“Postoje zakoni koji reguliraju određena prava, ali ona se mogu ostvariti tek putem pravilnika. Država donese pravilnik kojim onemogući ostvarivanje tih prava, a to je sve skupa neustavno. Ustavni sud te probleme ne rješava i vrtimo se u krugu”
Ukoliko država konačno ne pokaže svoje ‘socijalno osjetljivo’ lice osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, posebno djeca zapast će u još gore zdravstveno stanje, a njihovi roditelji i njegovatelji u još dublje siromaštvo. Na to već godinama upozoravaju brojne udruge koje okupljaju u skrbe o toj kategoriji stanovništva, a o kojoj skupini je riječ najbolje govori podatak kako u Hrvatskoj, zemlji od četiri milijuna stanovnika imamo 500 tisuća građana s nekom vrstom invaliditeta.
Koliko je Hrvatska socijalno neosjetljiva zemlja najbolje govori posljednji korona-potez. Kako bi pomogla poslodavcima da tri mjeseca radnicima isplati plaće, država je iz takozvanog ‘kaznenog bazena’ zahvatila 450 milijuna kuna. Taj ‘kazneni bazen’ napunili su oni poslodavci koji nisu zaposlili osobe s invaliditetom, iako im je to zakonska obveza.
Na brojne apsurde, a prije svega nerad državnih institucija, već godinama upozoravaju iz splitske Udruge Anđeli. Njihov posljednji apel bio je krajnje uznemirujući. Riječ je o udruzi roditelja djece s najtežim tjelesnim oštećenjima, djece sa teškoćama u razvoju koja radi već 15 godina. Jedini su ovlašteni pružatelj socijalnih usluga izvaninstitucionalne skrbi u Splitsko-dalmatinskoj županiji. No, ukoliko država ne čuje njihov ‘krik’, deset stručnih djelatnika i 227 djece mogli bi na ulicu za par tjedana.
„Mogu reći da moja osobna borba traje 20 godina. Borba drugih roditelja traje jednako dugo ako ne i puno duže. Ono što je posebno zanimljivo u cijeloj ovoj priči, bilo koja sugestija, bilo što kvalitetno, bilo koji rad, da zatražiš, napiše može proći samo na onoj ‘jadnoj’ razini projekta. Znate ono, projekat od par mjeseci ili godinu dana i onda to sve pada u vodu, ako govorimo o tom sustavu. Prije par godina smo imali reformu zdravstvenog i socijalnog sustava i Svjetska banka je tu ‘upucala’ nenormalne novce. Trajao je dvije godine. U te dvije godine smo mi dokazali i pokazali kako se s jako malo može učiniti jako puno. Znači, samo na razini naše udruge da ne govorim o drugima koje su radile slične projekte. Imali smo projekt koji je proglašen najbolji na razini Svjetske banke. I naša država nije taj potencijal iskoristila. Ovo je samo jedan od primjera“, kaže Dijana Aničić, predsjednica Udruge Anđeli.
Činjenica je da se ništa ne miče s mrtve točke. Jako je to tužno, upozorava Aničić.
„Od kada su Anđeli osnovani mi pokazujemo da postoji sustav , taj civilni sektor koji podmeće svoja leđa za dobrobit djece. No, ta djeca postaju starija. Moj mali je do neki dan imao dvije godine. Danas ima 22 godine. Više tu nema nikakve aktivne rehabilitacije, nego samo održavanje. Sada on ulazi u tu kategoriju ovih 450 milijuna nestalih kuna. To su i njegovi novci za koje smo i ja i vi, i oni uplaćivali. Koliko god je to novac Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, to je novac za svih zajedno, za jednu skupinu ljudi kojima treba pomoći da se aktivnije uključi u društvo. Zašto oni ne bi radili i zarađivali, a ne tražili novac od države. Imali ste nedavno medijski apel Borisa Bjedova (slijepe osobe) koji je molio za posao, za minimalac. Je li ga itko zaposlio? Gdje je taj Fond, tih 450 milijuna kuna?“, upozorava predsjednica Anđela.
Kako po pitanju prilagodbe zakonske regulative ne treba ‘izmišljati toplu vodu’, ističe i Miro Renić, tajnik Plivačkog kluba Cipal, član Izvršnog odbora Hrvatskog paraplivačkog saveza i sam otac djeteta – sportaša s invaliditetom.
