//Don ANTE ŽDERIĆ: Crkva će biti prisiljena prekinuti koketiranje s društvenom vlašću i s uplivom u političke odluke

Don ANTE ŽDERIĆ: Crkva će biti prisiljena prekinuti koketiranje s društvenom vlašću i s uplivom u političke odluke

“Ono što me iskreno žalosti je pomodno medijsko pljuvanje i vrebanje nas svećenika, generaliziranje krivnje”

Kakva je budućnost Crkve, pitanje je koje mnoge mori, ne samo vjernike, nego i ateiste koji žive u zemlji duboko povezanom s Crkvom i klerom. Stav o Crkvi budućnost, posebno u svjetlu posljednjih nemilih događaja, iznio je, među vjernicima omiljeni svećenik, don Ante Žderić, svećenik u Župi Gospe Fatimske u Splitu.

Evo njegovog viđenja:

“Dakako da me kao čovjeka, kršćanina i svećenika pitanje pedofilije u kleričkim redovima duboko žalosti i u meni izaziva ogorčenost, ali u isto vrijeme izbijanje na svjetlo dana tih činjenica i, još više, njihovo zakonsko procesuiranje (nadam se!), iskreno me raduju. Zašto? Jer volim svoj narod, sve ljude i – da – volim Crkvu. Vjerujem da je Duh Sveti ovim skandalima, ma koliko nam to teško padalo, čisti, kako bi se obnovila i (p)ostala živa slika Isusa Krista.

Ono što me iskreno žalosti je pomodno medijsko pljuvanje i vrebanje nas svećenika, generaliziranje krivnje, sve kako bi nas se kolektivno postidjelo, izrugalo i svako naše djelovanje prikazalo nekakvom grotesknom manipulacijom.

Već je 1969. godine, tada mladi svećenik i teolog, Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI) upozoravao da Crkva ulazi u sveobuhvatnu krizu i da je sve ono što je već tada počelo izlaziti na vidjelo – tek početak krize. Mnogima su i tada i danas te riječi zvučale kao zloslutna tlapnja. Međutim, vrijeme koje je uslijedilo pokazalo je koliko je Ratzinger/Benedikt XVI (bio) u pravu. Bog svoju Crkvu neprestano obnavlja. Da bi to bilo moguće, On ju čisti. To je bolan i dugotrajan proces u kojemu će Crkva, praktički, morati ponovno krenuti iz početka. I to je dobro za Crkvu. Time će se njezina vjera pokazati više autentičnom, i time proročanskim znakom svijetu.

Crkva će prestati biti masovni pokret u kojemu je mnoštvo samom inercijom zbog rođenja i pripadnosti određenoj kulturi. Ona će od masovne zajednice inertnih postati zajednica malih zajednica zauzetih kršćana, čija se vjera neće zasnivati na obiteljskom ili nacionalnom porijeklu, nego na osobnom iskustvu vjere u Isusa Krista. Zato će takva Crkva, iako brojem članova daleko malobrojnija nego danas, biti puno bogatija darovima Duha Svetoga, živa zajednica vjerujućih koji žive iskustvo zajedništva s Bogom i međusobno. Bit će to nalik iskustvu prvih kršćana, kako nam to opisuju Djela Apostolska.

Takva će Crkva morati raskinuti s mentalitetom monarhije, aristokratizma i stava da joj je društvo vječno nešto dužno zbog slavne prošlosti i posebnosti. Iz nje će nestati svakog vida trijumfalizma, ne bez asistencije Duha Svetoga. To se već sada događa. Crkva će biti prisiljena prekinuti koketiranje s društvenom vlašću i s uplivom u političke odluke. Ona će živjeti kršćansku vjeru u pluralističkom društvu novog poganstva. Već se sada rađaju generacije koje će biti svjedoci tih procesa, jer oni se zbivaju brzo i sveobuhvatno. Zapadni je svijet već postao mjesto gdje su velike crkve i katedrale rezervirane isključivo za kulturne događaje i divljenje turista. To je proces koji je već započeo na Zapadu, ali će vremenom zahvatiti i kršćanski Istok.

Takva će Crkva dočekati svoga Gospodina, kada On dođe na kraju vremena. Dočekat će ga u poniznosti, upravo onakva kakvom ju je On nazvao, kao – stado malo. Tu neće moći biti riječi o samohvali i samodopadnosti kako smo „obratili na katolicizam sedam milijardi stanovnika zemlje.“ Tu će, u poniznosti, Crkva Isusu reći: „Evo, spremno smo vršili Tvoj nalog da propovijedamo evanđelje sve do kraja svijeta!“ I tome se kao čovjek, kršćanin i svećenik – radujem”.

Doktore, hitno!