//Ivan Mikulić, taekwondo paraolimpijac

Ivan Mikulić, taekwondo paraolimpijac

“Ne trebamo se opterećivati svojim ‘nedostacima’, na koje ne možemo utjecati, nego na stvari koje možemo”

 

-Kako ste s odlučili baviti sportom? Zašto baš taekwondo?

*Prvenstveno lijepi pozdrav. Taekwondo sam upisao na prijedlog prijatelja još početkom osnovne škole. Gledajući poznate akcijske filmove Chuck Norrisa, Jean-Claude Van Damma te posebno Bruce Leeja zavolio sam borilački sport. Na samo pitanje prijatelja želim li probati naučiti neke poteze nisam ni pitao o kojem je sportu riječ, samo sam otišao te tako zavolio taekwondo.

-Članom ste Taekwondo kluba „Galeb“, iz Splita u kojeg ste donijeli brojne medalje visokog sjaja. Potvrdili ste i put na Paraolimpijske igre u u Tokiju, koje su nažalost odgođene. Koliko ste ne  zadovoljni uvjetima u kojima trenirate? Koliko je pandemija poremetila Vaše sportske planove?

*Za trenutne uvjete što se tiče samog treninga se ne mogu požaliti. Što se tiče samog taekwondo treninga odrađujem ga u „TK Galeb“ na Gripama pod vodstvom trenera Mladena Tomića s kojim imam mogućnosti trenirati kad god poželim. Dvorana je super, velike pohvale treneru koji se maksimalno trudi omogućiti najbolje uvjete kako meni tako i ekipi s kojom treniram. Kondicijsku pripremu odrađujem s trenerom Goranom Orlovom u dvorani  „Functional Factory“ na Kopilici. Za trenera Gorana također samo riječi hvale. Također plan prehrane je u suradnji s Draganom Olujić te psihološka priprema s Vedranom Radić Brajnov. Sportsku masažu i saniranje ozljeda je pod vodstvom „Fiziosport“ i Jelenom Gabelicom. Moram dodatno pohvalit i Erika Radića vlasnika „Functional factorya“ koji pomaže da većina navedenih stvari bude moguća. Također tu je i naravno HPO (Hrvatski paraolimpijski odbor) bez kojeg sve ovo ne bi bilo moguće. Jednostavno, moram pohvaliti cijelu ekipu koja je veoma prijateljska te ujedno profesionalna. Svatko od njih ima ulogu koja pomaže u ostvarenju mojih ciljeva, tako da iskreno mogu reći da svatko od njih nosi dio mojih medalja. 

Smatram da je sama pandemija poremetila svima planove. Treniralo se konstantno, uvjeti su se naravno prilagodili. Trenutno veliki problem predstavlja tempo i način treninga jer nitko ne zna za što se sprema i spremamo li se za išta uopće? Nitko ne zna da li će se natjecanja smjeti održati do kraja godine. Razdoblje je svakako teško te će se trebati maksimalno prilagođavati promjenama, velika je zapravo prednost što sam već potvrdio svoj plasman.

-Jeste li se ikada susretali s predrasudama svojim vršnjaka, okoline, drugih sportaša? Koliko je bilo teško izboriti se za status priznatog sportaša?

*Predrasuda nažalost uvijek ima, kako za osobe sa invaliditetom tako i same sportaše. Nažalost, mislim da se sport osoba sa invaliditetom i dalje ne tretira jednako kao sport „standardne“ populacije. Što se tiče predrasuda svojih vršnjaka i svojih bližnjih toga hvala Bogu nema. Uvijek sam bio jednako tretiran kako od strane obitelji tako i od prijatelja. Često se zapravo dogodi da zaborave na moj „nedostatak“ i zatraže pomoć gdje je potrebno nešto pridržati s obje ruke ili slično. Većinom se ispričaju ali meni zapravo bude drago jer jednostavno zaborave na to i ne gledaju me na taj način.

Mislim da je najveći problem kod ljudi što smatraju da osobe s bilo kakvim nedostatkom ne mogu obavljati dosta stvari sami, a ustvari je totalno suprotna situacija. Smatram da nekad zapravo možemo više i bolje nego osobe bez invaliditeta jer se dodatno potrudimo da uspijemo.

Put za status priznatog sportaša je naravno za svakoga težak. To su godine rada, truda i odricanja gdje ti zapravo nitko ne garantira ništa. Teško je biti najbolji u nečemu doslovno u svome kvartu, a da ne govorim u Europi ili svijetu. Svaka želja da budeš u nečemu među najboljima traži ogromno odricanje te volju bez obzira bio to sport ili bilo što drugo.

-Što biste preporučili mladim ljudima s invaliditetom koji se žele baviti sportom?

*Preporučio bi im ukoliko ih je strah da se odvaže te budu ono što jesu. Ima dosta klubova u gradu Splitu te u Hrvatskoj koji imaju prilagođen program osobama s invaliditetom. Ne trebaju se možda ni pronaći u sportu, iako bi svakom preporučio zbog osobnog zdravlja. Svatko ima strast prema nečemu, bez obzira na svoj „nedostatak“ trebaju se pronaći u nečem što vole i truditi se uspjeti u tome bez obzira koliko teško bilo. Bez obzira na vrijeme, život kratko traje, a uspona i padova će uvijek biti, bitno je ustrajati te truditi se živjeti život na način koji vas čine sretnima. Ne trebamo se opterećivati svojim „nedostacima“, na koje ne možemo utjecati, nego na stvari koje možemo.

Irena Dragičević

Doktore, hitno!