„Treba samo implementirati ono što već funkcionira svugdje u svijetu. Državi se isplati da se osoba s invaliditetom zaposli. Ona je fokusirana na taj posao i nitko ga neće raditi bolje od nje. Ona izdvaja i socijalno, zdravstveno i mirovinsko. Nije teret državi. Poslodavci s 10 i više zaposlenih imaju obvezu zaposliti jednu osobu s invaliditetom. U slučaju da ne zapošljavaju za svaku osobu plaćaju 34 tisuće kuna, penala godišnje. I dogodila se situacija da iz tog fonda plaćaš očuvanje radnih mjesta onima koji su ovu zakonsku odredbu kršili. Evo primjera. Mi imamo tajnicu, osobu s invaliditetom koju smo zaposlili na puno radno vrijeme i mi se ‘slomijemo’ da dobijemo taj državni poticaj za njezinu plaću, koji je u iznosu od par tisuća kuna, a država istovremeno uz jedan potpis poslodavcu isplati 4.000 kuna za jednog radnika.Posebno je mučna priča o statusu roditelja njegovatelja. To je sramota! Deset godina se razgovara o tome sa svim dosadašnjim Vladama. Roditelji, njegovatelji rade za 2.500 kuna minimalne naknade, to nije ni plaća. To se ne vodi kao plaća. To je naknada i roditelji kada dođu u banku s tim ne mogu podignuti ni kredit“, kaže Renić.
On smatra da bi u predizbornoj kampanji trebalo zatražiti od stranaka da se izjasne kako će se odnositi prema ovom problemu.
„Mi smo spremni sa svima surađivati, koga god narod izabere. Ovdje je riječ o 500 tisuća ljudi s invaliditetom u Hrvatskoj, o njihovoj sudbini“, upozorava Renić.
Dijana Ančić kaže kako kod nas postoje zakoni koji reguliraju određena prava, ali ona se mogu ostvariti tek putem pravilnika. Država donese pravilnik kojim onemogući ostvarivanje tih prava, a to je sve skupa neustavno. Ustavni sud te probleme ne rješava i vrtimo se u krugu.
„Kada govorimo o tom statusu roditelja njegovatelja. Ja nisam uzela tih 2.500 kuna jer s njima ne mogu ništa. Ja odem u apoteku i ostavim 2.000 kuna. Da sam u Austriji ja bih za svoje dijete u kući imala medicinsku sestru ujutro, popodne i noću. Ja bih mi bila majka. Ta država bi mi omogućila da ja idem raditi. A ja u ovoj državi ne mogu dobiti kisik za svoga sina“, kaže Aničić.
Udruga Anđeli osim što je nositeljem izuzetno kvalitetnog programa koje je prepoznala Svjetska banka u u sklopu kojeg roditelj, bez obzira je li njegovatelj ili ne, dovede dijete u udrugu kao da ga dovede u neku instituciju, dva, tri četiri sata, već 10 godina se bori za zemlju u Dugopolju na kojoj bi bio otvoren kamp po uzoru na druge europske zemlje. U njemu bi se na poseban način skrbilo o djeci s invaliditetom. Godinama su se borili i za prostor ‘škverske ambulante’ kako bi u njemu uredili svoj centar.
„Da nije gospodina Debeljaka i kvalitetnog razgovora grada, i na to bismo još čekali. Sada se čeka samo regularna papirologija, tabularna izjava, uknjižba i etažiranje. To je sada pri kraju. Nakon toga ide sanacija objekta i uređenje objekta da bi bio siguran za korisnike“, kaže Dijana Ančić.
I u ovoj priči na vidjelo dolazi problem Splita, koji je ‘daleko od oltara’. Zagrebačke udruge ovakve probleme puno brže i bolje rješavaju. Ne samo zato što su ‘bliže oltaru’, nego i zato što 90 posto financijskih tokova ide tim dijelom zemlje. A po pitanju blizine, Ančić nam razotkriva svu besćutnost sustava i odnos prema onima koji nisu iz Zagreba.
„Nakon što je umro mali Leon Pomper, njegova majka izgubila je potporu, ostala je bez svega. To je bio okidač da krenemo u bitku za prava roditelja njegovatelja i nakon smrti djeteta. Roditeljima koji su sa svojom djecom zatvoreni godinama strada psiha ali i fizičko zdravlje. Izgube mogućnost povratka u društvo, udalje se od svoje profesije i gotovo im je nemoguće nakon smrti djeteta pronaći posao. Tada smo održali sastanak s tadašnjom ministricom Nadom Murganić i ona je donijela odluku da će takvi roditelji šest mjeseci nakon smrti djeteta dobivati državnu potporu, naravno da to nije ispoštivano. Možda je desetak roditelja dobilo tu pomoć u početku. Nakon toga više nitko tu pomoć nije primio.
No, na jednom od sastanaka ministrica me je pozvala da se uključim u radnu skupinu za izradu novog Zakona o socijalnoj skrbi, na što sam pristala. U tu skupinu uključila se i Sabina Lončar iz Udruge Sjene. No, Sabina živi u Zagrebu, a za mene je radu toj skupini značio da jednom mjesečno moram putovati u Zagreb, što je mene koštalo svaki puta 2.000 kuna. Mislite da mi je itko nadoknadio te troškove putovanja? Ne govorim o dnevnici. Ja sam bila jedini predstavnik Južne Hrvatske u toj skupini u kojoj su predstavljala 30 dalmatinskih udruga, roditelje, Anđele… „, kaže Dijana Aničić.
