnosti i kritičara i zato skidam kapu svi svojim kolegicama diljem svijeta koje rade ovaj posao i ruše sve predrasude o njemu.

   – Majkom ste. Koliko je teško uskladiti karijeru s obiteljskim obvezama?

*Nije lak novinarski posao, i bez pomoći roditelja i tete čuvalice bilo bi ga gotovo pa nemoguće uskladiti. Radnog vremena nema, na dispoziciji ste od 0 do 24, u sportu nema slobodnih vikenda, ali meni ništa nije teško, kad nešto volite i to radite punog srca onda vam i umor lako pada.

   – Što biste poručili mladim djevojkama koje se žele baviti televizijskim novinarstvom?

*Televizijsko novinarstvo ne znači samo pojaviti se na ekranu. To često zna biti i medvjeđa usluga za neke mlade cure koje preko noći postanu zvijezde. Kao i u svakom poslu poželjno bi bilo ići stepenicu po stepenicu, učiti od početka, proći prvo kroz redakciju informativnog programa jer te jedino rad tamo nauči brzini razmišljanja, pisanja, rečeničnim izrazu i formi. Obvezno odlaziti na govorne vježbe što mnogi nažalost često zanemaruju, a jako je važno naučiti pravilno govoriti i pravilno disati pri govorenju. I ono posebno važno učiti strane jezike, jer danas bez toga ništa ne možeš. Ulagati u cjeloživotno obrazovanje, to je svojevrsna higijena duha. I jasno, vjerovati u sebe jer onome koji vjeruje ništa nije nemoguće.

Irena Dragičević

Doktore, hitno!