Ta je radna skupina raspuštena, određeni ljudi su dali ostavku, jer primjedbe nisu uvažene. Novi Zakon o socijalnoj skrbi vjerojatno će biti donesen sa svim manama koje je ta skupina pokušala spriječiti da se implementiraju.
„I danas, kao prije 20 godina civilno društvo je podmetnulo svoja leđa za rješavanje ovih problema, a u stvari bi ih država trebala riješiti. Primjerice, ja imam i zdravo i dijete s invaliditetom. Zdravo sam odvela u vrtić, na balet, na sport, na plažu ali svoje bolesno nisam. Znači, ja unutar svoje obitelji imam diskriminaciju ali tomu je netko drugi kriv. Ja to ne sama riješiti. Država to treba riješiti. Omogućiti našoj djeci primjerenu rehabilitaciju i da to nije na našim plećima. Ja želim postići da država preuzme svoj posao. Ako neće, onda neka izvoli ljudima primjereno platiti. Ako već 15 godina radimo jedan posao, koji smo dokazali da dobro radimo, pa što više čekate? Zar i dalje trebamo pisati projekte tu gomilu papirologije? Ne znam koliko tisuća papira mi mjesečno tiskamo i šaljemo ministarstvu. Pa šta vi ljudi radite s tim? Sigurno to ne čitate. Onda izvolite odredite financiranje i platite ono što niste sami u stanju napraviti i to će vam opet biti jeftinije. Moje dijete u instituciji bi ‘koštalo’ 27 tisuća kuna. To je intenzivna skrb. To je deset puta više nego ovako“, naglašava Aničić.
Ističe kako ima i lijepih priča. Anđeli jedini u Hrvatskoj imaju vrtić za djecu s teškim invaliditetom. Njega Grad Split u potpunosti financira. Dobra stvar je i suradnja među udrugama.
„Primjerice, imali smo dječaka koji je potpuno nepokretan. Odveli smo ga na plivanje i on nakon niti godinu dana se ‘vertikalizira’. Uspijeva samostalno držati glavu i trup što je dobar preduvjet da jednog dana prihoda“, kaže Dijana Aničić.
Upravo ta priča o plivanju djece s invaliditetom kao rehabilitacijskom procesu u Splitu započela je 2006. godine, prisjeća se Renić.
„Potakla nas je uspješna priča naših sportaša s invaliditetom poput Mihovila Španje i Ane Sršen. Dogodilo se to da se veliki dio mladih osoba s invaliditetom započeo baviti plivanjem kao sportom, što je izuzetno bitno za njihov tjelesni i mentalni razvoj. Kada oni dođu na baze, vidi ih se da postoje. Zdrava djeca koja treniraju na istom mjestu tada shvaćaju da je invaliditet nešto normalno, da je uobičajeno. Dobivaju spoznaju o tome koju ranije nisu imali. U praksi se pokazalo da dosta naših plivača koji su u međuvremenu postali vrhunski, paraolimpijci da oni uz to što su vrhunski sportaši njihovo samopouzdanje se podiglo i javila im se svijest da oni kao i svi ostali mogu. Tako da većina njih danas završava fakultete i oni će sutra, kada država pripremi zakonski okvir, bez problema preuzeti određene funkcije, shodno svojim mogućnostima.
Često putujem s tom djecom, sportašima, budući da sam članom Izvršnog odbora Hrvatskog paraplivačkog saveza. U drugim zemljama odnos prema takvim sportašima je kao prema ‘narodnim herojima’“, kaže Renić.
Prema njegovim riječima odnos institucija prema sportskim udrugama koje uključuju osobe s invaliditetom malo je bolji nego prije.
„U početku je to bilo jako teško. Živjeli smo isključivo na donacijama, sponzorstvima. Mi smo dio sportskog sustava. Paraolimpijska medalja jednaka je medalji u Hrvatskom olimpijskom odboru. Zakonodavac je jasan. Na državnoj razini naši vrhunski sportaši nemaju problema, imaju stipendije. Problem je doći do državne razine. U gradu se može dosta toga napraviti. Treba uključiti što više djece, mladih s invaliditetom u sport.
Da ne bude sve crno, imam svijetli primjer. Uz pomoć sadašnje gradske administracije i Ane Jerkunica, Sportski savez invalida grada Splita uspio je napraviti i dobiti novac za europski projekt težak milijun i pol kuna. U njegovom sklopu zaposleno je petoro trenera za plivanje, atletiku, para -taekwonodo, stolni tenis i boćanje i svaki dan postoji ta aktivnost u koju se djeca mogu uključiti. Odobrena su sredstva i za ugradnju dizala u Sportskom centru Gripe. Tako da mi nismo samo teret. Nekada znamo dati i doprinos. Samo nam institucije trebaju grada i države dati potporu. Neka se u zakonodavstvu ‘prepiše’ ono što je dobro iz zemalja u susjedstvu“, poručuje Renić.
